20 do asa

26.12.2014., petak

Mraz u miru

I to ne bilo kojem miru i ne bilo koji mraz. Djed Mraz u maksimalnom miru, u Maksimiru ! Nisam htio biti nepristojan, ili možda mu dosađivati, ali htio sam to zabilježiti. Ipak je svratio kod nas, u Hrvatsku, podijelio to što je podijelio, ali nije odmah otišao. Naišao je ipak na veliko gostoprimstvo i gostoljubivost, jer gost će ovdje uvijek biti počašćen i dobrodošao. Ima kod nas ljudi koji te neće pustiti ako nešto ne pojedeš, popiješ, ma samo da probaš. I tako u skoro svakom domu, jer bez obzira kako teško živjeli, mi ipak dijelimo i želimo dijeliti sa drugima. A di nećemo sa Djedicom. I to pravim djedom, onim Mrazom ! Ostao je malo duže, jer htio je uživati malo u miru koji mu pruža ova šuma, a i usput potrošio koju kaloriju dobivenu u našoj gostoljubivoj zemlji. Malo sam se kamuflirao i pokušao ga snimiti, ako me i skuži reći ću mu da fotkam prirodu, jer i ovako je to neki i moj smjer kojim hodam po Maksimiru. Ali neće me skužiti, pa dobro sam se šuljao..... ...već ubrzo mi se činilo da me prokužio, jer nekako je na momente ubrzao korak i činilo mi se da mi želi pobjeći..... ....ali između tih ubrzanih, skoro trčećih koraka ipak je svako malo zastao i promatrao....nije mogao odoljeti..... ...nakon ovih zadnjih zastajkivanja sve se nekako promijenilo....počeo je još brže koračati, i to baš prema suncu....nešto je i mrmljao u nekakvi uređaj na ruci, nešto slično satu....pošao sam za njim..... ....kad je došao do mosta počeo je sve glasnije raspravljati sa tim uređajem na ruci....a sunce i njegove zrake kao da su dobile na snazi.....nije mi bilo ništa jasno, jer zvučalo je kao da se sa nekim svađa.... ...nakon toga zraka se najednom povukla, Mraz je u miru pošao dalje i lagano razgledavao.....više nije komunicirao sa uređajem....uživao je u tišini, pa tako i ja..... .....i u odmoru na svježem zraku...... ...kad je krenuo prema izlazu iz šume odlučio sam ga i dalje pratiti da vidim gdje će..... ...ali on se naglo okrenuo i mahnuo mi rukom da dođem bliže.....nasmijao se i rekao mi : zar stvarno misliš da te nisam skužio već na prvom koraku da me pratiš !?...ja šutim i gledam u njega.......on nastavi : ajde, nemoj se osjećati krivim zbog špijuniranja, pa navikao sam na to, hajde uslikaj si jednu za uspomenu ako želiš, da imaš Mraza u Maksimiru !!.....i uslikao sam, baš da imam za uspomenu, ali i da svi vide kako postoji Mraz i kako je odabrao Maksimir za svoju šetnju u miru......ma to je još jedan dokaz da ništa nije slučajno, ni Mraz u Maksimiru...... ..i pitao me još na kraju nakon svega, da li imam kakvu želju da mi ispuni....zamislite vi tog Djedicu koliko je on dobar.....rekao sam mu da mi sad jedino pada na pamet zdravlje, i da bih htio da svi budemo zdravi.....i da bih trenutno želio da mi se ispuni jedna želja, a to je da prestanem pušiti...... ...on se nasmijao i rekao da ako mi je to stvarno želja da će se potruditi da je ispuni......a hoćeš li koju sada odmah na licu mjesta, čisto da imaš odmah dokaz - upita me..... ....pa ajd onda obojite malo nebo, a usput probajte i od ovog kaj nazivaju ruglom od stadiona malo nešto napraviti, probajte ga malo uljepšat.......... ...i ako mi možete još samo reći što i s kime ste ono razgovarali u šetnji !? - pitam ga na kraju.... ....pa razgovarao sam sa svojim suradnicima, bila je dogovorena teleportacija u točno određeno vrijeme i na točno određenom mjestu, ali ja sam htio još malo ostatii ovdje i odgodio sam teleportaciju - kaže Djedica i nastavi : i malo smo se poriječkali, jer su oni već poslali onu zraku sunčevu pomoću koje bih se prebacio u bazu, pa su bili malo ljuti što je sve odgođeno zbog toga jer mi se sviđa ovdje i što sam im javio da ostajem još malo !!....... ....a što je sa sobovima, kakva sad teleportacija - pitam !??..... ...a Djedica će kroz smijeh - pa sobovi su samo radi tradicije i radi raznih snimanja, a kad se žurimo onda koristimo teleportaciju, pa vidiš koja je godina, kakvi sobovi , hahahaaha......... Oznake: maksimir, Djed Mraz

