20 do asa
30.08.2014., subota
Naše sunce bijelo/plavo
|
... " nebo je žuto, a sunce je blue, sve je kako rabi, samo kad si tu "...... Može bit nebo i žuto, i plavo i bilo kakvo....  ....kako kaže pjesma "nebo je žuto, a sunce je blue ", nisam pronašao plavo sunce, ali jesam bijelo.....  ....ali najbitniji dio pjesme kaže : " sve je kako rabi, samo kad si tu "......i došlo je konačno naše oko plavo.....ipak je sunce blue....  Bio je to najduži zagrljaj u mom životu. Danas. Trajao je toliko da svi zagrljaji iz cijelog mog djetinjstva nisu toliko skupa trajali......suza kucne na vrata, ona sretnija, energija raste.......tako da što znači jedan radni vikend, radna subota i nedjelja nakon cijelog radno-napornog tjedna. Prošlo je više od mjesec dana razdvojenosti, i vidjeli smo se samo jedan dan u tih 40-tak. Što je to prema situaciji nekoga tko ne vidi svoje dijete i po godinu i duže, jer je morao otići u svijet. Sretan sam što ja ipak nisam morao, barem za sada. Želim vam svima da obarate svoje rekorde zagrljaja, da nadmašite sami sebe. Da osjetite energiju, onu kad je sve lagano i kad navratite do ruba Svemira i nazad. |
- 21:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #
25.08.2014., ponedjeljak
Razrjeđivač postova
|
Jeste li ikad koristili razrjeđivač u životu !? Možda jeste, možda niste. To je ono što ste ulijevali u boju ako ste farbali neku ogradu, neku stolariju ili nešto. A razrjeđivač postova !? Isto možda jeste, možda niste. Razrjeđivač je dobra stvar u nekim situacijama, u nekim komponentama. Ne znam kud će me odvesti ovaj post, ali znam da će nešto promijeniti. Netko će promijeniti mišljenje, netko će me možda zamrziti, netko će reći da se razočarao, netko će razumjeti, netko će reći da je znao. To su sve sasvim normalne reakcije u sasvim normalnom životu. Osjećam nešto što nisam do sada. Netko pametan je davno rekao : nisu stvari onakve kakvim nam se čine, nego su onakve kakvi smo mi, kako ih mi vidimo. Po tome ako vidimo ili govorimo da su neki oko nas loši, da su problematični, jesmo li mi zapravo takvi jer vidimo stvari takvima !? Ako pak gledamo s oduševljenjem i pozitivno, jesmo li mi takvi !? Jesam li se ja promijenio zbog toga što sam blog gledao pozitivno, oduševljeno, a sada ne gledam tako ? Jesam li ja problem ? Zar ja moram recimo znati tko si s kim nije dobar, tko ne voli koga? Jel ja moram znati da se svaka riječ broji, svako slovo ? Jel ja moram znati da ima ljubomore na blogu ? Dobro, sam sam si kriv, ušao sam naivno, kao i u život. Školu života sam donekle prošao, ovdje sam si zapravo sam rekao da nema spletki, da tu svatko gleda svoje, a poštuje tuđe. To je samo moja greška. Ali onaj osjećaj kad ti neka slika blijedi i stvara se nova kakvoj se nisi nadao ( kao kod onih starih polaroida kad držiš papir i gledaš sliku kako se pojavljuje), uvijek bude nekako gorak. Znam da sa vremenom uđeš u sustav, sistem, bilo gdje , pa tako i tu. Prvo ne znaš za poguranac, da trebaš pisat komentar da bi ti se komentiralo, ali to vidiš, pa čuješ od "starijih" blogera. Znam da ima puno toga u rukavicama, kako u životu, tako i na blogu, i naravno da sam shvatio da ne možeš pobjeći od sebe, od života. Moraš se suočiti, pa kako god bilo. Može ti biti lakše kad vidiš druge, jer mnogi se u životu hrane tuđom nevoljom, o da, itekako. Tko je živ, znat će o čemu pričam. Nema to veze toliko sa podnebljem ( kako neki vole svrstavati), pa one fore i klišeji : dalmatinci su ljeni, zagorci su pijanci, prigorci su škrti, ne znam što kažu za istrijane ili slavonce. Znam tko je čovjek, imao sam odličnog legu u vojsci, i prijatelja dalmatinca, sa bosancima sam provodio dane na baušteli i nemam zamjerke. Ne dijelim tako ljude i nikada ih neću dijeliti, uvjerio sam se , proživio. Susjed susjeda ubije i u Zagorju, i u Slavoniji, i u Dalamaciji ,i u Istri, i u Lici. Dobro, ima situacija gdje se gleda podneblje, npr, čuo sam davno da se to koristi kad je prirodna selekcija. A prirodnu selekciju mi je najlakše objasnit u nogometnom svijetu : kad se dođe do filtera da imaš oko 10 vrhunskih, mladih, potencijalnih, budućih, pravih nogometaša, onda ulogu odigra ta prirodna selekcija, svi su dobri i svi zavređuju biti u prvoj momčadi, ali ima mjesta samo za jednog ili dvojicu. E tada se gleda od kud su ti ćaća i mater, kakvi su ti mogući geni ,jesi li fajter. To sam čuo da je tako pa sam spomenuo u kontekstu podneblja. Ovo podneblje blogosfere je život, u malom ili velikom, svejedno. Malo sam otišao od naslova i svega, ali napomenuo sam da ne znam gdje će me odvesti. Ne pišem nikad planski, počnem, pa kako ispadne. Ne planiram puno u životu, pa tako ni postove. Da ste me jučer pitali što ćeš danas pisat, ne bih znao, jer ne mogu to znati. Ne mogu znati što nosi sutra. Ali znam što osjećam i to mogu pisati. Osjećam da je sjedokosi@ dosta razočaran, da se osjeća nekako izigranim, izdanim. Ja ga doživljavam kao romantičara, zaljubljive prirode. malo mu treba za sreću ,ali postane jako razočaran. Valcer@ sam otprilike doživio kao osobu koja puno ulaže u blog, trudi se, puno joj znači. Čak me i smetalo na početku što svima živima čestita te naslovnice i ostalo, ali onda sam se naviknuo na to i prihvatio. I onaj post što je sjedokosi@ napisao o tome svemu, kako je bio prisiljen komentirati odmah i