Bratstvo, prijateljstvo, snaga!
Just put me inside you, i will never, ever leave.
Da, to je bilo ono što sam želio reći a nisam mogao, nisam imao hrabrosti nisam imao srca. Ponajprije hrabrosti, sjećam se kao da se sada događa. Ljudi oko mene, njihova lica, stol, stajao sam na rubu stola, držao sam čašu, gledao u prijatelja kako lijeva vino u nju, smješka se. I ja sam se smješkao, no u sebi sam patio, jer te nije bilo. Nisi bila tamo gdje sam mislio da ću te vidjeti, nisi bila tamo gdje sam mislio da ću ti moći priznati, puno toga sam ti želio priznati.
Nikada nisam dobio priliku, nikada nisam dobio priliku kao i u mnogo stvari koje sam u životu želio učiniti. Jednostavno, vrijeme je preskočilo taj dio mojeg života, zamijenio ga je naravno alkoholom. Zašto je alkohol uvijek bio lažno rješenje, paravan da ne vidim da griješim? Volio bih da sam ti tada rekao neke stvari, iako ne bi dugo trajalo volio bih da sam ti rekao razlog zašto mi je ona pjesma toliko posebna. Nisi ti ni slutila vjerujem ja, nisi imala pojma koliko mi je bilo stalo tada do tebe, bila je to ona luda zaljubljenost, koja kratko traje. Ali dok traje, tako je jaka da imaš osjećaj da će ti se grudi rasporiti.
Sada više nije bitno, sada znam da bi to bila samo avantura. No i znam, nakon što sam vidio svojim očima, da bi ti bila prva kojoj ne bih naudio, koju to ne bi boljelo, nikada mi nije bilo jasno kako… Izgledaš tako nevino i meko i nježno, tako posebno a zapravo si tako obična, zapravo si tako laka i prozirna, ne poznaješ svoje kvalitete, pa ni ne cijeniš sebe, daješ duhovno za materijalno, novac zar ne?
Žao mi je što si mi ikada bila zapela za oko, no bilo je lijepo biti zaljubljen u tebe u ono vrijeme kada je moj život bio u najgoroj fazi, u onoj kada sam se gotovo raspadao doslovno pred novim danima, svake noći od prevelike količine alkohola.
Bog da postoji, ljude kao ti bi stvorio za kušnju.
Ili ih ne bi nikada ni stvorio… no da, bog ne postoji pa tako i pravda, pa da.. tako postoje ljudi kao ti.
Pakao na zemlji, davno sam to rekao.
Nije ovo post kojim govorim nešto posebno prema toj osobi, ona to neće čitati no nije bitno bitna je moja poruka, ono što želim u ovome postu napisati, svima koji će čitati i svima, koji neće ali ipak će osjetiti, da sam tu, za njih, uz njih.
Taj početak posta je o jednoj curi u koju sam stvarno stalno zurio, bila mi je tako posebna, isticala se je od svih drugih alternativki u školi tako da sam samo nju i zapažao, ostale su mi sve bile iste. Uvijek u crnom i uvijek skriven osmijeh pod tom crnom kosom, skrivena mladost pod crninom. Ah, odisale su starom školom koju sam prošao, ona je bila drugačija valjda me je to i privuklo.
No uvijek sam mrzio lake cure, sponzoruše i slično. Ona je to bila, a ja to nisam vjerovao drugima, dok nisam vidio svojim očima.
I tada, iako ne prvi put, na zaključio sam da definitivno ne smijem dopuštati sebi da se zaljubim u curu koja to ne zaslužuju, najme i znamo dobro kako moje zaljubljivanje završi. Uvijek nekog povrijedim.
Tada nisam bio s hoti, no i dalje sam je volio no potiskivao to duboko negdje u sebi, mislio sam čak nekad da je i nestalo, da želja i ljubav za njom.
Nije bila istina, ali bio je to dobar pokušaj iako vrlo glup.
Polako, ovo je tek početak.
I ovo nije post o hoti i meni nit o nekim curama koje sam davno htio ili nešto slično.
Ovo je samo post, o činjenicama, o poukama koje sam izvukao u životu, koje bih volio podijeliti i s vama, s onima mlađima koji čitaju moj blog da znaju što ih stvarno čeka u životu.
Svi mi maštamo o tome kako će biti kada napunimo 18, kako će sve biti bolje i kako nam nitko neće ništa moći.