- 18:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.08.2014., ponedjeljak

Čudesna šuma

Bilo je to jučer, ali manje važno. Bilo je usput, ali maje važno. Opet se malo smračilo i mirisalo na kišu, ali manje važno. Važno je da je bilo tada sunca, bilo je i nešto vremena, bilo je mirno, a trebalo je i napuniti malo baterije. Moja "puniona" je zapravo u jednoj šumi, čudesnoj šumi. Iako se najbolje punjenje odvija tamo malo dalje, izvan komercijalnog prostora, tamo gdje se čak i pitaš : jesam li tuda uopće prošao, jesam li vidio ovo !?. Bilo je vremena, htio sam nešto i uslikati kad već punim baterije, ali došao sam samo do početka zapravo, tek tamo počinje prava ljepota, ali kao što sam rekao, spustio se mrak, počelo je puhati i čula se grmljavina u daljini. Tako da te dijelove ostavljamo za neki drugi put. Možda je i dobro da se nije išlo dalje, jer tko zna koliko bi tada ova priča trajala. Ovako malo igre sa svjetlošću i bojama, odnosno bezbojna igra sa doslovno zadnjim zrakama sunca jučer. Kako baš često nemam bezbojne fotke,( većinom neke kričave), ovaj put je u tom tonu. To je ta čudesna šuma....... Tek početak, a već kraj :). Zanimljivo je što iako prođemo na tisuće puta nekim dijelom šume, još uvijek ti je novo, jer svaki put ima nešto što još nisi vidio, neki detalj koji nisi uočio. Ali da ipak bude i malo boje i da vam se ne čini da vam je pokvaren monitor..... početak..... ....kraj....(zapravo početak )..... Ostalo znate, naoblaka, miris kiše, grmljavina....pa bježi dok možeš..... Oznake: čudesna šuma. šetnja, maksimir

- 18:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

01.05.2014., četvrtak

Prvomajska bajka

Ovo je bajka, priča o Maju. Nije poput drugih bajki, sa standardnim uvodom, zapletom, vrhuncem, raspletom. U ovoj bajci nije riječ da li je netko sretno živio da kraja života, da li je imao mnogo nedaća u životu i koliko je teških ili sretnih trenutaka proživio. Ovo je bajka u kojoj se priča o suncu i mjesecu maju. U toj bajci je stalno kišilo, bilo tmurno vrijeme. Odjednom je došao Prvi Maj, i taj dan je zasjalo sunce. Više ništa nije bilo važno, sve ono tmurno je nestalo, sva ona priča ili bajka, pala je u vodu..... Svi su tada bili obuzeti prvomajskim suncem, ništa drugo nije bilo važno. Ali pojavio se jedan čovjek kojeg nije preuzelo to toplo ludilo. Dok su drugi kao hipnotizirani i omamljeni tim prvomajskim suncem, taj čovjek se osjećao kao uljez. Nikoga osim njega nije zanimalo kako i zašto je odjednom zasjalo sunce. On je pokušavao doznati zašto je to tako, i krenuo u potragu za odgovorom. Ali ubrzo je shvatio da je gotovo nemoguće to saznati, jer koga god bi pitao nitko ga nije čuo. Nitko ga nije doživio. Lutao je i pokušavao, ali svi su i dalje bili omamljeni, odgovora nije bilo...... A sunce je grijalo svojim zrakama sve jače i jače. Čovjek je nastavio dalje, iako sa sve većim umorom i težim korakom. Kao da je ipak znao da sa svakim umornim već korakom, biva sve bliži odgovoru. Po glavi mu se i dalje vrtila misao : kako to da više nikoga nije briga ni za što, samo je bitno da je stigao taj Prvi Maj !? Mislio je , da ako sazna odgovor na to pitanje bit će mu lakše. Gdje je nestala ta sva kiša i zašto uvijek na Prvi Maj sija sunce !? Nastavio je dalje..... Hodajući tako neko vrijieme došao je do neke šume. Činilo mu se da je tu istu šumu negdje prije vidio, možda mu se javljala kroz snove, možda je tu bio u nekom prošlom životu, a možda je samo izgubio pamćenje. U glavnom, osjetio je da ga nešto veže s tom šumom i osjetio jaku vezu. Ali sada je stao i kao da nije mogao unutra, nešto je bilo jače od njega...... Ta šuma nije odzvanjala takvim zvukom, koji bi njega pozvao da uđe. Šuma je tada odzvanjala jakim i zaglušujućim zvukom, zvukom nezadovoljstva. Ali ipak je čovjek shvatio da nije bez veze putovao tragajući za odgovorom. Zavirivši ipak malo u šumu vidio je mnoštvo. To mnoštvo nije pripadalo toj šumi, ali tog dana, tog Prvog Maja kad su kiše prestale, čovjek je vidio zašto odjednom nema kiše. Nema više mokrih ulica, mokrih puteva, mokrih drveća. To mnoštvo je toliko bilo nezadovoljno, da su se sve suze slile niz isti potok. U potok nezadovoljstva, i tekla stazom kroz šumu. A izvan šume sijalo je sunce, ljudi su bili omamljeni suncem, pa danas je Prvi Maj. Strah me samo za tu šumu, jer drveće sluša sve to i trebat će mu neko vrijeme da se oporavi od toga svega, od stalnih prvomajskih poklića i jedno te iste priče. A suza sve više, nezadovoljstva sve više, a ljudi i dalje galame na drveće !! I na vjetar. A drveću treba mir....... Kao što i ljudima treba drveće, mir i čisti zrak, lakše će spavati, kao i njegovi prijatelji...... *********************************** Prvog Maja nisam nikada bio u Maksimiru. Možda zato jer toliko volim tu šumu. I stvarno se ne sjećam da li je ikada padala kiša Prvog Maja . Oznake: prvi maj, maksimir

