20 do asa
26.03.2016., subota
Sretan Uskrs
|
Pokušao sam napisati post dok sam bio vani,prvi put preko mobitela. I skoro napisao post i onda zabunom kliknuo na izlaz i post je nestao. Evo me sad doma,stigao jučer ujutro na praznike. Radim kod Mainza,privikavam se. Vraćam se nazad u ponedjeljak popodne. Uspio sam se naspavati. Danas je cijeli dan bila potrga za našim Kokom,izletio je kroz balkonska vrata. Tražili smo ga cijeli dan i dio večeri,ali uzalud. Prazna krletka je na balkonu i čeka ga. Cijelim naseljem čulo se fučkanje melodije "hepi brzdej" jer to je ono što je znao pjevati. U jednom trenutku kao da smo ga čuli,ili smo to ipak mislili. Ficho je plakao,pa se smirio. Sad je rekao da mu se plače,pa sam mu rekao da se slobodno isplače i da je to normalno. Tužni smo svi. |
- 20:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #
15.03.2016., utorak
Pun kufer
 Nemojte da vas ova fotografija zavara. Ovaj "kufer" je zbilja pun. U njemu je sve. Tu je spakirano puno osjećaja.Puno ljubavi,sreće,crtica. Ima i tuge,sjete,strahova... Svega ima, pun je do vrha. U njemu su i želje,zagrljaji,osmijesi. Taj kofer ide sa mnom,gdje god budem bio. Danas pišem, jer danas je stigao poziv. Sutra neću moći pisati,jer poznajem sebe. Znam da će me obuzeti nervoza. Jedan oblik blokade,iako se spremaš psihički na to, ipak kad dođe trenutak onda je tako. Bilo je lakše dok je bilo u zraku,priznajem. Ali i čekanje te čini nervoznim. Tako da zapravo sad kad je već tako,jedva čekam da taj kofer stigne na odredište. Jer najgore će biti ova dva dana,čini mi se. Dobro,priznajem da je ovo blogerska sloboda pisanja i metaforički kofer je stvarno pun. Ali danas i sutra će on biti ispunjen stvarima kao što su ručnici,roba i ostalo. A ono sve što je opisano na početku teksta, zapravo će biti u meni. I to je to. Idem. Kako će to ispasti sve skupa, pojma nemam. Pišem sad,jer ne znam kad ću. Ne znam kako ću se osjećati, hoću li vam se javiti. Možda hoću,možda neću imati volje,a možda ću pisati puno. Tko bi to znao. Lijepo vas pozdravljam do nekog drugog puta. Osim onog nabrojanog,mislim da će moje sunce također uvijek biti sa mnom i grijati me.....  Pozdrav od Vašeg dobrovoljnog napuštaoca Hrvatske ! |
- 11:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #
14.03.2016., ponedjeljak
Stara priča
|
Jedna stara priča pod nazivom "PRIČA IZ HRVATSKE" napisana 11.02.2014. Isprika što sam koristio "celofan", a radi se o alu-foliji . To je zbog upakiravanja, tako mi je bilo valjda zvučnije. Alu folija podsjeća me na zamatanje sendviča, ali celofan, to je već..... I u ovom postu starom nikad nije pogođen tajni predmet. *************************************************************************** (stara) Priča iz Hrvatske O da, vole ljudi omatat stvari. U celofan. Al valjda to prolazi. Valjda ima ljudi koji vole gledat stvari u celofanu. Koji vole da nešto bude omotano. Neke stvari mogu biti dobre kad su omotane, ali to su ionako možda dobre stvari same po sebi. Ako omotamo loše, kad tad će izaći na vidjelo prava istina, ili će to što je zamotano početi smrditi pa ćemo morat odmotat. Itekako se u Hrvatskoj voli zamotavati,zamatati. Ne znam jesmo li u tome vodeći? Kad se samo sjetimo kako su omotavali ovi "naši" da kod nas nije kriza. Onda kad je prije nekoliko godina cijeli svijet brujao o tome kako je počela recesija i velika kriza. Tada se kod nas pričalo (od strane ovih zamatača na vlasti), ma kakva kriza, to je tam vani, nije kod nas. Onda su kasnije lijepo zamotavali kredite u švicarcima naši dragi bankari. Kad se to malo odmotalo onda je bilo kasno. Sad trenutno omotavaju kako pokreću investicije, kako će dobivati lovu od EU ! Je da, samo čekaju da nama daju lovu. Kad će više potrošit taj celofan, pa nije ni ta rola tak jeftina. Mi plaćamo i taj celofan koji vi trošite. Tak sam i ja probal nekaj zamotati. Prvo zagonetka. Što se krije u celofanu ??........    