Biti dijete često zna biti ubojito

Rasti na kamenu u našoj Zagori kao žensko dijete ni najmanje
nije bilo zabavno, ako to sami ne okrenemo na zabavu. Tako je
puno lakše, lakše se živi, čuvaju se samo one zaigrane situacije,
u podsvijest stavlja prašina, suhoća ljeta, razbijena koljena i često
ružni bapski komentari na svaki krivi gaz djevojčica iz susjedstva.

Od jučer se sjećam, pokušavam podastrijeti sve ono lijepo i manje
lijepo iz tog razdoblja, razdoblja vrlo oskudnog u materijalnom, a
s druge strane bogatog ljubavlju koja se rijetko izražavala riječima
ali se mogla rezati u zraku. Već znate, naklonost sam imala od oca,
moga najdražeg ćaće, dok je majka, pritisnuta gorkim iskustvom
gubitka šesnaestgodišnjeg sina bila veoma suzdržana prema meni,
ženskom djetetu. Usput kroz život sam shvatila da je njena ljubav bila
jednako velika kao i ćaćina, ali sama činjenica da sam žensko nije joj
ulijevala nadu da će mi put biti posut ružama.

Vraćam se na taj dio života potaknuta knjigom jedne žene koja je bez
zadrške pisala o svomu djetinjstvu. Naša odrastanja nisu bila ni slična,
ona je živjela na vrlo visokom nivou kad se uzme materijalni položaj,
u disfunkcionalnoj obitelji gdje je otac bio, blago rečeno tiranin. Koliko
god je vanjska slika nekima bila povodom za zavist, obitelj je strahovala
od zvuka njegovih koraka. Uzalud mu je bilo visoko obrazovanje, visok
položaj u firmi, respekt u društvu, on nije bio nitko.

Možete li zamisliti da se dijete tuče do otvorenih rana a da samo nije svjesno
što je učinilo..., tata je jednostavno imao loš dan. Tako je odrasla u veselu,
pristupačnu i vrlo toplu ženu, čuvajući svoje rane kao lekciju kakav roditelj
ne smije biti, ni u najgorim snovima. Ona piše na humorističan način, sve
životne nedaće karikira, a samo ona zna za cijenu izlaska iz sebe osakaćene,
da bi svijetu donijela malo svjetlosti i radosti. Golemom snagom raspolaže,
jer samo snaga može okrenuti životni put na kolosijek radosti.

Hvala ti Duška za svaki redak, da se nisam srela s tvojim štivom možda bih
ponekad bar u unutrašnjosti sebe zapomagala nad svojim tegobama i teškom
djetinjstvu. Najiskrenije, moje djetinjstvo je bilo skromno i preskromno, nisam
bila izoliran slučaj, sve je to prošlo u hodu, kroz igru, smijeh, ostavivši samo
lijepe uspomene. Jedina je istina da ni ti ni ja nismo mogle birati, analizirajući
nas obje, ja sam ipak bolje prošla, što mi naravno ne daje osjećaj nadmoći...
Ne, duboko sam doživjela tvoj put i nikomu ga ne bih poželjela. Uživaj u svojoj
maloj obitelji i uveseljavaj ljude koji su voljni prihvatiti tvoj pristup životu.

Zanima me koliko smo spremni iskreno progovoriti i o ružnoj strani svoga
odrastanja, isto tako i o sebi nelijepima, jer koliko god se trsili prikazati kao
savršenstvo među smrtnicima, mi smo ipak samo šaka prašine koja u trenu
bude otpuhnuta u ništa.