Sve riječi su izmišljenja značenja
I krug u životu nikada se ne zatvara
Uvijek vrtim se
I krug u mojem životu uvijek iznova ponavlja se
Ne mogu više zamisliti život bez tebe
Ti si razbila okove i pustila me.
Trudio sam se, trud se nije isplatio
Uvijek sam pao i patio
I krv je bila samo tekućina, kao i suze
Nitko nikada nije mario za druge.
Htio sam te
Imao sam sve ali tebe ne
I život mi nije bio lijep, nije bio ne
Lagao sam osmijesima kada nisi bila tu
Uvijek si pripadala mojem srcu.
Jednog dan, ušetala si
Kao proljeće nakon duge zime
Dotaknula me, i ja sam procvao
Izustila riječi dvije, i ja sam pjevao.
O bože, da je nestalo svijeta toga trenutka
Da birati mogu ponovio bih to svaki puta
Osmijeh tvoj kao jutarnje sunce
Pomicalo je suze s moga lica
Kao zorine s nježnih latica
Sve rijeke tuge su presušile
Sve su riječi bile suvišne
Samo sam htio zagrliti te.
Ne trebam više nikoga
Ne trebam ništa
Samo ti da si tu i ljubiš me
Poljubi me, i zauvijek ću za tebe cvasti.
Kada spavaš nedostaješ mi
Legnem i nadam se sanjati te
Kada plačeš boli me
Nadam se da proći će.
Sve su riječi samo izmišljena značenja
Stavi ruke na moje srce
Poljubim e, udahni zrak mojim plućima
Riječi nemaju mjesta tu
Sve je u meni, u nama
I dok je ovo svijetlo bilo tama
Kao i sada, za mene si bila jedina dama.
Sve noći bez tebe
Hladne i kišne, mračne no tiše
Nije bilo kucanja srca što se novom danu veseli
Nije postojalo plavo nebo ni oblaci bijeli
Nije postojalo ništa što me veseli.
Rane moje
Zavila si ih i poljubila me
Rane moje
Promjenila si me, promjenila si me.
I kažu da vrijeme lječi sve
Ne, ne lječi me
Ne mogu bez tebe, ne mogu izdržati da ne vidim te.
Sve su riječi samo izmišljena značenja
Zato nemoj, nemoj pričati
Samo me zagrli, poljubi me, stavi svoju ruku na moje srce
Poslušaj me i zapamti da zauvijek voljeti ću te.
Tko kaže da nisam kao prije? Tko misli da nisam ista ona osoba koju je upoznao? Razmišljaš li ''prijatelju''? nisi li ti kao i svi koje sam smatrao prijateljima željeli ovo, govorili mi kako moram uspjeti i iskopati se iz svoje mašte i svog tamnog, mračnog uma.
A što je onda sada problem? Sada mi se čini kao da svi vi koji ste tada bili uz mene više niste. Zašto? Volio bih znati odgovor na to pitanje. Doista, zašto?
nije istina da ste me voljeli i da ste željeli najbolje za mene jer kada sam se ja počeo osjećati i ponašati bolje ja vama u očima više nisam bio ista ona osoba koju ste voljeli i uz koju ste bili, koju ste nazivali svojim anđelom, bratom ili prijateljom.
izkrenuta istina. Prava istina leži u puno prljavijem dijelu ljudske svjesti.
Možete li poreči da me niste više voljeli kada sam držao glavu na koljenima, bocu u rukama.
Kada sam imao suzne oči, uplakano lice i kada sam molio da me netko liši života, boli i tuge i tih prokletih suza koje su mi toliko često silazile niz lice.
nije istina da ste me voljeli isto kao i onda, jer da jeste, ne bi me nikada zaboravili, kao što jeste.
sjećam se bratstva, sjećam se ljubavi, sjećam se boli i tuge i sjećam se... koliko me je boljelo biti dio tog kruga... bolnog kruga.
Život koji se vrtio u krug, krug tako pun boli... krug koji je nemoguće prekinuti bez da te netko jednostavno ne izvuče iz njega.
propao bih da nje nije bilo, nestao bih da nje nije bilo a vi, vi ste govorili kako se moram ojačati i izboriti a zapravo ste tako pohlepno da ostanem s vama na dnu.
Bio sam visoko, iznad svih, davno. I kada sam jednom pao, mislio sam iz početka da ću se lako izvući.