Nekoliko celofana-ca ........kud plovi ovaj brod......   ...ne znam ni ja kud plovi....sa celofanom ili bez, čini mi se da ni sam ne zna kud plovi.... .....nek vas čuva sve anđeo, jer kak izgleda trebat će nam puno sreće ili nečega......  Nema ništa od zamatanja i skrivanja stvari, da nam netko želi dobro,onda bi to bilo bez lažnih omotavanja, obećanja i laganja. To su sve lažovi, ak ne svi onda velika većina.Neki od njih u politici su jako dobro upakirani u svjetlucavi celofan. Možda i tome nekad dođe kraj. Jer kad loše stvari omotate, onda one ne svijetle baš nešto, i ne pomaže im.......jer ako smo u banani, onda smo u banani...  ..a ako je nešto dobro, onda ne treba ni omotavati....kao kavu na primjer....  ..jedino ako hoćete dobiti privid da kava kipi u šalici.....   A vi dragi spletkaroši na vodećim mjestima u državi, pazite što ćete dalje, valjda vidite da ako narod proključa onda ste vi totalno nebitni. Žalosno je što tek tada dolaze stvari na svoje mjesto, i tek tada postaje vidljivo da ste vi tu di jeste zbog naroda, a ne postoji narod tu zbog vas. Sjetite se samo tko od koga zapravo živi i tko kome daje za plaću ! |
- 14:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #
11.03.2016., petak
Fala
|
Ne zelim se javljat na prošlom postu i zahvalit vam na svemu,komentarima i ostalome,vama blogerima koje cijenim i poštujem. Čitajući i pisajući na blogu postoji taj mali svijet gdje voliš biti. Ali kad taj tekst netko uzme i okoristi se s njim, onda to više nije to. Vama, blogeri, želim zahvaliti ovim putem, jer ne trebaju mi oči cijelog svijeta. Prošli post je kao članak izašao na portalu dnevnik.hr, upakiran je i svrsi shodan. On za djelatnike donosi dobit, u klikovima i ne znam čemu,ali to mi je bezveze. Ali isto tako shvaćam, i sami smo prihvatili uvjete otvrajući blog. Ne krivim ih.Možda bi mi trebalo biti drago,ali tekst je preosoban, kao i većina, tako da nisam oduševljen. Meni ionak više znači da čitam i da me čitaju "moji" blogeri,a ovako moram sad čitati komentare nekih ljudi koji misle da sve znaju. Ako bih već iskreno trebao reći (ne znam drugačije) onda bi mi više značilo da mi je barem jednom pripala titula "blogera tjedna", jer jedno dugo vrijeme sam se trudio upravo nekim svojim tekstovima prikazati ljepotu i života, prirode,roditeljstva,ljubavi , pa i tuge. To bi mi više značilo samo zato jer bi ostalo u blogerskom krugu. Daleko od toga, potpuno nevažno,ali kad ovakav tekst zaslužuje biti na vijestima portala,govori mi samo da je riječ o nečijoj koristi. Bolno, ali istinito. Upravi bloga želim puno sreće u radu i zdravlja u životu, a i svima nama skupa zdravlja i sreće! I nakon ovog teksta da upravi nije slučajno palo na pamet da me nekad, bilo kad stavi u blogera dana, jer sad više nije važno i nikad se ne bi znalo jel to zbog toga što sam to ovdje spomenuo. Nije nikad bilo važno,a sad je najmanje važno. Svakoga dana gledam što se događa,kako ljudi razmišljaju i kamo to sve skupa vodi. Slušam ljude i nekad ne mogu vjerovati gdje ja to živim. S druge pak strane još uvijek me iznanadi kako ima ljudi koji ti priskoče i pomognu. Ne pitaju puno, samo pomognu. I to je to, to me drži. Razočaraju me nekad razmišljanja ljudi. To je također pokazatelj gdje živim. Ali svatko ima pravo pisati i čitati, uvažavam i poštujem. Ionako svaki članak na kraju u komentarima završi na ustašama,četnicima i partizanima. Tako će i ova prošli, koji govori o mom životu, mojoj borbi. Danas sam saznao da sam sebičan,da možda i ne postojim i da sam vjerojatno plaćen za "takve" tekstove. Naravno da to ne može utjecati na mene kao čovjeka,ali opet mi daje do znanja kakvi su ljudi. I ono što sam pričao o raspravljanju u familijarnim krugovima,tako i na internetu postoje ljudi