No ja imam sada 20 godina, imam 20 godina i ne mogu ništa bez majke, bez cure. Da nema cure sada bih bio gladan, da nema majke sada bih bio na ulici. Zašto?
Jer ljudi nisu stvoreni da žive kako žele, nego kako mogu.
Nikada nemojte trčati u život raširenih ruku, poklon koji će doći možda ne bude toliko velik u rukama koliko će biti u srcu….
Ljubav je divna stvar, često se zbog nje odreknemo svega, često zbog nje izgubimo sve i često za nju dajemo sve. No ona ne traži žrtve ona traži čistoću, iskrenost i vjernost, nježnost i romantičnost.
Volio bih pisati post o ljubavi, no ovo nije dan kada želim pisati o tome.
Da, ni ljubav nije tema ovoga posta.
Tema ovog posta su….
Ni više ni manje, moji prijatelji.
Da, dragi moji prijatelji….
Zaslužujete puno više od jednog posta blackena the angel-a, zaslužujete više od toga što vam ja mogu dati. No dajem onoliko koliko mogu, bilo kako bilo, želim napisati ovo. Jer ne mogu više držati to u sebi….
Od kada je završila srednja škola, počeli smo gubiti jedni druge. Najviše me boljelo što sam znao da je ona noć kada smo se napili kao kreteni poslije škole bila zadnji dan da smo onako na okupu. I bila je tamo skoro cijela ekipa koju smo poznavali, i bili ste tu noć uz mene došli me braniti kada je bilo sranja s onih par likova.
Braća, ona koja mi se nikada nije rodila. To ste bili vi, moja braća. Volio sam to čuti, pogotovo od Launeka.. Ne znam dali sam ikada spomenuo njega u svih ovih ( valjd blizu 200) postova i onih prije sigurno više od 500 na svim blogovima koje sam imao.
Moje cure su teško razumjele zašto se družim s punkerima jer ja nisam punker, to je njim naravno bilo vrlo bitno.
Žene, uvijek im je bitno ono nebitno…
No da, on je čovjek. Kada kažem čovjek, ne mislim na ljudsko biće to smo svi mi. Mislim na to, da on ima razloga biti ponosan na sebe i da ako ima boga, ljudi kao oni poslije života stvarno moraju ići u raj. Iako bi ja preporučio da uživaju u životu koliko može jer ne vjerujem u to sveto sranje.
No da, prijatelji…
Teško je zamisliti da će netko stati uz tebe kad trebaš u današnje vrijeme. Da će stati rame uz rame s tobom pa makar i pred cijelu vojsku, ja sam znao da bi on to učinio.
Cijenio sam ga uvijek, i još ga cijenim. Čovjek kojeg nitko nije smio pljuvati da ja čujem, jer sam znao da su razlozi jadni, da nisu argumentirani.
Mrzio sam da itko govori nešto protiv njega, jer je on stvarno zavrijedio više od toga. Jesi, jesi prijatelju.
Nikada nisam previše slušao glazbu koju i on ali u nekim pjesmama od njegovog najdražeg banda, pronašao sam toliko toga što mu sliči, što ga ispunjava.
Mnogi kažu da curu nikad ne stavljaju ispred prijatelja, koliko je njih lagalo, koliko je nas to uspjelo?
Ja nisam, nikada. Tko je? Neki su pokušali, nisu uspjeli.
I tako gubimo prijatelje, zbog cura. Neka, lijepo je to one ih maknu barem od ekipe s kojom se opija i radi neke loše stvari za njega.
No nije stvar u tome, stvar je u ruci prijateljstva. Leđa uz leđa, oko za oko. Bratstvo.
E to je bilo ono što me fasciniralo kod njega, uvijek si mogao računati na njega. I ja sam uvijek računao na njega. Znate što? On me nikada nije razočarao.
''imas li sto za reci
ili osmijeh govori sve?
mozda smo smijesni ili naivni
kazi mi - molim te!''
puno je toga što mi nedostaje, od kako sam u Zagrebu sve više razmišljam o tome što će raditi moja ekipa preko ljeta. Bit će opet puno ljudi i svaki dan vani i svaki dan je tako….
