20 do asa
25.12.2016., nedjelja
Sretan Božić
|
Hvala svima na željama i čestitkama. Nisam bio baš pri aparatima pa sa malim zakašnjenjm želim Vam svim skupa sretan i blagoslovljen Božić! Budite dobro. Najviše vam želim zdravlja i sreće. Ujedno vam želim sretnu 2017. godinu i da vam se ispune želje. Kako odlazim 2.1.2017. u tuđinu vjerojatno neću pisati,a i bit ću u nekim svojim mislima i ohrabrivati se da ja to sve mogu. Lijepi vam pozdrav. Do čitanja.... Belator |
- 23:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #
22.12.2016., četvrtak
Smrznuti orah
|
Gledam. Gledam kako vrana, ili gavran, šta već je, gledam kako baca neki orah koji je našla. Možda je i smrznut. Baca ga s neke visine u asfalt nebi li se razbio. I orah se odbije i koji put se otkotrlja. Traži ga,nekad i po par minuta, i pokušava opet. Možda ga ne nađe,ali traži drugi orah. Ili nešto. Zapravo sam htio napisati nešto drugo,ali dok sam pio kavu na balkonu čuo sam taj orah i vidio kako ga traži,jer se odbio. Onda sam pomislio da smo i mi vrane. Ako nam je nešto bitno, ne smijemo odustati. Ne možemo. Htio sam se osvrnuti malo na jučerašnju emisiju "RTDirekt", jer to je možda i jedino što bar malo pogledam na tv-u. Ostale stvari baš i ne, mada tv radi. Tamo su jučer pričali o nekakvom tuženju Holdinga za odvoz smeća. Nalaćivalo se po kvadratu stana, to nije pravedno. Pa onda i u zgradama naplaćuju po kvadraturi. Nije ni to pravedno. Ali onda sam pomislio,da je to barem jedino što je nepravedno na svijetu,a pogotovo u našem lijepom podneblju. Ali neću ni o tome. Samo ću reći da mi doma već godinama odvajamo smeće. Karton vozimo u onaj plavi kontejner dole niže u ulici,plastiku također u jedan kontejner dvije ulice niže. Bio otpad odvajamo u vrećicu,ali nemamo je di baciti u blizini na posebno mjesto. Mogli bi zakopavati u obližnju šumu. Ali bio otpad ionako ne zagađuje. Tako da proizvidimo jako malo smeća. Ali ne želim se buniti niti se tužiti. Neda mi se. Shvatio sam da se samo želim buniti i prkositi svemu na način da se ja mijenjam i da učinim ono što ja mogu. Da budem i postajem bolji,savjesniji i svjesniji. I da šutim. Nikome ne solim pamet. Ali naravno da bih volio da se svi skupa "otrijezne", osvijeste. To mora doći u ljude,ali isto tako znam da to nikad neću dočekati. Donekle smatram da konačno odrastam, jer sam shvatio da će uvijek biti nepravde. Po prirodi sam utopista i još kao mali sam sanjao o svijetu koji bi bio pravedan,u kojem nebi bilo mržnje,gdje nebi bilo prevare i u kojem bi svatko živio dostojno i pustio druge da žive dostojno. Ali to sam ja. Da, nemam što skrivati. Takav sam i ne sramim se toga. Ne smatram se nimalo boljim od drugih, samo radim kako mislim i kako osjećam. Ove godine smo prvi put kupili bor koji je u tegli.Jučer. Nekako je došlo spontano. Došla je želja za tim. Kad vratim film, uvijek mi je ružno bilo vidjeti kasnije uz cestu gomilu drvenih trupala bačenih da ih prekrije snijeg. Da, tako ih gledam,a i sam sam sudjelovao u tome. Sad mi se čini kao dobra ideja da taj bor iz tegle presadimo u zemlju kasnije i gledamo kako raste. Možemo mu dati i neko ime. Možemo rasti i mi gledajući kako raste i taj bor. Ali jučer pri samoj kupovini nešto me štrecnulo. Sjetivši se gdje živimo, u kakvom svijetu, i uopće me nebi začudilo da taj bor uopće nema korijen. Nebi me začudilo. Dobro znamo zašto tako mislim. Pripremam se na najgore.Možda nema korijen. Rekao sam ženi, ja bi sad najrađe prekopao s rukama u teglu,i da vidim ima li korijen. Jer baš bih želio da ima korijen. Vidjet ćemo.Čak sam i pitao prodavače ima li korijen ili je samo tako uboden u zemlju? Nisam dobio neki baš jaki odgovor, više ono mrmljanje i prelaženje na neku temu. Možda su ljudi koji su iskopavali taj bor ipak mislili na njegov život. Možda su nehotično posjekli glavne žile. Tko zna. Bilo kako bilo, ne treba odustati.Ako ovaj neće imat korijen, i neće se primiti ili nešto, mislim da ću i dalje pokušavati. Onda ću i slijedeće godine kupiti neki bor u tegli. Neću odustati, kao što ni ta ptica ne odustaje u nakani da razbije taj smrznuti orah. |
- 11:14 - Komentari (13) - Isprintaj - #
20.12.2016., utorak
Imam bradu!