po zapovijedi, nije me iznenadilo. Ne mogu se iznenaditi, ali isto me nešto može razočarati. Pa sam vidio da annaboni@ nekad još od prije negoduje zato jer neki štancaju komentare sami sebi, i mislim da je tu mislilia na Valcer@, jer ona odgovori svakome pojedinačno. Ali zašto bi ja za sve to morao znati !? Pa naravno da ne moram, ali kad si na blogu i čitaš onda to vidiš. Zar ti cyrano@ misliš da možeš mijenjati ljude i govoriti im da su u krivu (kad si rekao da ljudi nisu normalni jer ih briga tuđi život i tko što radi), ne možeš, to je sizifov posao. Iskusniji i stariji si od mene, nadam se da znaš da se teško bilo tko mijenja. Mijenjaju se okolnosti razne, ali ljudi kao ljudi ne. Drugo su kompromisi, tolerancija. Skidam ti kapu na pokušaju utjecanja na ljude, ali mogu reći :džaba ti posao. I da, pisao sam već da je blog ovisnost, i da je bloganje neka vrsta terapije. Neću nikad reći da ću prestati, jer nikad ne govorim nikad, baš nikad. I briga me stvarno za taj izbor naslovnica, naravno ,drago mi ja ako sam tamo, ali kako ocjena nikad nije bila mjerilo znanja, tako i ta naslovnica nikad nije mjerilo nekog dobrog posta. Evo , bloger sam dana, i što sad s tim !? Ja znam da mi taj post nije blog zna što, znam koliko sam se unio u to , i koliko mi znači. I znam koji post mi koliko znači, ne može naslovnica biti mjerilo toga. Naslovnica znači da će taj post otvoriti malo veći broj posjetitelja i da ćeš nabiti broj na brojaču, i da tvoj post baš paše nekokome tamo u režiji i da se uklapa u koncepciju taj dan. I to može biti dobar osjećaj, ali lažan je to osjećaj, i nevažan bi trebao biti. Ali ja pričam o nečemu drugome ! Briga me za to, ako mi je dobar post čitam ga, ako mi se da komentiram ga, ako mi je dobar čovjek, ma zaboli me od kud su mu ćaća i mater. Jer što se tiče postova, tu se može manipulirati, o da, ne manipulira se samo nama, i mi manipulirat možemo. I u životu i na blogu. Mogu pisati unaprijed ono za što znam da će oni tamo okačit, ali čemu to, jel zbog ega !? Pa zar nije bolje pisati radi pisanja, kad se vi osjećate dobro i onda ste sretni kad se i još netko osjeća dobro. Ali isto tako i ljudima znamo katkada reći ono za što znamo da bi htjeli ćuti, podilazimo. E jesmo zajebani, mi ljudi ! Ne znam o čemu zapravo pišem, ali postoji razrjeđivač postova. Neki su vam skroz besplatni, ili dođu od 8 do 15 kuna. To može biti obična šetnja, može bit piva, može bit zagrljaj neke osobe, svakome nešto drugo. Možda si nabavim razjeđivač i prorijedim svoje postanje. Mislim da sam ga naručio. I volio bih da se ne ljute neki koji su ovdje spomenuti, ali ako se ljute, ja na to više ne mogu utjecati. Samo pišem. Ne mislim podilaziti, ne javljam se nekome samo zato jer se taj netko javlja meni. Čak sam vas neke zapostavio, to možda nadoknadim. Upravo tim razrjeđivačem postova, odnosno ne pisanjem, jer pomoću razjeđivača možeš svašta ! Možda izgubim čitanost, ali koga briga :)) |
- 19:15 - Komentari (21) - Isprintaj - #
24.08.2014., nedjelja
Trajnožareći
|
Nekako je danas posebno hladno. Iako smo navikli već na vrijeme, čak je i sunca bilo, ali nekako je hladno. Pa sam našao nešto za grijanje, nešto što bi moglo malo ugrijati, nešto trajnožareće......      |
- 19:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Našao sam je !!
|
Našao sam nakon skoro trideset godina !! Puno nam je značila u ono vrijeme. Nisu je svi mogli imati, a htjeli su. Bilo je i par onih kojima nije uopće bila važna. Nekima smo je i posuđivali , jer nije si svatko mogao to priuštiti. Danas je to drugačije, stvarno je dostupna velikoj većini, i puno je veća, opširnija, temeljitija. Skoro da je i besplatna u odnosu na onda, tada je bila skupa. Starci su to plaćali u nekoliko rata, ali možda je zbilja i toliko vrijedila. Da, to je bila wikipedija u osamdesetima. Naša mala wikipedija. Sada samo klikneš i sve ti je servirano. Danas ta knjiga izgleda drugačije, ta wikipedija, sve imaš servirano. Ne znam koliko je trebalo tada da se napiše knjiga 1000 zašto, 1000 zato !? Ali nama je dobro došla. Tamo je bilo svega i svačega, tada je to bilo super. Našao sam je, pa je nakon skoro trideset godina malo prolistao, i još se sjećam nekoh stvari od tada koje sam zapamtio. Zašto muha trlja noge ( još uvijek se ulovim kako čekam da počne trljat noge kad je mislim klepitit, jer tada je možda manje skoncentrirana), kako kaktus preživi bez vode, zašto hodamo u krug kad se izgubimo itd.......... Sada neko prosječno dijete od 5-6 dnevno postavlja po tisuću pitanja ( tako se nekada čini), tako da možemo i tu nešto još uvijek naučiti. Pa evo malo sam prolistao, ako vas zanima koje pitanje. Poslikao sam svih tisuću pitanja ( šalim se, samo oko 30), da malo vidite ili se prisjetite wikipedije od prije 30 g......        Ovo je bio cijeli sadržaj, svih tisuću pitanja. Sada samo mali presjek nekih od pitanja/odgovora, da se vidi širina i raznolikost tema i područja. Na svaku se fotku može kliknuti i povećati je , možda se da nešto i pročitati, ali koga uopće briga, pa ima danas wiki. Ovo je samo prisjećanje...                           Ima tu svega. ali nisam našao onaj odgovor : koliko je 60% od 100 :)) Oznake: 1000 zašto 1000zato |
- 11:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #
23.08.2014., subota
Što je nebo bez brkova !?
