Pregled posta

Bratstvo, prijateljstvo, snaga!

Just put me inside you, i will never, ever leave.

Da, to je bilo ono što sam želio reći a nisam mogao, nisam imao hrabrosti nisam imao srca. Ponajprije hrabrosti, sjećam se kao da se sada događa. Ljudi oko mene, njihova lica, stol, stajao sam na rubu stola, držao sam čašu, gledao u prijatelja kako lijeva vino u nju, smješka se. I ja sam se smješkao, no u sebi sam patio, jer te nije bilo. Nisi bila tamo gdje sam mislio da ću te vidjeti, nisi bila tamo gdje sam mislio da ću ti moći priznati, puno toga sam ti želio priznati.
Nikada nisam dobio priliku, nikada nisam dobio priliku kao i u mnogo stvari koje sam u životu želio učiniti. Jednostavno, vrijeme je preskočilo taj dio mojeg života, zamijenio ga je naravno alkoholom. Zašto je alkohol uvijek bio lažno rješenje, paravan da ne vidim da griješim? Volio bih da sam ti tada rekao neke stvari, iako ne bi dugo trajalo volio bih da sam ti rekao razlog zašto mi je ona pjesma toliko posebna. Nisi ti ni slutila vjerujem ja, nisi imala pojma koliko mi je bilo stalo tada do tebe, bila je to ona luda zaljubljenost, koja kratko traje. Ali dok traje, tako je jaka da imaš osjećaj da će ti se grudi rasporiti.

Sada više nije bitno, sada znam da bi to bila samo avantura. No i znam, nakon što sam vidio svojim očima, da bi ti bila prva kojoj ne bih naudio, koju to ne bi boljelo, nikada mi nije bilo jasno kako… Izgledaš tako nevino i meko i nježno, tako posebno a zapravo si tako obična, zapravo si tako laka i prozirna, ne poznaješ svoje kvalitete, pa ni ne cijeniš sebe, daješ duhovno za materijalno, novac zar ne?
Žao mi je što si mi ikada bila zapela za oko, no bilo je lijepo biti zaljubljen u tebe u ono vrijeme kada je moj život bio u najgoroj fazi, u onoj kada sam se gotovo raspadao doslovno pred novim danima, svake noći od prevelike količine alkohola.
Bog da postoji, ljude kao ti bi stvorio za kušnju.
Ili ih ne bi nikada ni stvorio… no da, bog ne postoji pa tako i pravda, pa da.. tako postoje ljudi kao ti.
Pakao na zemlji, davno sam to rekao.

Nije ovo post kojim govorim nešto posebno prema toj osobi, ona to neće čitati no nije bitno bitna je moja poruka, ono što želim u ovome postu napisati, svima koji će čitati i svima, koji neće ali ipak će osjetiti, da sam tu, za njih, uz njih.
Taj početak posta je o jednoj curi u koju sam stvarno stalno zurio, bila mi je tako posebna, isticala se je od svih drugih alternativki u školi tako da sam samo nju i zapažao, ostale su mi sve bile iste. Uvijek u crnom i uvijek skriven osmijeh pod tom crnom kosom, skrivena mladost pod crninom. Ah, odisale su starom školom koju sam prošao, ona je bila drugačija valjda me je to i privuklo.
No uvijek sam mrzio lake cure, sponzoruše i slično. Ona je to bila, a ja to nisam vjerovao drugima, dok nisam vidio svojim očima.
I tada, iako ne prvi put, na zaključio sam da definitivno ne smijem dopuštati sebi da se zaljubim u curu koja to ne zaslužuju, najme i znamo dobro kako moje zaljubljivanje završi. Uvijek nekog povrijedim.

Tada nisam bio s hoti, no i dalje sam je volio no potiskivao to duboko negdje u sebi, mislio sam čak nekad da je i nestalo, da želja i ljubav za njom.
Nije bila istina, ali bio je to dobar pokušaj iako vrlo glup.
Polako, ovo je tek početak.
I ovo nije post o hoti i meni nit o nekim curama koje sam davno htio ili nešto slično.
Ovo je samo post, o činjenicama, o poukama koje sam izvukao u životu, koje bih volio podijeliti i s vama, s onima mlađima koji čitaju moj blog da znaju što ih stvarno čeka u životu.
Svi mi maštamo o tome kako će biti kada napunimo 18, kako će sve biti bolje i kako nam nitko neće ništa moći.
No ja imam sada 20 godina, imam 20 godina i ne mogu ništa bez majke, bez cure. Da nema cure sada bih bio gladan, da nema majke sada bih bio na ulici. Zašto?
Jer ljudi nisu stvoreni da žive kako žele, nego kako mogu.

