20 do asa

09.08.2014., subota

Priča o priči

Moram priznat da me malo to sve skupa poljuljalo. Prvo je prestala kiša, samo tako, iznenada. Došlo je sunce. Ali došlo je neko razdoblje na blogu kada se prvi put nisam baš osjećao dobro i bojim se da mi se ne promjeni slika o svemu skupa. Jer imao sam osjećaj da tu neke stvari nisu kao i svugdje ( lagao sam sam sebi, iako znam da je to nemoguće). Možda je to tako od uvijek i ovdje,samo je sad nekako došlo do izražaja. Nisam zadnjih par dana ni otvarao blog baš nešto ( neobično za mene), jer sam vidio da su nekako negativnosti izašle na površinu. Jedni se žale na liste, jedni na blokade, neki pričaju da postoje neki klanovi, drugi pak izlaze u prvi plan u odnosu na druge, sve to su blogeri iznosili ovih dana. Moram priznati da nisam dorastao tome ( u stvari ne želim dorasti tome), jer me zaista, ali zaista ne zanima od kuda je tko, s koje liste izlaze postovi, je li netko zavidan, ljubomoran, pije li netko kavu s urednikom ili ne !! Ne treba mi to, ne ovdje, Tu sam stvarao svoj neki kutak za ispunjavanjem svoje želje za pisanjem, za razmjenom nekih mišljenja, možda sam i nešto novo naučio, neke stvari vidio. Iako sam znao da blog nije i ne može ni biti ništa drugo nego sličan stvarnom životu,( tu pišu stvarni ljudi), ipak sam nekako želio vjerovati da neće tu biti spletki i sličnoga kao što ima u stvarnom životu. Ali i blog je stvaran, i blogeri su ljudi, i naravno da ne možeš tu boraviti, a da ne osjetiš takve stvari. Ne želim ništa ni promijeniti, jer to je nemoguće, ne razmišljam na taj način. Samo govorim da mi se nekako sve promijenilo i da nisam siguran kako će stvari ići dalje. I dalje volim pisati, i dalje volim čitati. Možda je tu više faktora skupljeno u jednom kratkom roku, ali tek toliko da znate. Osjećam se na neki način dužan možda vam to reći, jer ipak sam nekako dijelio sa svima vama prostor, a nadam se i da ću i dalje dijeliti. Eto, osjećao sam potrebu da to napišem, kao što uvijek i napišem kad imam potrebu. A zapravo sam htio napisati nešto o priči. Pa da ne bude samo osvrt na blogo-svijet, pričat ću vam i ovu priču. Dakle, smatram da sve na svijetu ima neku svoju priču. Svaki čovjek ima svoju neku priču, pa tako i sve oko njega. Ja ću se osvrnuti danas na klupe. Klupe također imaju svoju priču, i naslov ovog posta je mogao biti : "Kad bi klupe progovoriti htjele" Kad bi klupe zaista htjele pričati ( kažem htjele, jer one pričaju, kao i sve drugo, samo je pitanje da li želimo čuti), ispričale bi bezbroj priča. I sretnih , i sjetnih, i tužnih i smiješnih. I ljubavnih onih, a i zlobnih. Svaka ta priča, bilo klupe ili čovjeka, svaka je bitna i svaka je posebna. Niti jedna priča nije manje stvarna ili manje važna. I svaki čovjek ili klupa ima tu svoju priču. Tko kaže ili garantira da na jednoj ovakvoj slici neću biti ja uslikan jednog dana....... Nema garancije da to ne bih mogao biti ja, ili možda upravo ti koji/a čitaš sada. Nije ovaj čovjek uslikan zato što bi netko pomislio da je manje vrijedan od onoga koji slika, nego je uslikan jer taj čovjek i ta klupa imaju svoju priču. Poštujem tog čovjeka i njegovu priču. Mogu samo nagađati kako i zašto je sada on na toj klupi. Ali toliko sam već raznih sudbina vidio i doživio da ne mogu to znati. Ne smatram se boljim ili lošijim od njega, sretnijim ili nesretnijim od njega. A ne bih stavio ruku u vatru da svi ljudi gledaju na njega kao čovjeka koji ima priču i koji jednako vrijedi kao i oni sami. Znam ljude koji su preko noći sve izgubili na ovaj ili onaj način, ali isto tako znam da čovjek na klupi može biti sretniji od čovjeka koji ima 20-tak klupa uz svoj bazen u dvorištu. Nema garancije za život i za ono što slijedi. Ali može se živjeti poštujući sve druge priče svih drugih ljudi. Nema garancije, isto tako ni sigurnosti da i ovaj post kojeg pišem možda nije posljednji. Od kud znaš što nosi sutra !? Ne znaš !! No dobro, ipak je ovo priča o klupama, pa pustimo čovjeka neka odmori. Idemo dalje u priču o klupama, jer svaka ima svoju priču, baš kao i čovjek, baš kao i sve na svijetu....... .....mnogo je ljudi, mnogo je klupa.....isto toliko je i priča...... ....a svaka priča je važna i jedinstvena.......baš svaka...... Oznake: pria, klupa, ljudi