Ma divan, noći su isto predobre.. Nemaju pojma koliko mi nedostaju, jer nikada nisam pokazao koliko mi je stalo do njih, to me ljuti i rastužuje. To me ubija ponekad, ljudi ne znaju koliko mi je stalo do njih.
Nedostajat će mi zvjezdano nebo nadmenom, mjesec koji će mi blistati u očima. Miris vina i okus vina i cole u ustima.
Ma ne nedostaje mi taj alkohol koliko mi nedostajete vi, prijatelji, naše navike, naše druženje.
Znam da je moralo kad- tad doći do razilaženja ali zar tako brzo? Zar smo već postali toliko stari? K vragu pa nedavno smo se prestali školovati!!!
neki su se prestali školovati… Ma nije bitno pa mi smo ekipa, bratstvo. Svi dijelimo sve U KURAC….
Nedostajat će mi i oni kretenski murijaci koji nas znaju toliko dobro da nam ni osobne ne uzimaju, i uvijek iznova seru kako će nas privesti ako nas još jednom vide i prijete s onim jadnim kaznama a znamo da samo seru jer nisu stigli kupit krafne za cijelu noć.
Nedostaje mi ono grljenje kada hodam gradom i ono žicanje, tučnjave. Nedostaje mi onaj život koji nitko nije volio da živim osim nas, jer nitko nikada nije živio poput nas.
Ja sam uvijek bio za bratstvo, uvijek ste bili poput moje braće.
Neovisno koliko nas je bilo, uvijek sam našao komadić sendviča za sve, gutljaj piva za sve, našao bih i komad zemlje za svakoga.
Kako je sada? Razmišljam često dok radim, kako vi provodite vrijeme.
Obično sam ja bio taj koji je pucao doma za kompjutorom pa pokrenuo ljude da se nađemo vani.
Želim sjesti opet na stare zidine dvorca u parku, neka me gledaju oni prokleti ljudi i neka govore da sam huligan, klošar i pitaj boga šta. PA JESAM, SVOJ SAM….
Bio sam svoj, i volio sam se takvoga. Iako je život ovako manje bolan, onda je i bol bila dio života. Pa sam se i na nju navikao.
You are the only thing, that makes me want to live at all
When im with you there is no reason to prettend
When im with you i feel flames again
Just put me inside you, i would never ever leave
Just me inside of you, i would never ever leave you….
Ako je život takvo smeće, pitam se za što sam se borio.
Ako je ovo razlog zbog kojeg vas se moram odreći, pitam se jesam li vas ikada bio zavrijedio.
Volio bih da je sve drugačije, i da je lakše i da sam bolji i… Volio bih da mogu još jednom proživjeti sve ono od svoje 17-te do sada. Samo da svaki dan slikam i čuvam duboko u srcu.
Pa da kada dođe ovaj dan, barem imam slike koje mogu držati u rukama, kada ne mogu držati vas.
Ja nisam blacken the angel bez vas, nit sam išta posebno bez vas.
Zapravo ste me vi održavali, vi ste me ispunili nekako… bili ste tu kada su oni koje sam volio i više od vas se igrali mojim srce, dolazili, odlazili.
Činili me da patim.
Niste vi krivi kada kao ni ja niste znali da postoje solucije u životu nego jednostavno kupili novo pivo, novo vino i ubili sve što je boljelo.
I nedostaje mi to, baš to.
Želim sada izaći van, kupiti bocu vina, sjesti na brliće u kućicu, pozvati nekoga od vas van, piti. I želim da nemamo za drugu bocu, da žicamo i da do jutra budemo vani, neka, neka bude ovako ako mora. No volio bih da samo jednom mogu opet biti kao prije.
Da znam da sam to ja…
Da znam da smo mi još uvijek isti, bez obzira na sve.
Raspada se društvo, a ne bih smjelo. Moralo bi opstati, morali bi se izboriti da ostanemo ekipa do kraja. Mogli smo i bolje i više, mogli smo i putovati skupa i raditi luđe stvari od ovih koje radimo, koje smo radili.
I iskreno se nadam, da ćemo kad – tad opet jednog dana skupa podići boce u zrak za stara vremena, nalemati nekog šminkera čisto iz zajebancije eto, iako to nismo radili i nikada zaboraviti da smo mi doista, PRIJATELJI.
Kako bi rekao moj dragi prijatelj i njegov najbolji band
Bratstvo, jedinstvo, snaga.