Nikada nemojte trčati u život raširenih ruku, poklon koji će doći možda ne bude toliko velik u rukama koliko će biti u srcu….



Ljubav je divna stvar, često se zbog nje odreknemo svega, često zbog nje izgubimo sve i često za nju dajemo sve. No ona ne traži žrtve ona traži čistoću, iskrenost i vjernost, nježnost i romantičnost.
Volio bih pisati post o ljubavi, no ovo nije dan kada želim pisati o tome.
Da, ni ljubav nije tema ovoga posta.

Tema ovog posta su….
Ni više ni manje, moji prijatelji.

Da, dragi moji prijatelji….

Zaslužujete puno više od jednog posta blackena the angel-a, zaslužujete više od toga što vam ja mogu dati. No dajem onoliko koliko mogu, bilo kako bilo, želim napisati ovo. Jer ne mogu više držati to u sebi….

Od kada je završila srednja škola, počeli smo gubiti jedni druge. Najviše me boljelo što sam znao da je ona noć kada smo se napili kao kreteni poslije škole bila zadnji dan da smo onako na okupu. I bila je tamo skoro cijela ekipa koju smo poznavali, i bili ste tu noć uz mene došli me braniti kada je bilo sranja s onih par likova.
Braća, ona koja mi se nikada nije rodila. To ste bili vi, moja braća. Volio sam to čuti, pogotovo od Launeka.. Ne znam dali sam ikada spomenuo njega u svih ovih ( valjd blizu 200) postova i onih prije sigurno više od 500 na svim blogovima koje sam imao.
Moje cure su teško razumjele zašto se družim s punkerima jer ja nisam punker, to je njim naravno bilo vrlo bitno.
Žene, uvijek im je bitno ono nebitno…
No da, on je čovjek. Kada kažem čovjek, ne mislim na ljudsko biće to smo svi mi. Mislim na to, da on ima razloga biti ponosan na sebe i da ako ima boga, ljudi kao oni poslije života stvarno moraju ići u raj. Iako bi ja preporučio da uživaju u životu koliko može jer ne vjerujem u to sveto sranje.
No da, prijatelji…
Teško je zamisliti da će netko stati uz tebe kad trebaš u današnje vrijeme. Da će stati rame uz rame s tobom pa makar i pred cijelu vojsku, ja sam znao da bi on to učinio.
Cijenio sam ga uvijek, i još ga cijenim. Čovjek kojeg nitko nije smio pljuvati da ja čujem, jer sam znao da su razlozi jadni, da nisu argumentirani.
Mrzio sam da itko govori nešto protiv njega, jer je on stvarno zavrijedio više od toga. Jesi, jesi prijatelju.

Nikada nisam previše slušao glazbu koju i on ali u nekim pjesmama od njegovog najdražeg banda, pronašao sam toliko toga što mu sliči, što ga ispunjava.
Mnogi kažu da curu nikad ne stavljaju ispred prijatelja, koliko je njih lagalo, koliko je nas to uspjelo?
Ja nisam, nikada. Tko je? Neki su pokušali, nisu uspjeli.
I tako gubimo prijatelje, zbog cura. Neka, lijepo je to one ih maknu barem od ekipe s kojom se opija i radi neke loše stvari za njega.
No nije stvar u tome, stvar je u ruci prijateljstva. Leđa uz leđa, oko za oko. Bratstvo.
E to je bilo ono što me fasciniralo kod njega, uvijek si mogao računati na njega. I ja sam uvijek računao na njega. Znate što? On me nikada nije razočarao.