koji te naravno poznaju više od tebe samog. Oni znaju, ti pojma nemaš. Također jedan komentar govori slično kao i Milijan Brkić, a to je ono : ako ti ovdje ne paše ili si ugrožen, odi tamo gdje nećeš biti! E pa, evo, ostavljamo njima ovu državu da uživaju u njoj. To nije ni blizu onoga što bih ja želio i volio da moja država bude. Kad vidiš da se ne uklapaš, onda ideš. Ako i sve propadne i opet budem tu,i dalje se neću pomiriti s ovakvom situacijom,borit ću se za sebe i obitelj. Da,to je ta moja sebičnost. Uvijek ću se boriti za svoju obitelj da žive životom dostojnim čovjeka. Netko je napisao da nebi nikad učinio svojem djetetu ovo što ću ja. E moj prijatelju, nikad ne reci nikad. Ne da mi se više o tome!! Vama blogerima još jednom hvala puno. |
- 12:28 - Komentari (15) - Isprintaj - #
09.03.2016., srijeda
Jako dugačak post
|
Trebao se zvati možda "stand by" ili "googbye", ali ne želim se igrati s naslovom (što sam znao radit), nego da odma znate kaj vas čeka. Trenutno jesam na stand by-u ili čekanju. U Hrvatskoj sada nisam više zaposlen. Odlazim negdje oko 15-tog u svijet. Meni nepoznati potpuno. Zadnji put sam izašao iz Hrvatske negdje 2000.g kad sam išao kupit kazić za auto u Brežice.Tam je bilo jeftinije i još si dobio besplatnu ugradnju i povrat poreza. Isti taj auto vozim i sad i u njemu je još uvijek taj kazić. Na audio kazete:) Mogli su već oni koji me znaju naučiti da nisam rob tehnologije, čak me i ne privlači. Koji su me čitali od prvog posta, shvatili su. I ovaj laptop nisam htio, mama mi ga kupila, jer morao sam nekak tražit posao tada, više nije funkcionirao plavi oglasnik. Onda sam i otvorio i blog,a razlog je bio onaj koji je stvarno u prvom postu. Pitao sam kuma gdje da nešto napišem,a da to ljudi pročitaju i da možda nekome pomognem. Onda je sve krenulo, vratila se želja i strast za pisanjem. Strast je razlog, jer ljubav prema pisanju moraš imat. Nejde to na silu. Da moram pisat, vjerojatno ne bih pisao. Ne pazim na pravopis, jer ne moram.Ak smeta, ne mogu vam tu pomoći. Sad sam se sjetio, prešao sam još jednom granicu,onda kad sam išao na maturalac u Španjolsku. I to je to. Sad sam suočen s putovanjem, ali teško je to sad opisat, pa se neću ni trudit. Odluka, kao i sve odluke donosim iznutra,iz onog sebe koji ti nešto govori. To u životu dolazi nekako, nekim putem, iz onoga što jesi, onoga što želiš. Slušati sam uvijek znao, osim možda nekad malo i nisam. Tu sam požalio, onda kad nisam slušao sebe. Rekao sam si da neću više ne slušati sebe. Jedino je pitanje koliko ćeš si dati vremena da se ipak poslušaš, jer u tom razdoblju bez slušanja možeš patiti, nefunkcionirati i ne biti ti. Ključ je biti ono što jesi,pokušati razumjeti sebe, jer ako si prema sebi dobar, možeš biti i prema drugima. E sad, drugi su drugi, tu ćeš uvijek naići i na razumjevanja,nerazumijevanja, na upitnike iznad glave, na čuđenja,na nagovaranja, na sugestije. To je tak, ali nisi ti drugi. Moram priznat da nije lako, u meni se iz dana u dan javljaju svakakvi osjećaji, uvije kad nešto važeš imaš i brdo pluseva i brdo minuseva. Razum, nekad je dobar, treba ga imat, ali ima i srce svoju riječ. Ne možeš uvijek igrat na sigurno,jer ni život ti ne može garantirati to, a kamoli neke druge stvari i zbivanja oko tebe. Pišem ovo da zvuči kao da pišem baš tebi, ali pišem zapravo i sebi. Mene čeka sve,možda i ništa,čeka me borba, nepoznato, emocije, ali tak je stalno. Nikad ne reci nikad. Nisam sad ni ja taj koji sam bio jučer,prije godinu dana ili pet. Ideš,mijenjaš se. Tebe jedan dan ili jedna sitnica u danu može promijeniti. Jedan trenutak ti može obilježiti život ili smjer. Onda opet dalje tako. No, htio sam reći da vas nisam zaboravio, jer tada bih zaboravio i sebe. Doma sam na čekanju,otkazni rok sam odradio,bio sam u Sloveniji četiri puta, prekjučer sam zadužio