|
Osjećam se kao da sam dužan. Ne "dužan" da moram, nego kao da želim još nešto reći. I ovi komentari na mom prošlom postu te isto na neki način "natjeraju" da pišeš. Kao što me jelenkov komentar na predprošlom natjerao da ipak napišem prošli post. Iako sam želio pisati, ali nikako da se natjeram skroz. Mislio sam, ionako je blog bio nekad moj, ionako život ide dalje, ionako te zaborave. Ali ionako ne pišem isključivo radi drugih,nego radi sebe također. I sad mi se čini da sam dovoljno puta upotrijebio riječ "ionako" i mislim da sam dosta puta već i navodnike stavio, tako da neću više nijednom u ovom postu koristiti riječ "ionako",a pogotovo neću koristiti navodnike. Hahaha, koliko slova sad potrošeno na glupost oko riječi koja završava sa o. A o je zapravo krug,a o krugu i životu bi se moglo puno reći.I o tome da je čovjek slovo o ili bi trebao biti. Ali nećemo sad o tome. No, komentari. Prvo jelenko,pa je uvijek tu i frešcajg da kaže nešto što treba. Lilianke neću ni spominjat.Ni O-da životu. Mariano, koji veli da me čita, i ja sam odmah ponosan. Jbg, nisam načitan, ali volim te životne stvari. Kad mi dodje neka psiho-filozofska knjiga u ruke( a nije već 16 god) velim si : u jbt, pa ovaj kaj je pisao razmišlja slično meni. Tu su i Durica,Čuvarica,Mela,Mayday.....Da sad ne spominjem vas samo, idemo malo o meni, hahaha. U principu sam dobro. Ništa lošije nego inače. Mada, da svatko uistinu odgovori na pitanje kak je, imao bi što reći. Prvo bi rekao: imaš vremena da ti ispričam kako sam? Onda velimo da smo dobro i produžimo dalje. Jer, zašto ne bi bili dobro?! E tu sam vas čekao! Pa dobro smo. Zdravlje je i dalje bitno, najbitnije. Također i sreća.Zapravo prepoznati što to sreća je.Svakome nešto. Ima je dovoljno za sve. Ali htio sam vam malo opisat kako je meni na terenu.Neću paziti na izričaj i riječi. Idem pisat. Život na terenu je u globalu govno. Jbg, nomadski život. Nikad ne znaš s kime ćeš točno raditi, s kime ćeš dijelit krov, s kime jesti i iza koga se ići tuširati. Kome smeta hrkanje, tko ide rano spavati, kome smrde noge. Ja sam od samog početka dobivao cimere koji kao jako hrču, jer kod odabira spavanja svi bi htjeli izbjeći hrkanje. Jer, oni ne hrču. Ali svaki čovjek nekad barem malo zahrče. Meni je to jasno, isto kao što je meni jasno da ja hrčem. O da, i to jako nekad.Nekoliko puta sam sam sebe probudio svojim hrkanjem.Može se, treba trenirat. Na zadnjem terenu u Poljskoj kad nas je ostalo 5 pred kraj, ja sam bio najgori.Najjače sam hrkao. Dalje, ne znaš gdje ćeš sve spavati, tako da se seliš i mijenjaš ekipe unutar jednog grada i po nekoliko puta. Nitko ne voli seljenje, promjenu ekipe, pogotovo ako se navikneš.I pogotovo ako ti pašu određeni ljudi. Priznajem, htio sam odustati negdje početkom 8.mj od svega,bilo je doma nekih problema, a nisam ni dugove riješio. Ali spasilo me to što se potrefilo da je ekipa u stanu,ali i na poslu bila ok. Onako, nekako sam se snašao. Puno nas je tu različito i nikome nije lako. Oni za koje misliš da su jaki i nemaju emocije, kad si popiju rakijicu, onda čuješ što izlazi iz ljudi. Nekima za koje misliš da su najjači i otporni na