No nije bilo tako, zapravo sam ostao na dnu i molio da me netko izvuče a nitko nije mogao, ne znam dali je itko doista i želio.
you are so pretty in your pain.
Ona mi je to govorila jer me je i ona takvoga voljela, mislio sam da nikada nećemo biti skupa baš zato jer me voli takvoga a ja ne mogu biti takav ako sam s njom.
kuda ovaj život ide, i ja i vrijeme? Kuda sve ovo ide? K vragu bi rekao, no nije da baš sve ide k vragu.
Preselio sam se u zagreb. To je bio korak naprijed, i dobio sam posao, to je bio još jedan korak naprijed. Koliko koraka sam unazad učinio, koliko sam ih prije učinio naprijed pa se vratio natrag? Pitam se, na kojoj sam stepenici života sada, na kojoj sam udaljenosti od svojih snova, koliko sam udaljen od svoje prošlosti.
riječi mi se razbijaju o glavu, pitam se zašto toliko puno razmišljam kada me to sam psihićki izbacuje iz takta, umara me. Odogovori su nepronađivi, odgovori su tupi, bez zvuka i osjećaja.
kao da sma pitao u biti, samoga sebe... Zašto sam ja, ja?
How i needed you, how i need now your gone
in my dreams, i see, i awake so alone...
nisam tužan nit depresivan ali nešto iz mene izlazi, ne znam što je to. Inspiracija? Ili tuga? Nedostaje mi mnogo stvari, nedostaje mi mnogo ljudi i mnogo toga čega sam se odrekao dolazeći ovamo, preselivši se, zaposlivši se. Nedostaje mi mnogo stvari ali ona je toga vrijedna.
In my dreams i can hold you and feel so real....
Ah..
Volim te, volio bih da nikada ne posumnjamo u našu vječnost i našu vezu..
I still feel your love...
Bojim se uvijek, dobro si danas rekla. Bojim se izgubiti te, i ti se se bojala i znaš kako mi je...
iako nema razloga, strahovi uvijek postoje, željeli ih mi ili ne. Prokleti bili.
Volio bih da znaš da koliko god ljut bio, umoran ili bolestan, da ću ako treba hodati do tvoje škole i ako te mogu vidjeti i jednu minutu, pa koliko god mi trebalo da do nje dođem.
hoću da znaš, da kad poželiš me imaš, jer sam ja tu samo radi tebe, samo za tebe.
Nedostaješ mi, volim te previše... hoti .. =)
i want you to be free of all the pain you hold inside...
doista, znam da u tebi još postoje otisci prošlosti, postoje i u meni. I mene bole i znam da i tebe bole.
i ti vjerojatno nekada zaplačeš i misliš na prošlost, ne srami se priznati, i ja često ljubavi.
danas kada sam u tramvaju gledao kako ljudi bulje u moju ruku, u one ožiljke posebno onaj veliki nisam se osjećao nit ponosno nit posramljeno.
jednostavno sam se osjećao tužno, jer sam i ja pogledao u ruku, i sjetio se svega.
Hey you.. rotting in your alcoholic shell
Banging on the walls of your intoxicated mind
Do you ever wonder why you were left alone
As your heart grew colder and finally turned to stone
sjećam se starih stvari, starih bolnih priča i starih bolnih dana.
i starih pijanih dana i noći..
blacken the angel, pa ti si onaj lik s bloga? Ajme, nisam mislila da stvarno toliko piješ.
koliko sam samo puta to čuo...
blacken, pa ti si onaj lik s bloga, ajme bogac pa totalno si uništen... – mrzio sam tu osobu koja je to rekla.
blacken the angel, mislila sam da drugačije izgledaš... – uvijek sam mrzio one koji su me primjetili zbog odjeće, kao i danas.
blacken the angel, to je onaj dečko koj je stalno pijan što je bio s onom curom 3 godine...
kada ste me tako opisivali?
zašto mi se sve to vrti kroz glavu, i zašto me prošlost vječito vuće unatrag? Ne znam. Ne mogu znati.
sjećanja... Ah.. =)
sjećam se jednih divnih zelenih okica, i lijepe plave kosice. Kako je samo dotrčala do mene, besmramno me zagrlila i rekla da je ona moja prijateljica s bloga. I sjećam se, koliko mi je bilo sretno što me nije sažaljavala ili nazivala alkoholičarom. Govorila mi je lijepe stvari a prvi puta smo se i vidjeli. Sjećam se kako smo sjedili u parku na klupi, izvadio sam bocu iz torbe i ponudio ju, ona ju je uzela i vratila u torbu, rekla mi je kako ne želi da je imam u rukama ne pred njom. I sjećam se kako je mazila moju puno kraču kosu tada i poljubila me i rekla kako je to oduvijek željela, i ispričala mi se je. No nisam prihvatio ispriku, samo sam prihvatio poljubac. Tko si bila ti? Ne sjećam te se više...