obleku, kacigu i cipele. Čekam da me pozovu i da krenem. Posudio sam novac od dobrih ljudi (hvala im) da mogu sve riješti, kupiti si gaća i čarapa,napraviti putovnicu,platiti nešto režija,kupiti nešto za put. Mama će mi posuditi veliki kofer. Jučer sam bio u sad već bivšoj firmi,donio pive, dečki su skuhali gablec i pozdravili se. Odlazio sam već iz nekoliko firmi,nikad nisam rušio mostove i rastao se korektno. Tako me i nedavno zvao gazda gdje sam radio još daleke 2000. god. Ali, moram priznati da zahvaljujem na svemu,ali ja ovdje više ne mogu. Stvarno ne mogu. I znam,mnogi će se pitati kako?Kako ne možeš? Ali ne znaju oni moj život. Samo ja znam sebe,isto kao što svatko poznaje uistinu samo sebe,ili se tek mora upoznat. Tako sam ovih dana bio suočen u familijarnim krugovima i razgovorima o tome,ima ljudi koji misle da oni zaju što ti trebaš i što ti možeš i što je za tebe najbolje. Ima ljudi koje sam po par puta zamolio : ajde, nemojmo o tome, teško je to raspravljati!! Jer onda razgovor ode daleko, pretvara se u rasprave. Čak sam i na karminama nedavno bio uvučen u te razgovore, a stvarno nije bilo ni mjesto,ni vrijeme za to. Strašno,moram priznati.Ali tak je i to. Ima i onih( hvala Bogu) koji će te podržati, moliti se s tobom da sve dobro prođe, i hvala im od srca. Sin me počeo sve jače grliti, priprema se i on psihički na odlazak tate,ženi je teško,ni ne pričamo puno o tome. Meni je teško,ali moram biti jak. Iskreno,šupak sam, i na kraj pameti mi nije nikad bilo da ću ići,ali evo sad je drugačije. Imam i ja strahove, kao i svi, ali taj strah za korak nestaje onda kada znaš da trebaš, nađeš negdje tu snagu. Kao i kod teških nekih događaja ili bolesti,nađeš je, imaš. U međuvremenu sam morao nabaviti novi mobitel,pootvarao sam i fejsbuk,zbog messengera, i skype, i whatss app, jer neki ključni ljudi koji su mi trebali za novi posao su na tome. A i da lakše komuniciram sa svojima doma. A znate da ja ne pratim tehnologiju. To je ono što uzimam putem ako će mi korisiti. Ovih dana šećem peseka,zapravo nju.Zove se Fleka. Susjed iznad mene ju je našao i udomio,prvo je mislio na jedan dan, pa je odveo u Dumovec. Onda nije mogao spavat, pa je ujutro otišao po nju i sad je kod njih. Oni rade, ja sam doma. Dali su mi ključ i sad se šećemo.Kad je čujem da gore tuli i plače, odem po nju i družimo se. Jučer sam joj kupio keksiće i naučio je da sjedne,pa dođe do mene i opet sjedne. Onda joj dam keks. Zavoljela me,kao i mi svi iz zgrade nju. Bit će maza, već je. Čak i onjoj ću razmišljati vani,valjda prije spavanja, kao i mnogo čemu. Ništa nije konačno, ništa nije zauvijek. Tako da ne znam ništa, samo znam da idem korak po korak,kao i uvijek u životu. Jedno dovede do drugog i tako stalno. Imam neke ciljeve možda u nekoj budućnosti i želje, ali to je sad nešto što je pospremljeno valjda duboko u meni, i ne mogu o tome sada razmišljati. Ono prave želje su ionako na "stand by-u" u nama samima. One prave se nikad ne izgube i čekaju da budu ostvarene. Pokušao sam prije posta prebaciti slike s mobitela na laptop,ali nije mi sve prebacio i ne znam zašto, ali nebitno. Htio sam vam pokazat svoje radno odijelo,probao sam ga i slikao me Ficho. I još neke slike od zadnjih dana. Stavit ću od ovih nekih koje mi je prebacilo,jer više ne slikam sa fotićem,sad s mobitelom. Evo,i to se promijenilo, prihvaćam. Nadam se da ste dobro, vi koje znam ovdje,ali i vi novi koje ne poznajem. Lijepi pozdrav svima, puno zdravlja vam želim i sreće. Za ostalo morate sami nekako, kako već život ide. Nadam se da ću imati želje i snage za javljanjem ponekad. Jer shvatio sam već, jednom bloger-uvijek bloger **************************************** Flekica-moja mala maza    Naš Koko,također maza.Ak nismo s njim odmah galami. Fućkamo mu hepi brzdej, i već fućka skoro cijelu :)   Oznake: putovanje |