teren, tada na glas pričaju : pa jel ovo život, jel to meni treba, kad ću ja biti sa svojima i ostale stvari. Dakle, nikome nije lako. Osobno ja nikad ne žalim za svojim postupcima koje napravim, zato jer duboko u sebi znam da sam poslušao sebe i na neki način to je moj ispravan put. Ne znam unaprijed što mi to nosi, ali idem. Sad stvarno ne znam gdje sam točno,doma sam fizički,ali jednom nogom si tamo i čekaš kad će te zvati. Sad me malo stah,jel dugo ne zovu.Blizu su blagdani, pa mislim da i neće. Volio bih ostati još malo doma,ali što sam duže doma to mi je teže otići. Ak me razmete?! Moram reći da ima sjajnih ljudi, stvarno sjajnih. Ali moram reći i da ima podmuklih igrača. Ima i klanova. Vrlo lako nestaneš, pojede te mrak,samo više ne radiš i to je to. Ja i dalje ne znam što me točno spašava, jer priznajem, nisam veliki kliker i ne kapiram brzo posao. I Tesla mi je rekao da njemu nije bitan procesor kod ljudi(mene) nego da mu je bitan RAM. I o tome sam razmišljao. Tesla me ostavio među zadnjima na gradilištu,makar nisam baš neki pamtenjaković,ima jako puno ljudi koji znaju jako dobro raditi.Za mene su oni spejs-šatli u poslu. Divim im se i pokušavam i nešto naučiti. Ostavio je zadnje, kako kaže, ljude koji su po njemu zaslužili ostati do kraja. To je kao nagrada, jer istina je da manje radiš na kraju. Ali i istina je što moraš sve proći, sve na objektu gdje je do nedavno radilo više od 30 ljudi. Tu naiđeš na sve, na sve što je netko radio preko qurca, na sve što je netko ofrlje radio jer je znao da uskoro ide doma ili na drugi objekat radit. Na kraju, to je nagrada,ali i svjesnost da onaj tko predaje na kraju posao (ovo gradilište vodio je Tesla) mora se na neki način osigurati da će biti završeno. Bilo je lako raditi s njim, jer organzacija je pola posla. Imali smo savršenog i najboljeg mogućeg vođu. Ovo je na neki način još jedno priznanje tom čovjeku kojeg zovem Tesla. Malo dosađujem, ali dozvolit ćete, vi ste razumni ljudi. Da se vratim na svoje neke mane ili osjećaje. Dosta znam biti ukočen, pogotovo prvih dana dok mi malo ne legne sredina. Moram se osjećati donekle dobro da bih normalno funkcionirao. Neki ljudi žele da budem tu negdje pokraj njih, zbog nečega. Nešto su vidjeli,ne znam točno što.Možda ono što i ja vidim kod nekih koji mi pašu. To je ono što ne mogu objasnit. Isto tako ima i ljudi koji me doživljavaju kao čudaka,vjerojatno glupim, i još svakakvim. Ali to je već sfera i tema o slikama ljudi koje imaju o nama. Ne možemo utjecati na sve to. Dozvoljavam da živim u tisućama ljudi i da u svakom postoji slika mene, različita. Kao što i svi imaju neku sliku o vama u sebi. Moram se vratit na Teslu iz prošlog posta koji me jednu večer pitao : je si li ti više puta molio (nekoga, ne isključivo Boga,nazvali smo to svemir) da te netko izvuče ili si molio iz zahvale za nešto? Postavio mi je to pitnje i rekao mi da razmislim i da odgovorim. Rekao sam mu da znam odgovor i da mi ne treba vremena. Kad sam mu odgovorio, malo se začudio, ali rekao mi je : sad znam i siguran sam da je tome tako. Nisam morao razmišljat,jer znam.Znam i to da ću uvijek imati svojih zahvala više