- 10:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.03.2014., utorak

Labuđe jezero (solo dionica)

Već znamo onu staru : Tko rano rani, zahebe pijetla ! Ili, tko rano rani, kasnije je pospan ! Ali ima i nova : Tko rano rani, dobije besplatnu predstavu ! Bilo je to jutro, moglo bi se reći na prvu, obično. Ali nije baš to tako. Zavisi kako gledamo na to jutro. Nisam ništa očekivao, samo sam se divio prirodi. Šetao sam i bio sretan što je došlo sunčano jutro. Priroda je živnula. Ali ipak nisam očekivao baš takvu živost. Malo me to sve uplašilo. Bilo je mirno, polako se priroda budila, ali odjednom kao da je sve podivljalo !? Drveće se počelo čudno ponašati. Kao da se kretalo..... Prvo sam mislio da mi se to samo čini, da maštam, ali pogledao sam bolje...i vidio prizor u kojem se doista drveće kreće i pokušava krenuti prema meni !?.... ...toliko mi se približilo da sam bio stjeran u kut....došao sam do jezera i nisam imao kud...a drveće je bilo sve veće i veće.... ....već u panici zbog tog napada nisam znao što dalje....a vidio sam da nisam jedini....bježao je još netko... ...ali tek tada sam shvatio....traje napad i borba.....ali to je bila borba za što bolja i bliža mjesta upravo za prve redove kod jezera...svi su zapravo htjeli biti što bliže...baš kao i ovo društvo.... ....sva ta strka nije bila radi mene, nego radi predstave na jezeru....svi su zauzeli što bolje pozicije..predstava počinje..... ..iako je izgledalo da je to samo slučajan prolaz, prevario sam se....zato je valjda tolika gužva za prve redove..labud je zauzeo svoju poziciju i započeo točku.... ...uz zvukove buđenja prirode počeo je ples.....prvo se vrtio i pozakivao zašto svi vole tu predstavu.... ..taktovi glazbe su bili sve dinamičniji, zvuk se pojačavao, a predstava tekla dalje... ...došao je i pozdraviti svoju najvjerniju publiku.... ....i kao prava zvijezda namignuo... ...predstava nije gotova, pa je još malo pokazao zašto ima toliko publike... ...točka se bližila kraju....još jedan pozdrav..... ..i naravno, kako to biva u kazalištu, uslijedio je naklon.... ...publika je bila oduševljena....svi su tražili neki broj, neki raspored predstava...dobili su i kontakt broj... Oznake: labuđe jezero, predstava, maksimir