''imas li sto za reci
ili osmijeh govori sve?
mozda smo smijesni ili naivni
kazi mi - molim te!''



puno je toga što mi nedostaje, od kako sam u Zagrebu sve više razmišljam o tome što će raditi moja ekipa preko ljeta. Bit će opet puno ljudi i svaki dan vani i svaki dan je tako….
Ma divan, noći su isto predobre.. Nemaju pojma koliko mi nedostaju, jer nikada nisam pokazao koliko mi je stalo do njih, to me ljuti i rastužuje. To me ubija ponekad, ljudi ne znaju koliko mi je stalo do njih.
Nedostajat će mi zvjezdano nebo nadmenom, mjesec koji će mi blistati u očima. Miris vina i okus vina i cole u ustima.
Ma ne nedostaje mi taj alkohol koliko mi nedostajete vi, prijatelji, naše navike, naše druženje.
Znam da je moralo kad- tad doći do razilaženja ali zar tako brzo? Zar smo već postali toliko stari? K vragu pa nedavno smo se prestali školovati!!!
neki su se prestali školovati… Ma nije bitno pa mi smo ekipa, bratstvo. Svi dijelimo sve U KURAC….
Nedostajat će mi i oni kretenski murijaci koji nas znaju toliko dobro da nam ni osobne ne uzimaju, i uvijek iznova seru kako će nas privesti ako nas još jednom vide i prijete s onim jadnim kaznama a znamo da samo seru jer nisu stigli kupit krafne za cijelu noć.
Nedostaje mi ono grljenje kada hodam gradom i ono žicanje, tučnjave. Nedostaje mi onaj život koji nitko nije volio da živim osim nas, jer nitko nikada nije živio poput nas.
Ja sam uvijek bio za bratstvo, uvijek ste bili poput moje braće.
Neovisno koliko nas je bilo, uvijek sam našao komadić sendviča za sve, gutljaj piva za sve, našao bih i komad zemlje za svakoga.

Kako je sada? Razmišljam često dok radim, kako vi provodite vrijeme.
Obično sam ja bio taj koji je pucao doma za kompjutorom pa pokrenuo ljude da se nađemo vani.
Želim sjesti opet na stare zidine dvorca u parku, neka me gledaju oni prokleti ljudi i neka govore da sam huligan, klošar i pitaj boga šta. PA JESAM, SVOJ SAM….
Bio sam svoj, i volio sam se takvoga. Iako je život ovako manje bolan, onda je i bol bila dio života. Pa sam se i na nju navikao.

You are the only thing, that makes me want to live at all
When im with you there is no reason to prettend
When im with you i feel flames again
Just put me inside you, i would never ever leave
Just me inside of you, i would never ever leave you….

Ako je život takvo smeće, pitam se za što sam se borio.
Ako je ovo razlog zbog kojeg vas se moram odreći, pitam se jesam li vas ikada bio zavrijedio.
Volio bih da je sve drugačije, i da je lakše i da sam bolji i… Volio bih da mogu još jednom proživjeti sve ono od svoje 17-te do sada. Samo da svaki dan slikam i čuvam duboko u srcu.
Pa da kada dođe ovaj dan, barem imam slike koje mogu držati u rukama, kada ne mogu držati vas.

Ja nisam blacken the angel bez vas, nit sam išta posebno bez vas.
Zapravo ste me vi održavali, vi ste me ispunili nekako… bili ste tu kada su oni koje sam volio i više od vas se igrali mojim srce, dolazili, odlazili.
Činili me da patim.
Niste vi krivi kada kao ni ja niste znali da postoje solucije u životu nego jednostavno kupili novo pivo, novo vino i ubili sve što je boljelo.
I nedostaje mi to, baš to.
Želim sada izaći van, kupiti bocu vina, sjesti na brliće u kućicu, pozvati nekoga od vas van, piti. I želim da nemamo za drugu bocu, da žicamo i da do jutra budemo vani, neka, neka bude ovako ako mora. No volio bih da samo jednom mogu opet biti kao prije.
Da znam da sam to ja…
Da znam da smo mi još uvijek isti, bez obzira na sve.
Raspada se društvo, a ne bih smjelo. Moralo bi opstati, morali bi se izboriti da ostanemo ekipa do kraja. Mogli smo i bolje i više, mogli smo i putovati skupa i raditi luđe stvari od ovih koje radimo, koje smo radili.
I iskreno se nadam, da ćemo kad – tad opet jednog dana skupa podići boce u zrak za stara vremena, nalemati nekog šminkera čisto iz zajebancije eto, iako to nismo radili i nikada zaboraviti da smo mi doista, PRIJATELJI.

Kako bi rekao moj dragi prijatelj i njegov najbolji band

Bratstvo, jedinstvo, snaga.














Post je objavljen 14.04.2009. u 02:35 sati.