nego li žicanja da me se izvuče. Jbg. Isto tako, kad sam doma, među ljudima svojim, često se ulovim kako im ne mogu objasniti da moj pojam problema nije kao i njihov. Ne zmaram se običnim problemima. Ako je problem mali i rješiv, treba ga riješit. Ako je problem neriješiv, ne treba se zamarati- to nisu točno moje riječi, nego riječi pametnijih ljudi od mene,ali shvatio sam poantu. E da, i htio sam pisati još o bradi. Imam bradu! Nije to mala stvar,jer sad znam da mi je to bila neka želja, valjda potajna. Samo sam je pustio, u Poljskoj, neka raste.I takav došao doma. Možda je to rezultat svih onih brijanja u Hrvatskoj da lijepo kao izgledaš na poslu.Obrijan i savjestan radnik. Ma! Nakon toga i žena mi rekla : nemoj se ni brijat! Ja reko, hvala! Neki ljudi vele, super ti je brada, neki pitaju kad ćeš se obrijat. A meni super.Iako je sijeda već i malo me postara, nema ništa ljepše o promišljanju svijeta i rukom prolaziti po bradi. I kao malog zvali su me filozof. Sad imam i bradu! To su sitnice koje život znače, jer meni je i brada donijela neku sreću. Čak sam si ispunio i onu glupu želju, da probam ono iz američkih filmova. Da vidim jel to istina, ono kad dođeš doma i natočiš si viski u čašu. Slučajno( a slučajnosti ne postoje) za rođendan mi je netko poklonio viski. Stajao je nekoliko dana doma na regalu, jer ja ne pijem viski.Nisam ga nikad pio. Bio je zaboravljen. Otišao sam opet u Poljsku i kad sam se ponovo vratio doma,otvorio sam viski. I da, sad ga pijem. Onaj rođendanski sam popio, sad sam si kupio drugi. Nisam baš sam strusio sve, netko mi je malo i pomogao:) Ne kužim se u marke viskija, ali probat ću ih sve. Kad mi paše,pogotovo kad doma kuham nešto, što isto prije nisam nikad radio. Puno sada toga ima što prije nisam. Ovo je post s bradom Sad ću si naočit viski,zapalit, onda ogulit krumpir da ga ispečem s kobasama. I još jedna rečenica iz Poljske, ovaj put koristit ću one navodnike s početka posta: "Život je lijep!" Sad sam smislio naslov za post! Živjeli i svako dobro vam želim. Sretan Božić i puno zdravlja prije svega. U svim narednim danima. Lp od belatora EDIT ili BONUS ili kak već.... Sad sam vidio da nisam napravio onaj treći post,trebao je bit odma nakon Norveške. Onaj iz Poljske,al sad je gotovo,pa evo malo fotki bar nekih. Snimio sam tamo i "Bol na Wisli" šetajući preko Wisle prema centru Varšave.....  I ajd da i ja imam konačno jednu avionsku pravu fotku.To sam si valjda isto potajno želio, da vidim te oblake odozgo :))  I jedna od par lokacija gdje sam spavao.Ova je bila prva, u stanu tamo negdje iza katedrale.Kasnije je bilo još na tri razne lokacije.  |
- 13:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #
16.12.2016., petak
Znam da ništ ne znam
|