Tears that fall
Sve riječi su izmišljenja značenja
I krug u životu nikada se ne zatvara
Uvijek vrtim se
I krug u mojem životu uvijek iznova ponavlja se
Ne mogu više zamisliti život bez tebe
Ti si razbila okove i pustila me.
Trudio sam se, trud se nije isplatio
Uvijek sam pao i patio
I krv je bila samo tekućina, kao i suze
Nitko nikada nije mario za druge.
Htio sam te
Imao sam sve ali tebe ne
I život mi nije bio lijep, nije bio ne
Lagao sam osmijesima kada nisi bila tu
Uvijek si pripadala mojem srcu.
Jednog dan, ušetala si
Kao proljeće nakon duge zime
Dotaknula me, i ja sam procvao
Izustila riječi dvije, i ja sam pjevao.
O bože, da je nestalo svijeta toga trenutka
Da birati mogu ponovio bih to svaki puta
Osmijeh tvoj kao jutarnje sunce
Pomicalo je suze s moga lica
Kao zorine s nježnih latica
Sve rijeke tuge su presušile
Sve su riječi bile suvišne
Samo sam htio zagrliti te.
Ne trebam više nikoga
Ne trebam ništa
Samo ti da si tu i ljubiš me
Poljubi me, i zauvijek ću za tebe cvasti.
Kada spavaš nedostaješ mi
Legnem i nadam se sanjati te
Kada plačeš boli me
Nadam se da proći će.
Sve su riječi samo izmišljena značenja
Stavi ruke na moje srce
Poljubim e, udahni zrak mojim plućima
Riječi nemaju mjesta tu
Sve je u meni, u nama
I dok je ovo svijetlo bilo tama
Kao i sada, za mene si bila jedina dama.
Sve noći bez tebe
Hladne i kišne, mračne no tiše
Nije bilo kucanja srca što se novom danu veseli
Nije postojalo plavo nebo ni oblaci bijeli
Nije postojalo ništa što me veseli.
Rane moje
Zavila si ih i poljubila me
Rane moje
Promjenila si me, promjenila si me.
I kažu da vrijeme lječi sve
Ne, ne lječi me
Ne mogu bez tebe, ne mogu izdržati da ne vidim te.
Sve su riječi samo izmišljena značenja
Zato nemoj, nemoj pričati
Samo me zagrli, poljubi me, stavi svoju ruku na moje srce
Poslušaj me i zapamti da zauvijek voljeti ću te.
Tko kaže da nisam kao prije? Tko misli da nisam ista ona osoba koju je upoznao? Razmišljaš li ''prijatelju''? nisi li ti kao i svi koje sam smatrao prijateljima željeli ovo, govorili mi kako moram uspjeti i iskopati se iz svoje mašte i svog tamnog, mračnog uma.
A što je onda sada problem? Sada mi se čini kao da svi vi koji ste tada bili uz mene više niste. Zašto? Volio bih znati odgovor na to pitanje. Doista, zašto?
nije istina da ste me voljeli i da ste željeli najbolje za mene jer kada sam se ja počeo osjećati i ponašati bolje ja vama u očima više nisam bio ista ona osoba koju ste voljeli i uz koju ste bili, koju ste nazivali svojim anđelom, bratom ili prijateljom.
izkrenuta istina. Prava istina leži u puno prljavijem dijelu ljudske svjesti.
Možete li poreči da me niste više voljeli kada sam držao glavu na koljenima, bocu u rukama.
Kada sam imao suzne oči, uplakano lice i kada sam molio da me netko liši života, boli i tuge i tih prokletih suza koje su mi toliko često silazile niz lice.
nije istina da ste me voljeli isto kao i onda, jer da jeste, ne bi me nikada zaboravili, kao što jeste.
sjećam se bratstva, sjećam se ljubavi, sjećam se boli i tuge i sjećam se... koliko me je boljelo biti dio tog kruga... bolnog kruga.
Život koji se vrtio u krug, krug tako pun boli... krug koji je nemoguće prekinuti bez da te netko jednostavno ne izvuče iz njega.
propao bih da nje nije bilo, nestao bih da nje nije bilo a vi, vi ste govorili kako se moram ojačati i izboriti a zapravo ste tako pohlepno da ostanem s vama na dnu.
Bio sam visoko, iznad svih, davno. I kada sam jednom pao, mislio sam iz početka da ću se lako izvući.
