25
ponedjeljak
studeni
2024
Sveta moja Katice
Već ranije sam se osvrtala na blagdan sv. Katarine aleksandrijske
i ne želim se ponavljat, to zna bit dosadno, a ja ne želim biti dosadna.
Sve ono napisano o njoj možete naći po bespućima interneta i svetim
knjigama, t.j. životopisima svetaca, naravno, komu je to napeto.
Ima nekoliko svetaca za koje sam sentimentalno vezana, jer su se u
mojoj kući obilježavali u vrijeme djetinjstva. Klizanjem života sve više
se vraćam na to razdoblje bezbrižnosti, rijetkih darova, a baš darovi
iz tog vremena i sada izazovu suzu radosti.
Jedne davne godine moj ćaća mi je na nekom sajmu, Cista, Zadvarje,
kupio sliku sv. Katarine i dao mi je uputivši samo par riječi: "Znaš kakva
je ona bila, ne želim da završiš k'o ona ali budi joj slična, eto, barem budi
pravo čeljade, da te se ne stidim i da se jednog dana sama sebe ne stidiš.
Nikada tu sliku nisam uzela iz svoje djevojačke sobe, stoji uporno na zidu
i ne da se vremenu, a uz nju je i slika petnaestgodišnjakinje, t.j. mene.
Nas dvije, zavjerenice čuvamo kuću u kojoj su možda samo miševi nastanjeni,
kažem možda..., jer ni jadni miševi nemaju tu što raditi, crkli bi od gladi.
Život prođe, ide se prema zalasku, koliko je u meni ostalo od onoga na što
me ćaća upozorio u startu, ne znam, trudila sam se. Znam da neću biti
svetica, budimo iskreni, tko to od nas ima te osobine..., ja ne. Neka ostanem
zapamćena po onomu što jesam, kažu da sa mnom nikada nije dosadno.
Na današnji dan upućujem čestitke svim svojim imenjakinjama bez obzira koju
inačicu imena Katarina nose, ja sam nekad jako voljela da me zovu Katarina.
Danas prvi put ove sezone kuham sarmu, moji nešto rade pa će im dobro doći,
usput ćemo skromno proslaviti moju dragu Katicu:))))
komentiraj (11) * ispiši * #
24
nedjelja
studeni
2024
Oprostite mi vi tamo
Oprostite mi vi pjesnici kojima se divim
nadzemni i podzemni
oprostite što se povremeno stihom izrazim
u svojim radostima
tugama
nedefiniranostima
podijelim radost
istresem tugu
ponekad i otrov izrigam kad sam otrovana
riječju
djelom ili otrovnom gljivom
njih ne raspoznajem
progutam
izrigam
pokušavam se izliječiti
ne trujući se dalje
ne zamjerite
ja sam tek mala žena
u centimetrima
glavi
tek srce radi
dopuštenom i nedopuštenom brzinom
ovisno o podražajima
ulijenila sam se
preskačem zaboravljene neispričane priče
stih mi je kraći za slanje poruke
o radostima
tugama
otrovima
lijeku
komentiraj (6) * ispiši * #
23
subota
studeni
2024
Pripreme
Vi starosjedioci nepoznatih visina
bar oni koje sam poznavala
rezervirajte jedno mjesto na mekim jastucima
jednoj od mnogih lutalica bespućima života
punoj očekivanja u savršen ustroj druge adrese
nedovoljno vjernoj u istinitost vjerovanja
Dok oči i uši bacam na viđenje i slušanje
svakodnevice koja melje k'o nuklearni mlin
moram vjerovati u prijenosom naučeno
kako su ovi plimni udari i vatrene lekcije
samo uvod u vječno trajanje
Ne žurim nikud
još imam žara i dara dijeliti sebe
onima što mi osmijehom vraćaju
zagrljajima stišću do puknuća
strpljivo primajući na znanje savjete
stoput izgovorene
a obje strane svjesno prešućuju uzaludnost bacanja riječi
uporno griješim ispočetka nadajući se
ostajanju istih u nekom moždanom zapećku
za svaki slučaj
nemojte se izvlačiti kako se nisam predbilježila
vama starosjediocima nepoznatih visina
onako..., za svaki slučaj
komentiraj (11) * ispiši * #
18
ponedjeljak
studeni
2024
Ožiljci
Gradovi postoje, ruše se, obnavljaju, nije isto, ali to su samo
gradovi. Ljudi stoje nepomično, s grčem, s tugom, do danas čekajući
svoje koji vjerojatno nikada neće doći. Svjesni su oni da njihovi
najmiliji nisu preživjeli, ali neka utjeha bi bila da barem znaju mjesto
gdje počivaju. Da li će ikada znati?
U meni tinja gorčina gledajući delegacije iz godine u godinu, a još
nijedna nije uspjela doći do istine, dati tim ljudima bar neku satisfakciju
i konačno mir. Je li moguće da se nije moglo učiniti više, sve se zna,
a nestali leže negdje dok obitelji čekaju samo svoj posljednji dah da
se mogu konačno u vječnosti, gdje god ona bila, sjediniti s onima
koji su bili dio njih.