 ....što je suncokret bez sunca.....  .....a što je jezero bez labuda.......  ......što je kuća bez svog čuvara.....  ....a što let bez prostranstva.....  .....što je stablo bez krošnje.....  ....a što list bez kiše....  ....što je more bez kamena.....  .....a što život bez igre......  |
- 14:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #
21.08.2014., četvrtak
Odgovor na komentare
|
Dragi moji blogeri !! Oni koji me prate znaju da s vremena na vrijeme imam obračajuće postove ( da ih tako nazovem) blogerima. Tako je bilo i na početku bloganja kada sam vam zahvalio na dobrodošlci. Pa sam vam se obratio još par puta. I kad mi je bilo teško ( dok sam tražio posao) i dok mi je bilo super ( kada se sve posložilo). Tako da vam se opet obraćam, jer takav je dan. U zadnje vrijeme slabo komentiram ( ali čitam), postove još uvijek sijem, i još uvijek imam najveću pauzu tri dana od nepostanja. S vremenom sam stvorio svoju sliku o nekima od vas, puno sam toga naučio ( ne samo u vezi interneta, nego općenito). Evo i zadnji post nisam odgovorio na komentare pa vam sada svima odgovaram. I to je jedan od razloga zašto volim blog, jer i u zadnjem postu sam naučio da je onaj cvijet zapravo "kapar" ili kapari. Za to sam čuo samo u onim emisijama kad kuhaju na tv-u, pa koriste neke kapare. Jesu li to ti, nemam pojma. Bilo bi možda preteško nekoga izdvojit od blogera koje cijenim i volim čitati, jer ima vas. Neke čitam i dobri su, ali nemam taj kontakt komentiranja, a na nekima se nisam ni javio. Pogotovo u zadnje vrijeme, jer ( da ne ispadne kukanje) sam nekako umoran. Ne znam točno od čega i zbog čega, ali imam osjećaj da bih mogao ostati u krevetu i cijeli dan. Kao da mi fali tih par dana kad si potpuno opušten, ne zanima te koliko je sati, gdje moraš i kad moraš biti i što moraš raditi. Vjerujem u ono da si sami puno toga biramo u životu i siguran sam da nema toga što se ne može riješiti. Možda su već neki skužili da sam nekako osjećajan ( to su mi mnogi rekli u stvarnom životu), ali teško je pisati o sebi. Ali meni kao meni nije teško reći što i kako se osjećam. Zato vam govorim da cijenim vaš rad, vaše pisanje, vaše fotkanje, i naravno vaše komentare. Osjećam potrebu da vam kažem da nijedan, ali nijedan komentar nije bačen u vjetar, i da svaki pročitam ( možda i vi svi tako). Ali u zadnje vrijeme napišem post ( ulovim vrijeme), a onda se iskopčam sa interneta. Znam da neki od vas smatraju pristojnim odgovoriti na svaki komentar, neki si pak možda misle zašto neki odgovaraju na svaki komentar, pa zašto neki baš svakome pojedinačno, neki u jednom odgovore svima. Shvaćam sve, svatko radi kako želi, kako se osjeća, pa na kraju krajeva nismo svi isti ( Bogu hvala). Teško da ću nekome napisati nešto loše ( osim par puta kada me nešto stvarno zasmeta), jer većinom čitam i komentiram ono što cijenim, ono što volim i čemu se divim. Pa i ja volim blog i zbog toga što je raznolik, ali upravo i isključivo radi nedostatka vremena ne mogu si priuštiti luksuz čitanja svega. Ali isto tako vjerujem da sve ono što trebam vidjeti to ću nekako i vidjeti. Kao i u životu, nekako sam uvijek isplivao, nekako sam uvijek vjerovao, i u pozitivno i u pozitivu. Volim i ja nekad kukati, volim i ja nekad oplesti po nekim poznatim ličnostima ili političarima, kroz humor izreći svoje neke poglede. Pratim vas sigurno oko tridesetak blogera konstantno. Iako se ne javim, ostane mi od svakoga po nešto u svijesti, podsvijesti. Moram tu spomenuti blog cyrano@, jer što tko god mislio o bilo kojem blogeru moram priznat da je veliko osvježenje. Da nema pablona@ nebi bilo ni lampi, i on je pozitvan i ima volje,...... Lilianke@ koju ne trebam puno ni spominjati, jer tko ne zna nju ne zna što je bloganje, što je spremnost pomoći bilo kome i bilo gdje,........ tko ne zna Duricu@, taj ne zna što je propustio, njeni postovi su progutani u jednom dahu, a tako su možda i pisani, tko ne zna za stalne prepirke ili svađe Valcer@ i Sjedokosog@ taj nije doživio sapunicu na blogu, .........tko nije upoznao Plastika@ taj ne zna što je pozitiva i upornost, ........Mayday@ je osoba koja ima toliko dobro posložene postove i s tolikom voljom radi bilo što da radi da se to osjeti do Svemira,kad pročitam ......Donin svijet@ odmah se sjetim Mirčeta@, jer on se ljepi na takve postove,........ Zvonka@ kao Zvonka, toplina postova uz kreaciju i radišnost malo koga će ostaviti ravnodušnim, ali nekako joj admini više biraju postove gdje se brčka, jer ti postovi su rijetki,........ Annaboni@ je toliko umorna da stalno nešto odustaje, pa ne može više, ali mi to čitamo i shvaćamo. ........Čuvarica pinkleca@ koju od milja uvijek nekako prekrstimo ( barem ja uvijek pišem Čuvarica), neki je zovu Kvoco, naša je prava Čuvarica i svakodnevno nas uveseljava fotkama od Brazde@ i svojim pjesmama, osvrtima, i prava je čuvarica kajkavštine, svaka čast !.......Mekon@ je bloger koji je baš falio, upotpunio je rupu u blogu točno gdje je trebalo, pohvale za špancirancije..... Nisa@ je toliko u svijetu fotografije da je fotografija s time jako puno dobila, ali i svi mi koji pratimo blog, kad se spomene Nisa@ često je tu nekako i V@, svaka je posebna i svaka od njih ima svoju priču, ......blueVeki@ je fotograf koji voli svoj posao ( dobro nije možda to njegova osnovna profesija), ali ovo je post o tome kako ja vidim i osjećam, tako da je on profibloger, da se tako izrazim, ........GP-ZG@ je također bloger čiji komentar voliš vidjeti, nekada možda na prvu ne skužimo njegov naslov, ali čovjek je toliko maštovit, toliko vidi ono što mi ne vidimo da mu jedino skidam kapu do poda na njegovom blogu. Od t.f@ ne kužim nekad komentare, ali rado je čitana i puno vas će se složiti sa mnom, ......white lilith@ je u novije vrijeme tu ( ili nisam prije čitao) i dobro da je tu, ........slatko grko@ je nova-stara blogerica koja slatko piše,a najslađe je ono njezino đe i nijesam, fora za čuti,........ borut@ je živ i zdrav i sva sreća da voli zalaske, tako da te fotke uljepšaju dan, .....suncokreti na oblacima@ se pomalo vraćaju, što li će tek tu svega biti.....i da, vajrapani@ ili jelenko@ je čovjek prva liga....gogoo@ isto...... Neverin@ nekako ulijeva nadu u bolje sutra, i konstantno je dolijeva, kao da nam daje snagu, vjeru, alexxl@ ne treba bit ni spomenut, ili ipak treba !??, jer da ga nema trebalo bi ga izmislit,legenda bloga, eto to.... ....Dražen@ ( isto prekršten zbog dugog nick-a) je najveći realista i puno toga ima dobroga za reći, da se svatko ima što za zapitati, ......pozdrav i u Deželu i blogerici sa puno imena, mislim da se sad zove modrinaneba@ :)........šašava mamica@ je šašava mamica, iako živi na jugu, ipak bi se htjela nekad vratiti i u svoju Ravnicu ( ak sam dobro zapamtio?)....a Euro@ je na godišnjem, hehe...vrati se!!....vrati se!!.....malo ti malo ja@ je naša kroničarka sa juga koja će jednom izdati knjigu svojih humorističnih uradaka (nadam se)....a Lion Queen@ ide posebna zahvala. Zašto !?...ja se sjećam a možda i ona ( ako se ne varam) na onu reakciju sa početka mog bloganja. Kad sam napisao post Ficho-moj najbolji prijatelj , svoj prvi post o Fichi, tek nakon par dana sam pogledao tamo na naslovnici ono gdje su uvijek neke ankete i pitanja admina i ugledao komentar od Lionice za admina, koji je glasio otprilike ovako : ovaj post od belatora@ mora biti istaknut, jednostavno mora. To je bilo napisano taj dan kad je izašao post, a drugi dan je bio u vijestima s bloga, hvala na gesti blogerici...........da se netko ne naljuti što nije u ovim opisima mojih nekih slika, jer jedino što me može spriječiti da sam nekoga izostavio je vrijeme. Da, baš vrijeme. Pa ne možeš stalno biti na blogu, ne bi bilo ni fora. Dakle, ovo je samo obračajući post, jedan u nizu, jer sam vam zahvalan na pisanju, čitanju i svemu ostalome. Budite ljudi, budite blogeri !! Lijepi pozdrav svima ! Sve vas cijenim i poštujem. |
- 17:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #
20.08.2014., srijeda
Pazi ! Oštar vozač!
 Ak psi već pomalo voze, onda je cvijet u kamenu sasvim jedna najobičnija stvar, pa tako i na zidu stare solane......  ....a Priroda je prava alkemičarka.......  |
- 20:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #
19.08.2014., utorak
Ljubav je na selu - br.2
|
Kak je prošli post dobio taj naziv sasvim slučajno, zbog umora, ostavio sam ga , nije mi se dalo ispravljati. A i nema potrebe, može ostati taj naslov. U ovom postu neće biti toliko boje kao u prošlom, jer ovim postom selimo većim dijelom u rane 70-te. A neke fotke još dalje u prošlost. Ne znam kako vi, ali ja obožavam gledati stare fotke, i to baš one crno-bijele. Uvijek mi je to bilo fora. I današnje neke si ostavim crno -bijele kad fotkam neke obiteljske, baš zbog toga jer ih obožavam. Ovaj post bit će priča o dedi i baki, a nekako je povezana sa prošlim postom, jer Ficho je sada tamo. Samo ovdje je riječ o dedi i baki dok još nisu to bili, odnosno ima fotki dok se još nisu ni poznavali. Pa ako volite pogledati nekad te stare slike, ostanite s nama. Dakle, ovo je on....frajer deda.....  .....možete si misliti koji je frajer bio sa pilom.....dobro, nije samo ganjal ženske, veli da je bil dinamovac (još je uvijek) i da je najmanje 50 puta išao tim motorom na tekme u Maksimir....nekad ih se vozilo tri, nekad četiri na motoru.....  .....ali osim na tekme išlo se valjda i nekam van na plesnjake.....a žene, motori, plesnjaci, sve to nekak ide skupa....  ...a ne nije to Fichina baka.....to je valjda neka suseda.....ne znam , reko mi je deda tko je to ,al sam zaboravio....hm, trebalo je tog zagorskog veseljaka nekako uloviti..... .....nije velika razlika u godinama, da ne mislite da je sljedeća fotka baš iz tog vremena......baka je još mala, eno je dolje desno.....  ...ali evo jedne iz ranih sedamdesetih.....čagica....uspjela je baka ćopiti dedu :)).....  Ove dalje fotke sam odabrao tek toliko radi toga jer su mi fora iz nekog razloga. Na ovoj je jedan čovjek koji mi je isti onaj "Cinober" iz Gruntovčana ako se ne varam....  ....ova je isto iz Gruntovčana donekle, zbog one žene u pozadini : "Isusek, Isusek "........pak buju se napili......  .....ružiona....  ... i jedna morska.....  Eto, to je crno-bijela ljubav puna boja. Nismo našli dedu dok je bio mali, ali imamo još jednom baku.......  Oznake: djed, baka, fotografija, selo |
- 19:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Ljubav je na selu
|
Iako znam da Ficho uživa, prikupio sam dokaze. Nek budu dokazi na sigurnom. Naravno šalim se, ne trebaju mi dokazi, znam da uživa kod bake i djeda na selu, a usput je izbjegao dežurni vrtić. Žrtvuje se :)). Vidli smo se, družili, smijali se , igrali i sve što već ide. I mislim si da sigurno i većina djece zapravo uživa na selu. Ficho je ove dane imao društvo, jer su još neka djeca bila s njim na selu ( sestrične). Sada je opet sam s bakom i djedom i pomaže im u seoskim radovima, koliko stigne između igranja. Eto malo prikaz zašto ljeto na selu !? Zato jer to djeca vole !! .....društva uvijek ima......  ...ima i sanjkanja po ljetu.....nisu sanjke,ali je traktor.....  ....spust i onda penjanje....baš kao po zimi.....  ...selo njima dođe nešto kao ogromno igralište....  ...mogu vježbati.......  ...mogu biti i istraživači.......biljaka....   ...ali i životinjskog svijeta....   ....i ne treba previše igrački...ionako je bitna igra....   ...naravno da selo traži i neku svoju zaštitu....  ...kao i budno oko djeda ili bake.....  .....a djeca kao djeca.....što vide to kopiraju....   ...ali nije selo samo za djecu dobro....nađe se tu zanimacija i za malo starije....  ....i za tren slijedi okupljanje oko starog oraha.....opojni miris što se širi zrakom jednostavno okuplja.....  ....i začuje se neki glas što doziva : juuuuhaaaa !!.....nitko se na to ne oglušuje.....i mlado i staro dolazi bez pogovora....  .... i dok sva vika nekako splasne, čuje se pokoji zveket metala o porculan.......mi radimo to što već radimo. a vi pogledajte još koji pejzaž i još koju boju sa sela......             ....naše malo Sunce ostavili smo tamo, a mi krenuli putem grada.....  PS.....nikad kraja ovom postu.......i naravno opet pretjerah sa fotkama, pričom i svime......ali nije ni prvi ni zadnji puta....obećajem :))..... |
- 00:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #
16.08.2014., subota
I have a Dream
|
Ovo je jedan od onih dana. Ili trenutaka u takvom danu. Kad se uzme tipkovnica i piše. Nekad je to bila kemijska i neki stari rokovnik. To je samo stvar vremena i okolnosti. Ovo je jedan od postova koji ne možeš ponovit sve i da hoćeš. Jer ako nestane ili ga nešto proguta, ne možeš ga ponovit. To je ono pisanje o kojem sam nekad pričao, samo pišeš. Ima nešto što hoćeš napisat i samo ide. Da nestane usred pisanja nikad ne bih ponovio to pisanje. Tu zna biti puno nepovezanih stvari i ne znaš kojim putem će te odvesti. To je ono kad izlaze riječi i samo ih slažeš . Nešto poput onoga kad te nešto obuzme i kao da ti izvršavaš samo ono fizičko pisanje, a nešto progovara iz tebe ili ti diktira. To je ono kad se ne pazi baš na gramatiku i ostalo, i samim time se ispričavam na mogućim greškama. Imao sam sinoć san, u stvari bolje reći noćnu moru. Prvi puta sam prekidao san tri puta i nastavljao ga. Imao sam do sada svega par snova u tom rangu, ono baš upečatljivih, kada ti je drugi dan taj san stalno na pameti. Ali ovo još nisam doživio, da se probudiš, odeš na wc, vratiš se u krevet i opet nastavljaš to isto sanjati. I tako tri puta !! A san nije nimalo bio ugodan. Sjećam se još uvijek sna od prije možda i više 10 godina. Tada sam sanjao da je počeo vjerski rat. Muslimani su počeli osvajati svijet. Svatko onaj tko nije htio biti uz njih, odnosno prijeći na njihovu stranu bio je ubijen. Skroz hladnokrvno, čak i hladnim oružjem pretežno. I sjećam se trenutka da sam se sakrio u nekoj straroj šupi i čekao da dođu po mene. Nisam htio pristati biti ni na čijoj strani. A većina susjeda i ljudi, pa čak i neki iz familije prešli su na stranu napadača. Tako sam ja u toj šupi čekao da rođeni brat dođe do mene i učini ono što već mora, jer je prešao na tu stranu. Da se razumijemo, nemam ništa osobno protiv nikoga, pa tako ni protiv bilo koje nacije, bilo koje vjere, a najmanje ljudi koji rabe tu vjeru. Tako da nemam ništa protiv muslimana ili bilo koga. Ali nakon tog sna sam se malo zapitao. Naravno da čovjek sanja ono što je u njegovoj glavi, pa ne možeš sanjat nešto iz tuđe glave. Tako da sam si i ja taj san rastumačio na svoj način. Možda nema veze točno sa sanjanim ( obično se poanta skriva iza sna u nekom od mogućih smjerova), ali otprilike sam si rastumačio. I mislim da se u stvari svaki san može rastumačiti ili odgonetnuti, samo je pitanje nekad složenosti našeg sna i trenutnog kolapsa u glavi. Obično sanjamo svoje neke strahove, svoje neke želje, očekivanja ili nešto slično. Ali ipak sam se zapitao nakon tog sna kakav je rat u stvari najgori, i moj je zaključak da od svih mogućih ratova za teritorije i još štošta, najgori bi ipak bio taj vjerski. Jer vjera stvara fanatike, jer čovjek koji vjeruje da postupa u skladu sa vjerom može učiniti jako puno i lošega. Pa sam se upitao zašto sam sanjao baš muslimansku vjeru. I zapitao se zašto neka vjera ima dozvoljenu poligamiju, odnosno u nekima je to nezamislivo. I da li tempom kada muškarac ima tri, četiri žene, pa s njima po dvoje, troje djece može zapravo s vremenom doista nadjačati svijet. Je li to razlog tome ili nešto drugo. Taj odgovor ne znam, ja samo pokušavam rastumačiti san. A svaki san može ići u par smjerova. Tako da ovaj o ratu može ići i u smjeru samih odnosa unutar obitelji. Možda uopće nema ni veze sa vjerom kao vjerom i ratom. Ali ponavljam, svaki san bi se morao moći protumačiti. Nisam znalac ni za snove ni za ratove. Samo vam govorim svoje doživljaje. Bilo je još par jakih snova, jer puno njih se i ne sjećamo. Znao sam i vikati u snu, i plakati i smijati se. I sam sebe probuditi u trenutku dok vičem, ili se smijem. Ali da se vratim na ovaj od sinoć. To još nisam doživio, da prekinem san, probudim se i nastavim opet isti san. A sanjao sam da su mi oteli dijete. Ne sjećam se tko. zašto, gdje, samo znam da je bio pakao. Totalni pakao. Pokušavao sam ga pronaći na mnoge načine, ali nisam uspio. Počeo sam kriviti sebe, mada nisam bio kriv. Samo sam ga želio naći. U trenutku kad mi je bilo najteže probudio sam se, sva sreća. I otišao pišati i ponovo legao. I opet sanjao isti san, opet nema Fiche i dalje ga tražim. Više nisam imao snage za dalje, i opet sam se probudio. Ponovo zaspao i nastavio još jednom isti san. To je već bio pravi pakao. Probudio sam se, bilo je jutro i više mi nije bilo na kraj pameti da pokušam još zaspati. Ali tumačanje ovog sna nije mi neki problem. Nisam vidio sina više od dva tjedna. Sutra ću ga napokon vidjeti. I zagrliti. Žena je već kod njega, bila je i prošli vikend, ja nisam mogao radi posla. Ispočetka smo se čuli telefonski svaki dan ( nekad i više puta), ali kako je vrijeme išlo dalje tako smo se sve manje čuli. Zašto !? Zato jer nam je sve teže se