Gradovi postoje, ruše se, obnavljaju, nije isto, ali to su samo
gradovi. Ljudi stoje nepomično, s grčem, s tugom, do danas čekajući
svoje koji vjerojatno nikada neće doći. Svjesni su oni da njihovi
najmiliji nisu preživjeli, ali neka utjeha bi bila da barem znaju mjesto
gdje počivaju. Da li će ikada znati?
U meni tinja gorčina gledajući delegacije iz godine u godinu, a još
nijedna nije uspjela doći do istine, dati tim ljudima bar neku satisfakciju
i konačno mir. Je li moguće da se nije moglo učiniti više, sve se zna,
a nestali leže negdje dok obitelji čekaju samo svoj posljednji dah da
se mogu konačno u vječnosti, gdje god ona bila, sjediniti s onima
koji su bili dio njih.
Rata direktno nisam okusila, ali sam dvadeset dana čekala svoje dijete
iz blokiranog Dubrovnika. Osjećaji nemoći se ne mogu izraziti, ni tuga
ni bijes, ništa nije bilo od pomoći. Dvadeset dana neizvjesnosti, a ovdje
je u pitanju više od trideset godina..., probudite se vi koji spavate i
učinite nešto, darujte konačno mir onima koji nemaju sna, budite svjetlo
a ne magla onim zamrlim pogledima bez nade.
Koliko vrijede izgubljeni životi koji zauvijek ostaviše ožiljke na dušama
svojih obitelji? Dužni smo im barem posljednje počivalište, oni su nama
ostavili najviše što čovjek može imati..., DOMOVINU.
Post je objavljen 18.11.2024. u 16:25 sati.