Rata direktno nisam okusila, ali sam dvadeset dana čekala svoje dijete
iz blokiranog Dubrovnika. Osjećaji nemoći se ne mogu izraziti, ni tuga
ni bijes, ništa nije bilo od pomoći. Dvadeset dana neizvjesnosti, a ovdje
je u pitanju više od trideset godina..., probudite se vi koji spavate i
učinite nešto, darujte konačno mir onima koji nemaju sna, budite svjetlo
a ne magla onim zamrlim pogledima bez nade.
Koliko vrijede izgubljeni životi koji zauvijek ostaviše ožiljke na dušama
svojih obitelji? Dužni smo im barem posljednje počivalište, oni su nama
ostavili najviše što čovjek može imati..., DOMOVINU.
komentiraj (11) * ispiši * #
17
nedjelja
studeni
2024
Osviještenost ili vraćanje na staro
Nedjeljni ručak, svi nazočili. Probalo se i novo vino koje sam
čak i ja probala sa zadovoljstvom i posljedicama. Zaista nisam
rođena za pijančinu, udari me vodoravan prst vina u čaši, a
čaša je od 2 dcl. Shvatila sam da mogu samo degustirati, ostalo
ostavljam ljudima koji znaju popit čašu a da ih ne pukne.
Kao i kod svakog okupljanja, poslije ručka se razviju konstruktivne
diskusije, a uglavnom se odnose na dobrobit našeg malog mista.
Ptice na granama plaču da nam se stanovništvo osipa a preostalo
mijenja sastav. Naši odlaze tražeći bolje, a u nedostatku naših dolaze
drugi. Bez predrasuda prema ljudima koji od potrebe dolaze na drugi
kraj svijeta da bi zaradili plaću, tako je bilo i kroz povijest. Ljudi su
baš s ovih naših područja išli ili preko bare ili na zapad Europe, sve
zbog bolje zarade, ne znajući ni jezika ni običaja, jednom riječju...,
mučenje. Vraćajući se kući jedan dobar dio tih ljudi (a i onih koji su ostali)
uhvatili su se uređivat svoje kuće. Prvo je bilo žbukanje kamenih fasada,
što je s jedne strane bilo dobro radi izolacije, ali prekriti onaj divni klesani
kamen što su ga od očeva i djedova dobili u naslijeđe uistinu je bilo van
svake pameti. Zapad nije imao kamene kuće, a oni su vjerojatno vjerovali
kako je ono što Švabo radi najbolje od svega. Naravno, ne generaliziram,
mnogi nisu podlegli "modi", ostavili su kuće kakve su i bile uz doradu.
Naš kraj je poznat po tim kamenim kućama, kamenim zidovima i svemu
što se od kamena napraviti može.
U više navrata zaživjela je ideja o uljepšavanju naših gradina i pristupnim
putevima do njih, čak se u nekom periodu pristupilo radovima u skladu s
pravilima restauratora. Krenulo i stalo, na žalost onih koji bi htjeli a nemaju
pristupa mogućnostima, na "baš me briga" onih koji bi mogli ali uvijek nešto
zapne. Vjerojatno se na ove žugatore zna dobaciti komentar..., to je valjda
vraćanje na staro, nadam se da to neće doći iz usta mjerodavnih, jer se svi
zaklinju u europske vrijednosti, a jedna od njih je i čuvanje kulturne baštine
taman se radilo o običnoj od vremena uglačanoj kamenoj klupici ispred
seoske kuće. Ušminkavanje tih starih objekata, osobito onih povijesnog
značaja, mjesto bi dobilo na kvaliteti, privukli bi se i turisti koji sve više traže
mir u ovom našem skrovitom miru. Mogli bismo ponuditi više, uz malo
dobre volje, a sporni financijski momenat traži samo osobu od struke i
dobrog vlaškog snalaženja. Poznati smo po svojoj probitačnosti, pa zašto
to ne bismo iskoristili za dobrobit svoga mjesta koje vapi za onim nečim
za privlačenje ljudi koji bi tu mogli ostvariti miran i snovit život za sebe i
svoje potomke. Ne, nije u pitanju nostalgija, samo žalim zbog nekorištenja
onoga što nam se nudi na pladnju i mi s lakoćom odbacujemo.
Svi smo se složili da treba gurat mjerodavne, malo su se uspavali.
komentiraj (4) * ispiši * #
15
petak
studeni
2024
Priznaj oprošteno ti je
"Dobro jutro "Slavko", - pogleda me blijedo.
"Šta je čudno, zar ne slaviš danas, rođendan, život, a znaš
di ti je bio"? Prihvaća igru, smješka se, k'o da mu je drago
šta je tu gdje je, malo se i stresao kad mu je valjda pred oči
došao ljetni scenarij. Ne ćemo se vraćat, bilo je što je bilo, sve
ono sa sretnim krajem daje nadu da će se mozak razbistriti.