čuti, možda ne bi trebalo tako biti, ali osjetim da je i njemu tako, a znam da je meni tako. Jer kad se ne čujemo još nekako to pređem, nekako prođe taj dan. Tako mi je lakše. A shvaćam sada da je i njemu tako. Neki dan smo se probali čuti i vidjeti preko skype-a. ali nije mogao doći pred laptot. I pitali smo ga kasnije zašto nije htio doći. Odgovor je bio da mu je preteško to. A ja si mislim : pa i meni je, zapravo mi je nekako bilo i lakše što nije mogao, jer ja to ne mogu i ne smijem priznati. Pa ja sam " glava" obitelji !!. Tako da mi je Ficho tu olakšao. Teško mi je to objasniti, htjeli bi se vidjeti ali ne možemo. Tako je to nekako. I nadam se da ću sad jedno vrijeme sanjati samo one snove koje ujutro jednostavno zaboraviš. Mnogo je bilo i ljepih snova, probudiš se i ideš. Ne razmišljaš puno ili ga zaboraviš do podne. Ali postoje i neki koje ne možeš zaboraviti. Postoje i oni koji postanu java, na sreću !!   Oznake: san |
- 17:51 - Komentari (15) - Isprintaj - #
15.08.2014., petak
Mali/veliki blagdanski petak
  Najviše nekako od svih dana volim petak. Subota je ok, ali petak je petak. Nedjelja mi nikad nije bila nešto posebno, mada simbolizira puno toga. Ali ova nedjelja će biti moj blagdan. Jer u nedjelju ću zagrliti sina nakon više od dva tjedna. Najduže do sada. Ponedjeljak je ponedjeljak, sve se zna. Utorak mi je oduvijek dan bez karaktera. Srijeda već nešto ima. Četvrtak je dan prije petka. Oznake: blagdani |
- 17:58 - Komentari (12) - Isprintaj - #
13.08.2014., srijeda
Vrijeme je da se krene
|
Ovo je post izvan kategorije. Može biti pod kategorijom osobno, ili pod hobi, priča, bajka ili bilo koja druga kategorija. Ali bolje reći van kategorije. Zapravo će ovo biti neka vrsta dnevnika. Po tome je ovo drugi post po redu. Na kraju svakog posta iz ovog serijala zalijepit ću prethodni post. To je više zbog mene i aktera koji su u ovoj priči. A akteri su moji prijatelji još iz djetinjstva, a družimo se i u ovome. Slučajno smo i kumovi neki od nas, i šogori, ali najvažnije je prijateljstvo. Priča je krenula skroz slučajno, spontano. Nakon prvog posta rekli su neki od vas da bi voljeli pratiti kako ide ova priča. A priča je ta da smo odlučili biti neka vrsta poljoprivrednika, moš mislit, gradska deca i poljoprivreda !! E upravo to su možda najčešće pomisli naših nekih bližnjih ljudi kad su čuli da smo to odlučili. Kumov otac ( čija je zemlja) se naravno nasmijao kad je to čuo i rekao : ma kaj će te vi, pa di bi vi to skrčili, pa pripremili zemlju, pa sadili !???? I onda je rekao ako mi samo tu šumu skrčimo da će on odmah zavrtit odojka . A baka kumova je rekla : deca, ak vi to skrčite ja bum vam odma dala neke novce da imate za dalje !! Nitko naravno nas nije shvatio ozbiljno, ali nije to ništa iznenađujuće. pa mi pojma o tome nemamo. Ali imamo gugl, pa imamo volju, pa imamo želju, pa nemamo financije, ali mi hrvati smo mađioničari po tom pitanju ( pa preživljavamo, kaj to nije dovoljan dokaz), pa jedva čekamo svaki sljedeći korak koji nas čeka u tom nimalo laganom poslu. Ali imamo cilj : druženje, priroda, fizički rad, koja piva, koji roštilj, gušt i čekanje kiše pokoji puta. I koji zalazak sunca na plantaži. Čeka nas puno koraka, nismo ni svjesni još svega, ali nećemo se previše zamarati unaprijed, idemo korak po korak. Tek odmjeravamo i bilježimo uopće gabarite zemlje, trenutno krčimo da se uopće može rušiti motornom pilom drveće. Prije same sadnje čeka nas prvo rušenje drveća, pa platiti bager da kompletnu zemlju okrene cca. 80cm i usput iščupa sve panjeve, pa onda preorat zemlju ( motokultivator, traktor ili što već). Treba neku ogradu osmislit radi srna i drugih ljubitelja lijeskine kore, pa smislit neko navodnjavanje ( ili pumpa potopna u potok uz žicanje struje od nekih obližnjih kuća, ili napraviti neke bazene ili nabaviti spremnike za moguće skupljanje kišnice). A onda tek slatke brige oko kopanja rupa, gnojenja i razmjeravanja hoćemo li i koliko ćemo metara odmicati redove, koliko između stabala. Da li još koju sortu osim dvije( istarski dugi i rimski okrugli) posaditi, jer moraju biti barem dvije radi oprašivanja, ma znate već. Sve to saznajemo u hodu, otkrivamo, raspitujemo se. Uskoro idemo na jednu plantažu da vidimo kako je to najbolje napraviti i usput dogovoriti kupnju sadnica. Da sad ne bude toga previše idemo korak po korak. A ovo je tek drugi post, tek drugi susret sa šumom, sa budućom plantažom budućih kraljeva lješnjaka, hahahahaa. Naravno da smo svjesni da to sve skupa možda i ne zaživi, ili čak da uložimo pa iz nekog razloga odustanemo i sve propadne. Ali želja je jaka, moramo probat, pa barem ćemo biti na zraku i družiti se u prirodi. Ne očekujemo ničiju pomoć, ali kao što sam i na početku rekao, svaka takva neka slična stvar jednostavno svojom energijom privlači ljude. Evo, baka koja je rekla unuku da će mu pomoći financijski kad skrčimo šumu,( vidjela je što smo napravili tu subotu prvu )već sad je dala unuku 100 kn. Nije to neki novac, ali baka je povjerovala sada u one naše riječi na početku. Samo smo se malo igrali, i tek toliko očistili da se uopće može sa motorkom dalje rušiti. A ti ćaća kaj si reko da ćeš zavrtit odojka, pripremi se ! Jer uskoro dolaze dva čovjeka sa motorkama i bit će masakr motornom pilom :)). Njima trebaju drva za zimu, a nama ne trebaju drveća. Eto ,sve u hodu, korak po korak. U prvom postu nisam ni znao naziv onog alata, pa sam ga nazvao mačeta, ali evo sada je to mačeta......i to prava brazilska :)))......( valjda je mačeta , ccccc )......  ....dobro, sjekiru znam........  .....i malo smo se poigrali....ništa previše, onako iz zezancije i gušta.....  ...i napravili prozore u šumskom boravku, jer bilo je vruće......da nas propuh malo rashladi.....    ....još ne znamo kako ćemo napraviti zaštitu od srna, odnosno ogradu, ali mora biti jeftina tako da ćemo vjerovatno koristiti materijale koje imamo u šumi....uz hrpu zakvačenih starih CD-a ( vidio sam da se srne boje pokreta i svjetlucanja, a mislim da mi je to predložio vajrapani@ ili netko kad sam prošle godine posadio malo za probu )....iskoristit ćemo sigurno nešto iz šume.....  .....napravili smo prolaze da uđe zrak, ali bilo je vruće tih dana....to je još ono razdoblje kad sam bio na klavocinu i na tabletama za bolove.....ali bilo je i komaraca, svi smo zaradili krpelje.....i nešto me upiknulo u nogu ( ne znam što) ali noga mi je bila čudna dva tjedna sa nekim ožiljkom i čudnom napetošću......prošlo je to sve....sada jedva čekamo onaj masakr motornom pilom da možemo dalje u radove....a do tada imamo dogovore, pregovore, promišljanja, rashlađivanja, produžene vikende....uostalom sve što sposobni, radni ljudi i inače rade u državi našoj :))))......  ....i to je to !!.....drugi korak je gotov......živjeli !!.....  Na kraju svakog koraka zalijepit ću onaj prethodni korak . Radi nas samih, ali i radi vas koje to zanima. Tako će se moći sa svakog posta korak po korak vraćati na sami početak. Tako da možemo jednom ( kad budemo kraljevi lješnjaka , hehe) ovo lakše čitati kao neki dnevnik unatraške :)) |
- 19:56 - Komentari (7) - Isprintaj - #
11.08.2014., ponedjeljak
Kud plovi ovaj brod
|
*******današnji dodatak********** Ništa čudno, ak mogu nestati avioni, kako onda ne bi mogao običan post. Ne samo nestati, jer se ovaj nije ni pojavio jučer na listi. Znam da nije post ništa specijalno ni posebno, post kao post. Ali probat ću još jednom. Dvaput je dvaput . Možda sad prođe, nikad se ne zna. Tko zna, možda sad trebaju dva gurajuća komentara da se pojavi. Nema veze, probat ću još jednom pa što bude. ************************************************************************* c .....kud plovi ovaj brod......            .....kud ljude odnosi......  |
- 19:20 - Komentari (25) - Isprintaj - #
10.08.2014., nedjelja
(o)bojanje i obojano progovaranje
|
Kak to već ide u životu, jedno vodi ka drugom, drugo ka trećem i tako dalje, pa u krug. Evo počeo sam i ja svoju obojenu terapiju. Skinuh program po preporuci Lilianke@, pa malo isprobah to čudo. Dozvoljavam svima da im se ne sviđa ili da im je totalno svejedno. Dapaće, volio bih da ima puno različitih mišljenja. Moje mišljenje je da boje kao boje nisu ni potrebne. Ali terapija kao terapija jest potrebna. Uvjeren sam da svaki čovjek može biti svoj terapeut, i to onaj najbolji, a k tome i besplatan. Izabrao sam nasumično fotke koje su pale pod ruku, i prvi put malo se poigrao u fotoscape-u....... .....tko zna, možda još nekoga zarazi ta bojalica čudna .....        |
- 16:14 - Komentari (12) - Isprintaj - #
09.08.2014., subota
Priča o priči
|
Moram priznat da me malo to sve skupa poljuljalo. Prvo je prestala kiša, samo tako, iznenada. Došlo je sunce. Ali došlo je neko razdoblje na blogu kada se prvi put nisam baš osjećao dobro i bojim se da mi se ne promjeni slika o svemu skupa. Jer imao sam osjećaj da tu neke stvari nisu kao i svugdje ( lagao sam sam sebi, iako znam da je to nemoguće). Možda je to tako od uvijek i ovdje,samo je sad nekako došlo do izražaja. Nisam zadnjih par dana ni otvarao blog baš nešto ( neobično za mene), jer sam vidio da su nekako negativnosti izašle na površinu. Jedni se žale na liste, jedni na blokade, neki pričaju da postoje neki klanovi, drugi pak izlaze u prvi plan u odnosu na druge, sve to su blogeri iznosili ovih dana. Moram priznati da nisam dorastao tome ( u stvari ne želim dorasti tome), jer me zaista, ali zaista ne zanima od kuda je tko, s koje liste izlaze postovi, je li netko zavidan, ljubomoran, pije li netko kavu s urednikom ili ne !! Ne treba mi to, ne ovdje, Tu sam stvarao svoj neki kutak za ispunjavanjem svoje želje za pisanjem, za razmjenom nekih mišljenja, možda sam i nešto novo naučio, neke stvari vidio. Iako sam znao da blog nije i ne može ni biti ništa drugo nego sličan stvarnom životu,( tu pišu stvarni ljudi), ipak sam nekako želio vjerovati da neće tu biti spletki i sličnoga kao što ima u stvarnom životu. Ali i blog je stvaran, i blogeri su ljudi, i naravno da ne možeš tu boraviti, a da ne osjetiš takve stvari. Ne želim ništa ni promijeniti, jer to je nemoguće, ne razmišljam na taj način. Samo govorim da mi se nekako sve promijenilo i da nisam siguran kako će stvari ići dalje. I dalje volim pisati, i dalje volim čitati. Možda je tu više faktora skupljeno u jednom kratkom roku, ali tek toliko da znate. Osjećam se na neki način dužan možda vam to reći, jer ipak sam nekako dijelio sa svima vama prostor, a nadam se i da ću i dalje dijeliti. Eto, osjećao sam potrebu da to napišem, kao što uvijek i napišem kad imam potrebu. A zapravo sam htio napisati nešto o priči. Pa da ne bude samo osvrt na blogo-svijet, pričat ću vam i ovu priču. Dakle, smatram da sve na svijetu ima neku svoju priču. Svaki čovjek ima svoju neku priču, pa tako i sve oko njega. Ja ću se osvrnuti danas na klupe. Klupe također imaju svoju priču, i naslov ovog posta je mogao biti : "Kad bi klupe progovoriti htjele" Kad bi klupe zaista htjele pričati ( kažem htjele, jer one pričaju, kao i sve drugo, samo je pitanje da li želimo čuti), ispričale bi bezbroj priča. I sretnih , i sjetnih, i tužnih i smiješnih. I ljubavnih onih, a i zlobnih. Svaka ta priča, bilo klupe ili čovjeka, svaka je bitna i svaka je posebna. Niti jedna priča nije manje stvarna ili manje važna. I svaki čovjek ili klupa ima tu svoju priču. Tko kaže ili garantira da na jednoj ovakvoj slici neću biti ja uslikan jednog dana.......  