No nije bilo tako, zapravo sam ostao na dnu i molio da me netko izvuče a nitko nije mogao, ne znam dali je itko doista i želio.
you are so pretty in your pain.
Ona mi je to govorila jer me je i ona takvoga voljela, mislio sam da nikada nećemo biti skupa baš zato jer me voli takvoga a ja ne mogu biti takav ako sam s njom.
kuda ovaj život ide, i ja i vrijeme? Kuda sve ovo ide? K vragu bi rekao, no nije da baš sve ide k vragu.
Preselio sam se u zagreb. To je bio korak naprijed, i dobio sam posao, to je bio još jedan korak naprijed. Koliko koraka sam unazad učinio, koliko sam ih prije učinio naprijed pa se vratio natrag? Pitam se, na kojoj sam stepenici života sada, na kojoj sam udaljenosti od svojih snova, koliko sam udaljen od svoje prošlosti.
riječi mi se razbijaju o glavu, pitam se zašto toliko puno razmišljam kada me to sam psihićki izbacuje iz takta, umara me. Odogovori su nepronađivi, odgovori su tupi, bez zvuka i osjećaja.
kao da sma pitao u biti, samoga sebe... Zašto sam ja, ja?
How i needed you, how i need now your gone
in my dreams, i see, i awake so alone...
nisam tužan nit depresivan ali nešto iz mene izlazi, ne znam što je to. Inspiracija? Ili tuga? Nedostaje mi mnogo stvari, nedostaje mi mnogo ljudi i mnogo toga čega sam se odrekao dolazeći ovamo, preselivši se, zaposlivši se. Nedostaje mi mnogo stvari ali ona je toga vrijedna.
In my dreams i can hold you and feel so real....
Ah..
Volim te, volio bih da nikada ne posumnjamo u našu vječnost i našu vezu..
I still feel your love...
Bojim se uvijek, dobro si danas rekla. Bojim se izgubiti te, i ti se se bojala i znaš kako mi je...
iako nema razloga, strahovi uvijek postoje, željeli ih mi ili ne. Prokleti bili.
Volio bih da znaš da koliko god ljut bio, umoran ili bolestan, da ću ako treba hodati do tvoje škole i ako te mogu vidjeti i jednu minutu, pa koliko god mi trebalo da do nje dođem.
hoću da znaš, da kad poželiš me imaš, jer sam ja tu samo radi tebe, samo za tebe.
Nedostaješ mi, volim te previše... hoti .. =)
i want you to be free of all the pain you hold inside...
doista, znam da u tebi još postoje otisci prošlosti, postoje i u meni. I mene bole i znam da i tebe bole.
i ti vjerojatno nekada zaplačeš i misliš na prošlost, ne srami se priznati, i ja često ljubavi.
danas kada sam u tramvaju gledao kako ljudi bulje u moju ruku, u one ožiljke posebno onaj veliki nisam se osjećao nit ponosno nit posramljeno.
jednostavno sam se osjećao tužno, jer sam i ja pogledao u ruku, i sjetio se svega.
Hey you.. rotting in your alcoholic shell
Banging on the walls of your intoxicated mind
Do you ever wonder why you were left alone
As your heart grew colder and finally turned to stone
sjećam se starih stvari, starih bolnih priča i starih bolnih dana.
i starih pijanih dana i noći..
blacken the angel, pa ti si onaj lik s bloga? Ajme, nisam mislila da stvarno toliko piješ.
koliko sam samo puta to čuo...
blacken, pa ti si onaj lik s bloga, ajme bogac pa totalno si uništen... – mrzio sam tu osobu koja je to rekla.
blacken the angel, mislila sam da drugačije izgledaš... – uvijek sam mrzio one koji su me primjetili zbog odjeće, kao i danas.
blacken the angel, to je onaj dečko koj je stalno pijan što je bio s onom curom 3 godine...
kada ste me tako opisivali?
zašto mi se sve to vrti kroz glavu, i zašto me prošlost vječito vuće unatrag? Ne znam. Ne mogu znati.
sjećanja... Ah.. =)
sjećam se jednih divnih zelenih okica, i lijepe plave kosice. Kako je samo dotrčala do mene, besmramno me zagrlila i rekla da je ona moja prijateljica s bloga. I sjećam se, koliko mi je bilo sretno što me nije sažaljavala ili nazivala alkoholičarom. Govorila mi je lijepe stvari a prvi puta smo se i vidjeli. Sjećam se kako smo sjedili u parku na klupi, izvadio sam bocu iz torbe i ponudio ju, ona ju je uzela i vratila u torbu, rekla mi je kako ne želi da je imam u rukama ne pred njom. I sjećam se kako je mazila moju puno kraču kosu tada i poljubila me i rekla kako je to oduvijek željela, i ispričala mi se je. No nisam prihvatio ispriku, samo sam prihvatio poljubac. Tko si bila ti? Ne sjećam te se više...