Nedostaje mi vrijeme kada me svi vole i nedostaje mi vrijeme kada su ljudi oko mene i nedostaje mi vrijeme kada sam poznat i nedostaje mi vrijeme kada pomažem ljudima i oni žele biti uz mene cijelo vrijeme.
volio bih ja da se neke stvari ponove, osim tih poljubaca jer sada želim samo jednu da me ljubi.
Što sam napravio ? izgubio sam sebe, ili samo dio sebe, odvojio sam od sebe dio osobnosti i uputio se u život koji mi ne godi. Sada mi godi jer imam nju i jer sam sretan, sada mi godi jer ne moram živjeti kao tada. NO I DALJE MI NEDOSTAJE ONO.... nešto....
nedostaje mi... Razgovaranja, dopisivanja i druženja. Nisam baš osoba koja voli druženja lice u lice, no cyber druženja, cyber prijatelji... Najposlje uvijek je moj život slijedio tehnologiju, uvijek je moj život bio u skladu s tehnologijom. Ne mogu živjeti bez tehnologije, ne mogu postojati bez nje.
Moram ponoviti zar ne? Svoj blog, svoj trud, i potruditi se ne izgubiti opet ono što volim imati i volim.
Izgubio sam se...
A sada sam se vratio naglo u vrijeme kada sam radio sranja i probleme na svojoj koži.
slušam onu pjesmu koju mi je davno poslala Mia, hvala ti.
Watch me bleed...
i sjećam se kada sam gledao u rani na ruci u svoje rastvreno meso i žilu koja je tako brzo pumpala krv iz mene. I mislio sam kako je napokon sve gotov, i borba i eto.
nije gotovo, kasnije, malo kasnije evo i sada je to vrijeme kada sam zapravo počeo. Sve iz početka.
kao da sam se rodio opet, i kao da sam krenuo u život opet iz dna s kraja svijeta s početka života.
Koliko si stara dušo moja? Koliko si puta patila? Osjećam te tako bolnu i staru...
srce nije nikada bilo ovako nježno kao sada, i nikada nisam volio usne kao sada i nikada nisam volio kao sada.
Više ne mogu biti poput ostalih, više ne mogu biti poput ostalih koji su bili oko mene.
kome sada slićim? Ni sebi, ni ikome kome sam htio slićiti. Srce mi je postalo kao kamen u grudima davno, vrlo davno. I sada kada je lakše krije toliko neke stare boli u sebi, krije neku gorčinu.
što je to što me još uvijek vuče, drži blizu prošlosti, što li je to?
Možda samo ljubav prema prošlosti, možda samo bol koja ne želi umrijeti.
Dao bih sve da je moguće vratiti vrijeme, dao bih sve da proživim sve ono iznova, koliko god boljelo i teško bilo, volio bih ponoviti ako ne mogu promjeniti sve što se je dogodilo.
jer nebih dopustio da na kraju samoga sebe pogazim, da sve što sam volio zamrzim.
žao mi je, no više vas ne gledam kao svoju braću, više vas ne gledam s sjajem u očima.
Više ne vjerujem u bratstvo alternativaca iako sam i sam alternativac, mrzim večinu subkultura, stilova i slično. Više nikada ne bih hodao s gotičarkom, više nikada nebih branio punkera nit metalca, više nikada ne bih cijenio sve te stilove i ljude.
možda je vrijeme učinili to a možda jednostavno ljudi. Razočarao sam se mnogo puta u sve one koji su mi bili uzor, ili barem drage osobe, razočarali su me oni najveći.
Kako sam izgubio inspiraciju, ne znam što mi je. No neka to bude to za sada.. uskoro bi mogo postati opet neki post. Do onda, pozdrav
Post je objavljen 09.04.2009. u 19:14 sati.