Evo me. Bok! Kak ste? Pokusavam se vec mjesec i nešto nagovoriti na pisanje. Toliko sam već doma. I ne znam do kad ću biti. Ne znam ni kako sam. Ne palim laptop uopće. Ne mogu, valjda sam se odviknuo. Mijenjamo se. Onako. Ali u globalu i ne. "ostaću svoj al se ipak mijenjati" reko bi Bare. Ne znam jel mi se da uopce pisati o sebi. Više me zanima kak ste vi i kaj radite? Izasao sam iz velikog formata pisanja. Postojim tu negdje, ali moji su zapisi kratki. Kad sam dolazio doma pocetkom 11. mj nazvao sam odmah firmu i trazio bar 2 tjedna da budem doma,ako moze. To je bio moj zadnji kontakt s firmom. Jos me nitko nije zvao. Da ne lazem, kao i obicno pisem kako je. Godi mi da budem doma. S druge strane hvata me nemir ne znanja. Kad cu i da li cu opet ici. Moram. Kad velim moram, odma mi je muka. Jer ne mora se nista. Ali biram, jos uvijek. Mozemo birati, Mozda je ovo sve dobro,doma sam sa svojima,bio sam na priredbi u školi,na Fichinom rodjendanu također. Vodio sam ga na mađioničarsku predstavu,jer to voli. Mozda i za Božić i Novu godinu ostanem još doma. Jer,neke stvari i dani nikada se neće vratiti. Sve je to vrijedno,sve to pamtiš. Evo, čak sam doma i počeo kuhat, u stvari više pržit, jer ne znam kuhat i nisam nikad. Rekli su da je dobro, i jestivo. Na terenu mnogi znaju dobro kuhat,ja perem suđe, jer moraš nekako pridonijeti zajednici. Sad me žena već priprema i za velike stvari,kao što je kuhanje graha. To si ne mogu zamislit. Govorim zapravo o pomicanju granica,o učenju, o mijenjanju. Jesam, malo sam,ojačao,ali zauvijek ću ostati onaj mali uplašeni dječak. Takav mi je mentalni sklop. Al kad treba dobiješ snagu valjda. Mogao sam već napisat 30 postova,ali ne znam ni sam o čemu. Toliko toga bi imao za pisati da pređe u onu sferu kad možda nema smisla. Bio bi čušpajz. Sreo sam jednog velikog čovjeka u Poljskoj. Igrom slučaja on mi je na tom gradilištu bio šef. Kad sam pobjegao iz Poljske nakon 4 dana bivanja tamo, vratio sam se jači. Puno sam pričao s njim. Kasnije, već pred kraj posla, bili smo zajedno u stanu. Nekih dva tjedna. Svaku večer pričali smo na terasi uz pivu i cigarete iako je vani bilo jako hladno. Ja sam učio od njega, o životu. On je rekao da uči od mene. Bilo mi je čudno,jer on je zaista čovjek neki poseban. Mogu se usuditi reći da je on Tesla ovog doba. Da sad ne objašnjavam, osim što zna sve, o poslu i tome, puno je emocija u njemu i puno zna o životu. Ja sam si zapisao neke njegove rečenice, on kaže da je zapisao moje. U glavi negdje, u podsvijest. Htio je da idemo zajedno i dalje,u Francusku. Taj posao se nije ostvario. On je sad otišao u Njemačku, čuli smo se porukama i rekao je da se valjda vidimo tamo. Mene još nitko nije zvao. Ja ne zovem. Upravo zato jer sam vam i rekao na početku. Ne znam di sam i što želim. Lijepo mi je doma,ali naravno, ne može tako. Kad sam doma nije mi ništa plaćeno. Tako da ni sam ne znam, volio bi još ostat preko blagdana. Ne znam ništa. Pustila me neka energija koju sam imao, kao da sam malo potonuo. Nekako sam se ulijenio i ušuškao u toplinu doma. Zakraj samo jedna rečenica iz naših razgovora iz Poljske : "svaki čovjek je u svakom trenutku tamo gdje misli da mu je najbolje" Malo je filozofska,al mislim da ce te shvatiti na čemu je naglasak. Ja sam sad bio na na laptopu zadnjih 20 min. Vjerojatno sam mislio da mi je to u tom trenutku bilo najbolje. Mogao sam tih 20 mim biti negdje drugdje, zar ne? Lijepi pozdrav svima. Stvarno me zanima kako ste? Mi smo dobro, Ficho stalno nekam hoda. Trenira tek van do, ide na gitaru i tak.... |