Nema garancije da to ne bih mogao biti ja, ili možda upravo ti koji/a čitaš sada. Nije ovaj čovjek uslikan zato što bi netko pomislio da je manje vrijedan od onoga koji slika, nego je uslikan jer taj čovjek i ta klupa imaju svoju priču. Poštujem tog čovjeka i njegovu priču. Mogu samo nagađati kako i zašto je sada on na toj klupi. Ali toliko sam već raznih sudbina vidio i doživio da ne mogu to znati. Ne smatram se boljim ili lošijim od njega, sretnijim ili nesretnijim od njega. A ne bih stavio ruku u vatru da svi ljudi gledaju na njega kao čovjeka koji ima priču i koji jednako vrijedi kao i oni sami. Znam ljude koji su preko noći sve izgubili na ovaj ili onaj način, ali isto tako znam da čovjek na klupi može biti sretniji od čovjeka koji ima 20-tak klupa uz svoj bazen u dvorištu. Nema garancije za život i za ono što slijedi. Ali može se živjeti poštujući sve druge priče svih drugih ljudi. Nema garancije, isto tako ni sigurnosti da i ovaj post kojeg pišem možda nije posljednji. Od kud znaš što nosi sutra !? Ne znaš !! No dobro, ipak je ovo priča o klupama, pa pustimo čovjeka neka odmori. Idemo dalje u priču o klupama, jer svaka ima svoju priču, baš kao i čovjek, baš kao i sve na svijetu.......          .....mnogo je ljudi, mnogo je klupa.....isto toliko je i priča......   ....a svaka priča je važna i jedinstvena.......baš svaka......  |
- 18:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #
05.08.2014., utorak
Moj prijatelj Living Stone
|
On je mene prepoznao. Kao da je jednom davno imao pravo kad je rekao : ma ti ćeš mene zaboraviti, onda kad porasteš !! A ja sam mu odgovorio : ma neću te zaboraviti, nikada !! I nisam ga prepoznao, kao da je znao da će tako i biti. On je mene prepoznao, on se meni javio. Upoznajte mog prijatelja Living Stonea......  Kao da je vidio da ga ne prepoznajem, pa je odmah učinio onaj naš tajni znak, naš nekadašnji tajni pozdrav.....  .....da, sjećam te se prijatelju, sjećam se svega......  Sjećam se onih dana kad smo bili nerazdvojini i kada si me svugdje pratio, čuvao, štitio. Bili smo nerazdvojini. Svega se prisjećam........       ...tebe gledam, s tobom letim.....       .....doviđenja prijatelju.....znam da ćeš mi se opet nekad javiti.....  Oznake: galeb i ja |
- 21:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #
Prigodno
|
Ipak je danas taj dan. Ne moram više govoriti da ne miješam domovinu i državu. Ono za što su ljudi ginuli zapravo se nije ostvarilo, bar ne na taj način. Ali odajemo počast svim žrtvama izmišljotine kao što je rat. Neću reći da su mnogi poginuli uzaludno, jer tada su ljudi pokazali snagu želje, emocije i borbe za budućnost, za buduće naraštaje. Tada se nije znalo što će kasnije ispasti i da država današnja neće imati ni "d" od države za kakvu su ginuli. Nekako mi se uz riječi država Hrvatska javlja riječ "maksimalno". Kao da je to zapravo" maksimalna " država, jer ljudi su se borili maksimalno riskirajući živote, pogibali i maksimalno dali sve od sebe da nešto stvore. Neki pak drugi su se maksimalno pobrinuli da to sve unište, pokradu i zanemare obitelji koje su dale svoje najmilije. A sada neki od nas se maksimalno bore ne bi li zapravo preživjeli. Ali eto, bili smo samostalni kroz dva desetljeća. Naravno da ljudi nisu birali rat, ti isti koji su poginuli, koji su ranjeni i koji su mnogo izgubili u ratu, taj rat je izabrao njih !! Netko je morao biti tu da brani, jer što god mislio o čemu, smatram da svaki čovjek kad ga netko napadne zapravo dobije snagu da se brani. Ako ti netko razvali vrata i krene prema tvojoj obitelji, tada mislim da se u svakome rodi taj instinkt da braniš. Bilo gdje u svijetu, kako god se tko zvao i prezivao. Ali da ima planiranih ratova i raznoraznih manipulacija, ima i uvijek će ih biti. Našao sam par prigodnih, sa obilježjima......      .....ima snagu zlatnog žita.....  ....ima oči boje mora......  Oznake: Oluja, Hrvatska, domovinski rat |
- 12:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #
04.08.2014., ponedjeljak
Čudesna šuma
|
Bilo je to jučer, ali manje važno. Bilo je usput, ali maje važno. Opet se malo smračilo i mirisalo na kišu, ali manje važno. Važno je da je bilo tada sunca, bilo je i nešto vremena, bilo je mirno, a trebalo je i napuniti malo baterije. Moja "puniona" je zapravo u jednoj šumi, čudesnoj šumi. Iako se najbolje punjenje odvija tamo malo dalje, izvan komercijalnog prostora, tamo gdje se čak i pitaš : jesam li tuda uopće prošao, jesam li vidio ovo !?. Bilo je vremena, htio sam nešto i uslikati kad već punim baterije, ali došao sam samo do početka zapravo, tek tamo počinje prava ljepota, ali kao što sam rekao, spustio se mrak, počelo je puhati i čula se grmljavina u daljini. Tako da te dijelove ostavljamo za neki drugi put. Možda je i dobro da se nije išlo dalje, jer tko zna koliko bi tada ova priča trajala. Ovako malo igre sa svjetlošću i bojama, odnosno bezbojna igra sa doslovno zadnjim zrakama sunca jučer. Kako baš često nemam bezbojne fotke,( većinom neke kričave), ovaj put je u tom tonu. To je ta čudesna šuma.......                       Tek početak, a već kraj :). Zanimljivo je što iako prođemo na tisuće puta nekim dijelom šume, još uvijek ti je novo, jer svaki put ima nešto što još nisi vidio, neki detalj koji nisi uočio. Ali da ipak bude i malo boje i da vam se ne čini da vam je pokvaren monitor..... početak.....  ....kraj....(zapravo početak ).....  Ostalo znate, naoblaka, miris kiše, grmljavina....pa bježi dok možeš.....   Oznake: čudesna šuma. šetnja, maksimir |
- 18:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #
02.08.2014., subota
I Kremenkovi su moderni
Nitko nije imun na plastiku, pa tako ni Fred.......... |