Nedostaje mi vrijeme kada me svi vole i nedostaje mi vrijeme kada su ljudi oko mene i nedostaje mi vrijeme kada sam poznat i nedostaje mi vrijeme kada pomažem ljudima i oni žele biti uz mene cijelo vrijeme.
volio bih ja da se neke stvari ponove, osim tih poljubaca jer sada želim samo jednu da me ljubi.
Što sam napravio ? izgubio sam sebe, ili samo dio sebe, odvojio sam od sebe dio osobnosti i uputio se u život koji mi ne godi. Sada mi godi jer imam nju i jer sam sretan, sada mi godi jer ne moram živjeti kao tada. NO I DALJE MI NEDOSTAJE ONO.... nešto....
nedostaje mi... Razgovaranja, dopisivanja i druženja. Nisam baš osoba koja voli druženja lice u lice, no cyber druženja, cyber prijatelji... Najposlje uvijek je moj život slijedio tehnologiju, uvijek je moj život bio u skladu s tehnologijom. Ne mogu živjeti bez tehnologije, ne mogu postojati bez nje.
Moram ponoviti zar ne? Svoj blog, svoj trud, i potruditi se ne izgubiti opet ono što volim imati i volim.
Izgubio sam se...
A sada sam se vratio naglo u vrijeme kada sam radio sranja i probleme na svojoj koži.
slušam onu pjesmu koju mi je davno poslala Mia, hvala ti.
Watch me bleed...
i sjećam se kada sam gledao u rani na ruci u svoje rastvreno meso i žilu koja je tako brzo pumpala krv iz mene. I mislio sam kako je napokon sve gotov, i borba i eto.
nije gotovo, kasnije, malo kasnije evo i sada je to vrijeme kada sam zapravo počeo. Sve iz početka.
kao da sam se rodio opet, i kao da sam krenuo u život opet iz dna s kraja svijeta s početka života.
Koliko si stara dušo moja? Koliko si puta patila? Osjećam te tako bolnu i staru...
srce nije nikada bilo ovako nježno kao sada, i nikada nisam volio usne kao sada i nikada nisam volio kao sada.
Više ne mogu biti poput ostalih, više ne mogu biti poput ostalih koji su bili oko mene.
kome sada slićim? Ni sebi, ni ikome kome sam htio slićiti. Srce mi je postalo kao kamen u grudima davno, vrlo davno. I sada kada je lakše krije toliko neke stare boli u sebi, krije neku gorčinu.
što je to što me još uvijek vuče, drži blizu prošlosti, što li je to?
Možda samo ljubav prema prošlosti, možda samo bol koja ne želi umrijeti.
Dao bih sve da je moguće vratiti vrijeme, dao bih sve da proživim sve ono iznova, koliko god boljelo i teško bilo, volio bih ponoviti ako ne mogu promjeniti sve što se je dogodilo.
jer nebih dopustio da na kraju samoga sebe pogazim, da sve što sam volio zamrzim.
žao mi je, no više vas ne gledam kao svoju braću, više vas ne gledam s sjajem u očima.
Više ne vjerujem u bratstvo alternativaca iako sam i sam alternativac, mrzim večinu subkultura, stilova i slično. Više nikada ne bih hodao s gotičarkom, više nikada nebih branio punkera nit metalca, više nikada ne bih cijenio sve te stilove i ljude.
možda je vrijeme učinili to a možda jednostavno ljudi. Razočarao sam se mnogo puta u sve one koji su mi bili uzor, ili barem drage osobe, razočarali su me oni najveći.
Kako sam izgubio inspiraciju, ne znam što mi je. No neka to bude to za sada.. uskoro bi mogo postati opet neki post. Do onda, pozdrav