- 18:52 - Komentari (14) - Isprintaj - #

23.04.2014., srijeda

Nakon Uskrsa

Par dana nakon Uskrsa vidljivi su tragovi. Vidljivi su tragovi blagdana Isusovog uskrsnuća, ali vidljivo je i kakav je odnos prema hrani. Izgleda da se ima, da nema gladnih i da živimo iznad prosjeka. Moram priznat da mi je rečenica koje počinju sa : "u prosjeku .........pa onda dalje nabrajanje, već pomalo dosta. Valjda mi takve rečenice najviše smetaju baš zbog vladajućih struktura i njihovih mantri : "narasla je prosječna plaća, pa u prosjeku dobro živimo", u prosjeku......bla, bla ,bla.... Pa po ovoj slici tragova Uskrsa onda ispada da smo u prosjeku svi siti, da nitko nije gladan..... Jesmo li zbilja svi siti, imamo li previše toga !? Pa čujte, u prosjeku imamo. Neki imaju previše, neki premalo. Da npr. damo prijedlog da svi godinu dana radimo za tu prosječnu plaću u Hrvata, da svaki čovjek u Hrvatskoj prima tu prosječnu plaću svaki mjesec, pitanje je koliko bi ljudi tada bilo sretno. Koliko bi ljudi mislilo da je u raju!? Koliko bi ljudi po prvi put imalo osjećaj dostojanstvenosti !? Koliko ljudi bi bilo sretno što imaju za osnovne životne uvjete !? Mislim da bi isto tako bilo puno ljudi koji bi tada bili nesretni, nezadovoljni, negodovali bi da im to nije dosta. Da im to nije dovoljno niti za par dana, a kamoli za cijeli mjesec. Ne govorim ja sad da bi to tako trebalo biti, ali dosadni su ovi kad uzdižu tu prosječnu plaću u nebesa, kao da stvarno ima najviše baš takvih koji žive od te prosječne plaće. Ipak, bojim se da taj prosjek ipak nastane kad se zbroje one ogromne plaće i one koje u današnje vrijeme mogu biti samo sramota za jednu državu. Ne sramota ljudi koji rade za 2500 kn ili 1600 kn, nego sramota za državu i za one koji vode tu državu. I sad, a i prije. A da ne spominjem opet i one koji rade, a ne primaju plaću i ogroman broj onih koji uopće ne rade. Ako sam opisao da su one plaće sramota za državu, što je tek onda ovo kad se dozvoljava neisplata plaća i uništavanje radnih mjesta !? Ništa ja sad tu nisam rekao što već nije rečeno, sve se to zna. Jedino što bih rekao ovima koji to dozvoljavaju i ovima kojima je to dozvoljeno da su to neljudi, jer ljudi kao ljudi sasvim su nešto suprotno. Dakle ljudi, nemojte bacati hranu, radije dajte nekome kome treba, jer nije teško naći one koji su gladni, ima ih oko vas, samo se malo okrenite. Budimo barem mi ljudi. I ja sam bio sklon pričati da je nama najteže, mojoj generaciji i ovima oko moje generacije. Ali je li to baš tako !? Nama izgleda kao da je sad dno dna i da nikad nije bilo teže, ali ne mogu se ne sjetiti da je moj tata bio gladan kao mali. Da je čekao starijeg brata da se vrati iz škole pješačeći kilometrima do kuće, ne bi li mu odmah predao cipele da može on u školu. I onda bi moj tata nagurao krpe u cipele jer su mu bile prevelike i krenuo u školu. A da ne pričamo o hrani. Tada se nije bacalo, ama baš ništa. I školovali se, otišli trbuhom za kruhom sa doslovno jednom malom vrećicom u ruci. Tako da ne znam, kome je i kada je zapravo bilo teže. Svako vrijeme nosi svoje, ali nekad se hrana nije bacala ! Oznake: hrana, ljudi, novac.prosječna plaća