- 09:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #

08.03.2014., subota

Zora maksimirska-nastavak

Prvi put imam tremu dok pišem. Osjećam neku pozitivnu nervozu. Za mene je maksimirska šuma nešto posebno. Zašto ? Ne zato jer se nalazi u mom gradu, ne zato jer je to park. Meni je ta šuma dala puno. Dala mi je ravnotežu. U razdoblju prošlosti, kad sam proživio neke teške trenutke, i kad sam mislio da neću moći dalje, u Maksimiru sam našao ravnotežu. Zašto ravnotežu ? Kako je život kaotičan, taj kaos je potreban i sveprisutan.Nakon svakog kaosa dolazi do ravnoteže. Cijeli svemir teži nekoj ravnoteži. Zamislite jednu prostoriju koju pregradite po sredini. Jednu stranu grijete, a druga ostaje hladna. Nakon što postane vruće u tom zagrijanom prostoru i maknete pregradu, tada počinje kaos. Hladni zrak odjednom počne ludo padati dolje, a topli zrak krene prema gore. Uz to, sve se međusobno isprepliće i miješa. Zavlada totalni kaos. Da to može vidjeti prosto oko, vidjelo bi upravo totalni kaos. Nakon tog kaosa zavlada ravnoteža, mir. Ovaj post je zapravo odraz toga što sam ja. Maksimir je ja, a ja sam Maksimir. Tada, u prošlosti, svaki sam dan ispraćao u Maksimiru. Nije bilo bitno da li pada kiša, snijeg, puše vjetar ili je hladno i blatno i jesam li umoran. Bio sam tamo svaki dan. Svaki. Sam u šumi, a ipak nisam sam. Zato mi ovaj post teško pisati. Danas nakon noćne smjene, u pauzi dok sam čekao da idem na predavanja u vezi posla, svratio sam u šumu. Ovaj put me mučilo to što ne mogu napisati priču na onaj svoj uobičajeni način. Ne zato jer nemam priču, nego zato jer imam previše mogućih priča. Zato sam ovaj put izabrao jednu pjesmu pa ću preko nje ispričati priču. Valjda se Bare neće naljutiti što sam posudio pjesmu. Htio bih samo još reći da znam da moje fotke nisu nešto posebno, realan sam čovjek. Iskrano, bitno mi je složiti neku priču, mada bih volio da te moje fotke mogu dočarati kako izgleda to meni u stvarnosti. Nije isprika fotoaparat, ali zaista je teško sa 7.2 Mp dočarati stvarnost. Ali nije mi to toliko bitno. Da ne bude predugačko, moram sada krenuti. Tko ne voli slušat pjesmu, nek čita tekst. Tko ne voli tu pjesmu niti čitati, nek samo gleda slike. ( za potpuni ugođaj stisni play i putuj ) gdje je nestao čovjek..... gdje se skrivao..... iz vagona godina..... na tračnice ispao..... gleda gdje su znakovi...... kojim putem krenuti.... može li itko reći..... gdje je put ka sreći..... samo živi, samo budi..... svi odgovori doći će sami..... samo stoj na svjetlu.... i doći će kraj tami..... kakva je to istina, kad s druge strane je laž.... izvrnute vrijednosti..... strah, samo strah.... neostvareni snovi..... radiš ono što ne voliš..... ali mogu ti reći.... gdje je put ka sreći.... samo živi, samo budi........ svi odgovori doći će sami.... samo stoj na svjetlu..... i doći će kraj tami..... kako dugo će postojati..... kako dugo će nestajati.... želje, potrebe, osjećaji.... koji koče i pokreću..... tebe, mene, sve to vrijeme.... srca tvrda ko kamenje.... da, mogu ti reći.... pokazat put ka sreći.... samo živi, samo budi...... svi odgovori doći će sami.... samo stoj na svjetlu.... i doći će kraj tami...... Oznake: maksimir, šuma

- 23:24 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Zora maksimirska

Nisam htio propustiti najavljeni sunčani dan, konačno. Makar za jutro nije najavljeno baš neko sunce jako, svejedno sam čekao zoru. Riskirao sam mada su rekli da ujutro neće biti sunca, nego tek popodne. Bila bi sad cijela priča o Zori maksimirskoj, ali u nedostatku vremena prenosim samo dijelić atmosfere ovog jutra. Počelo je jednim iznenađenjem...netko će biti ugodno iznenađen...... Što znači stara škola, a !? Svim ženama sretan dan žena........uz zaljubljenu Zoru maksimirsku...... ...neke veze i ljubavi jednostavno traju....nema posebne formule, ali neke su neraskidive..... ...i nije mačka, nego je..??? ...dodatak zbog posta od Čuvarice@- kapelica Sv. Jurja ....zbog najboljeg parka na svijetu..... Oznake: maksimir, dan žena

- 15:14 - Komentari (11) - Isprintaj - #

07.01.2014., utorak

Plavi snijeg

Danas je sve moguće. Tuneli pod vodom, nano tehnologija, sibirske zime u Americi, pad nezaposlenosti u Hrvackoj..... Stvarno nas ništa ne smije začuditi. Zašto onda ne bi pao i plavi snijeg...... Nije baš da jako volim zimu, ali volim kad se osjeti razlika između godišnjih doba. Meni ne smeta zima, ona naša normalna, i dobro je da imamo kolko tolko sva god. doba. Al što je uopće normalno ? Tko te pita što je normalno ? Netko voli ovo kad je zima mlaka, ja ne. Al ajde, uštedit ćemo na grijanju. Svejedno,bolje kad je zima zima i kad ima snijega. ******slike su malo mutne jer su još iz analogne arhive******* Oznake: Zagreb, maksimir

- 15:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.