Puno je tu zajedničkih dana, puno bura, oluja, bonaca, premda
znam reći da bonace znaju biti dosadne, neka bar povjetarca,
vjetrovi, naročito bure, bistre um, čiste srca ako ima taloga.
Danas nije vrijeme za duboke analize i podvlačenje crta i crtica,
valja nam se pobrinuti za jelovnik, večeras gosti stižu a dolaze i
djeca. Potiho sam se nadala da će doći i na kraju između redova
zaključujem da stižu pred večer.
Torta se hladi, problem su svijeće, bojim se da pluća to ne bi odjednom
ispuhala, možda neki stroj ili najblaže fen za kosu. Imaju one obrojčane,
stavit ću dvije i neka puše i ispuše sve što je zaštopano.
Bitno je da je iza nas najturbulentnije ljeto kad se isključi jedno prije
sedam godina i ona godina nakon, pregrmili smo svi zajedno, postali
jači. Ma sve što je bilo vezano za živote i zdravlje a bar donekle zacijelilo,
ugradimo osmijehe i krenimo dalje, nove bitke slijede. Nadam se da ćemo
moći djelovati samo iz pozadine, sačuvati snagu i razum, neka ih u pričuvi.
Neka ti je zdravlja i dobre vibre, slušaj me i ne ćeš pogriješiti, a sada bježim,
dužnosti zovu. Živi u zdravlju dugo i sretno, a i mene čuvaj da ti duže duram:)))))
komentiraj (6) * ispiši * #
12
utorak
studeni
2024
Biti dijete često zna biti ubojito
Rasti na kamenu u našoj Zagori kao žensko dijete ni najmanje
nije bilo zabavno, ako to sami ne okrenemo na zabavu. Tako je
puno lakše, lakše se živi, čuvaju se samo one zaigrane situacije,
u podsvijest stavlja prašina, suhoća ljeta, razbijena koljena i često
ružni bapski komentari na svaki krivi gaz djevojčica iz susjedstva.
Od jučer se sjećam, pokušavam podastrijeti sve ono lijepo i manje
lijepo iz tog razdoblja, razdoblja vrlo oskudnog u materijalnom, a
s druge strane bogatog ljubavlju koja se rijetko izražavala riječima
ali se mogla rezati u zraku. Već znate, naklonost sam imala od oca,
moga najdražeg ćaće, dok je majka, pritisnuta gorkim iskustvom
gubitka šesnaestgodišnjeg sina bila veoma suzdržana prema meni,
ženskom djetetu. Usput kroz život sam shvatila da je njena ljubav bila
jednako velika kao i ćaćina, ali sama činjenica da sam žensko nije joj
ulijevala nadu da će mi put biti posut ružama.
Vraćam se na taj dio života potaknuta knjigom jedne žene koja je bez
zadrške pisala o svomu djetinjstvu. Naša odrastanja nisu bila ni slična,
ona je živjela na vrlo visokom nivou kad se uzme materijalni položaj,
u disfunkcionalnoj obitelji gdje je otac bio, blago rečeno tiranin. Koliko
god je vanjska slika nekima bila povodom za zavist, obitelj je strahovala
od zvuka njegovih koraka. Uzalud mu je bilo visoko obrazovanje, visok
položaj u firmi, respekt u društvu, on nije bio nitko.
Možete li zamisliti da se dijete tuče do otvorenih rana a da samo nije svjesno
što je učinilo..., tata je jednostavno imao loš dan. Tako je odrasla u veselu,
pristupačnu i vrlo toplu ženu, čuvajući svoje rane kao lekciju kakav roditelj
ne smije biti, ni u najgorim snovima. Ona piše na humorističan način, sve
životne nedaće karikira, a samo ona zna za cijenu izlaska iz sebe osakaćene,
da bi svijetu donijela malo svjetlosti i radosti. Golemom snagom raspolaže,
jer samo snaga može okrenuti životni put na kolosijek radosti.
Hvala ti Duška za svaki redak, da se nisam srela s tvojim štivom možda bih
ponekad bar u unutrašnjosti sebe zapomagala nad svojim tegobama i teškom
djetinjstvu. Najiskrenije, moje djetinjstvo je bilo skromno i preskromno, nisam
bila izoliran slučaj, sve je to prošlo u hodu, kroz igru, smijeh, ostavivši samo
lijepe uspomene. Jedina je istina da ni ti ni ja nismo mogle birati, analizirajući
nas obje, ja sam ipak bolje prošla, što mi naravno ne daje osjećaj nadmoći...
Ne, duboko sam doživjela tvoj put i nikomu ga ne bih poželjela. Uživaj u svojoj
maloj obitelji i uveseljavaj ljude koji su voljni prihvatiti tvoj pristup životu.
Zanima me koliko smo spremni iskreno progovoriti i o ružnoj strani svoga
odrastanja, isto tako i o sebi nelijepima, jer koliko god se trsili prikazati kao
savršenstvo među smrtnicima, mi smo ipak samo šaka prašine koja u trenu
bude otpuhnuta u ništa.
komentiraj (13) * ispiši * #