- 15:09 - Komentari (13) - Isprintaj - #

30.12.2013., ponedjeljak

Ljudi-mačke

Što ako vam se ispune želje? Što ako ne pazite što želite? Nije mi bilo jasno što se dogodilo. Mislio sam da je to samo san ,da kad se probudim, sve će biti kao prije. Ali nije. Probudio sam se, ali u nekom drugom obliku. Nisam shvatio zašto i kako se to dogodilo. Al sjetio sam se zašto bi se to moglo dogoditi. To da sam se probudio kao mačak. Sjetio sam se kako sam znao govoriti da mačke žive kao "lordovi". Ništa im ne fali, cijeli život uživaju. Samo odmaraju, na toplom su i sigurnom. Maze ih, paze, hrane. Samo spavaju, predu i uživaju. Valjda nisam to smio govoriti niti misliti. Kako ja to mogu znati. To da je njima dobro. Ili generalizirati da je mačkama dobro. Valjda me netko ili nešto kažnjava za to moje generaliziranje. Što sada, kada sam se probudio kao mačak...... ...dobro, fora je, al izvolite me vratiti nazad, da budem to što sam bio, nije baš smiješno..... ...ajde, ajde, dobra šala, al sad me zbilja vratite, postajem gladan ,nisam se ni umio, oprao zube, ne mogu do ničega, sve je zatvoreno......prolazile su minute, a panika sve veća, pokušavao sam nešto učiniti, leći, možda zaspim, pa se probudim kao čovjek..ali ništa od toga..samo kruli u želucu.....sreća pa su ulazna vrata nekim slučajem bila otvorena, pa sam krenuo van...možda se što promijeni.... ...ali jedino je bilo promjene da mi je jako hladno, mokro i da je sve vani puno veće nego prije, pa i glad....sad sam već i razmišljao kao mačak...krenuo u potragu za hranom...... ...nema hrane, samo ostaci ostataka, smeće....ljudi više ne bacaju hranu....upravo shvaćam da će biti trnovit ovaj put..... ...sada već potpuno razmišljam kao mačak....bilo bi dobro kada bi se našla koja otvorena vrata, ograda...da mi se netko smiluje i pusti me na toplo i da me nahrani... ....ali čini se da nije baš lako pronaći nekoga tko će širom otvoriti vrata i pozvati vas.... ..pokušao sam se negdje probiti na toplo, ali ako se dobro ne sakrijem, završim opet na cesti.... ...i opet na cesti.... ....potpuno gladan..ali nije to bila jedina nevolja..kao da sam počeo svima smetati.... ..krenuo sam dalje u nepoznato..... ...ali postajalo je sve gore i gore...sada sam se našao među nekim bučnim čudovištima sa okruglim nogama... ....sad sam već tražio rupu u koju bih se najrađe sakrio..negdje nestao.... ..da me nešto povuče, proguta....da me vrati nazad.... ....uspio sam se ipak sabrati...kad već nisam stradao od ovih bučnih čudovišta i završio pregažen, moram ići dalje..... ..preživio sam...ali sada sam uletio u neki sasvim čudan svijet..u neku gužvu gdje vladaju dvonožna bića...sve je užurbano i treba biti vješt u tom svijetu..... ..potpuno sam, u nekom drugom svijetu, priželjkivao sam da netko zastane, da netko pogleda.... ...hej vi dvonožna bića...ima netko tko vas treba...tko je gladan...samo malo pažnje...i našao sam...netko me nahranio...nije puno...ali sada će biti snage za povratak...hvala dobri čovječe.... ...krećem prema doma...valjda mi nitko nije zalupio vrata..... Idem leći. Valjda ću se probuditi kao čovjek. Možda će sve biti kao prije. Jedino ću ja možda biti ipak malo drugačiji. Možda i bolji. Želim opet biti čovjek. Neću više generalizirati. Obećajem. **************************************************************** Ne znam jel mačke stvarno vide crno-bijelo. Jer nekad su tako pričali, a sada znanstvenici govore da ipak mačke i psi vide i neke boje. I dalje se ne slažu svi sa tim i mišljenja su oprečna. Bilo kako bilo, dobro je da svatko bude ono što je. Da ipak malo zastane nekad i da pogleda oko sebe. Nije sve samo u materijalnom. Nije dobro misliti kako je nekome puno lakše. Nije dobro misliti da je nama najteže. ************ Valjda će sutra sve biti po starom, pa dolaze mi gosti. Ne mogu ovako kao mačak u dućan. Nek mačke budu mačke, a ljudi, ljudi. Naravno bolji. Sretno i zdravo uđite u Novu godinu, a takvi i ostanite. Ako mislite da možete biti bolji ,pokušajte. I pazite što želite, jer jedan pametan čovjek jednom reče : "Pazite što želite, možda vam se ostvari!" Oznake: mačke, ljudi

- 15:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.