20 do asa

09.08.2014., subota

Priča o priči

Moram priznat da me malo to sve skupa poljuljalo.
Prvo je prestala kiša, samo tako, iznenada.
Došlo je sunce.
Ali došlo je neko razdoblje na blogu kada se prvi put nisam baš osjećao dobro i bojim se da mi se ne promjeni slika o svemu skupa.
Jer imao sam osjećaj da tu neke stvari nisu kao i svugdje ( lagao sam sam sebi, iako znam da je to nemoguće).
Možda je to tako od uvijek i ovdje,samo je sad nekako došlo do izražaja.
Nisam zadnjih par dana ni otvarao blog baš nešto ( neobično za mene), jer sam vidio da su nekako negativnosti izašle na površinu. Jedni se žale na liste, jedni na blokade, neki pričaju da postoje neki klanovi, drugi pak izlaze u prvi plan u odnosu na druge, sve to su blogeri iznosili ovih dana.
Moram priznati da nisam dorastao tome ( u stvari ne želim dorasti tome), jer me zaista, ali zaista ne zanima od kuda je tko, s koje liste izlaze postovi, je li netko zavidan, ljubomoran, pije li netko kavu s urednikom ili ne !!
Ne treba mi to, ne ovdje, Tu sam stvarao svoj neki kutak za ispunjavanjem svoje želje za pisanjem, za razmjenom nekih mišljenja, možda sam i nešto novo naučio, neke stvari vidio.
Iako sam znao da blog nije i ne može ni biti ništa drugo nego sličan stvarnom životu,( tu pišu stvarni ljudi), ipak sam nekako želio vjerovati da neće tu biti spletki i sličnoga kao što ima u stvarnom životu.
Ali i blog je stvaran, i blogeri su ljudi, i naravno da ne možeš tu boraviti, a da ne osjetiš takve stvari.
Ne želim ništa ni promijeniti, jer to je nemoguće, ne razmišljam na taj način.
Samo govorim da mi se nekako sve promijenilo i da nisam siguran kako će stvari ići dalje.
I dalje volim pisati, i dalje volim čitati. Možda je tu više faktora skupljeno u jednom kratkom roku, ali tek toliko da znate.
Osjećam se na neki način dužan možda vam to reći, jer ipak sam nekako dijelio sa svima vama prostor, a nadam se i da ću i dalje dijeliti.
Eto, osjećao sam potrebu da to napišem, kao što uvijek i napišem kad imam potrebu.

A zapravo sam htio napisati nešto o priči.
Pa da ne bude samo osvrt na blogo-svijet, pričat ću vam i ovu priču.

Dakle, smatram da sve na svijetu ima neku svoju priču. Svaki čovjek ima svoju neku priču, pa tako i sve oko njega.
Ja ću se osvrnuti danas na klupe. Klupe također imaju svoju priču, i naslov ovog posta je mogao biti :
"Kad bi klupe progovoriti htjele"
Kad bi klupe zaista htjele pričati ( kažem htjele, jer one pričaju, kao i sve drugo, samo je pitanje da li želimo čuti), ispričale bi bezbroj priča. I sretnih , i sjetnih, i tužnih i smiješnih. I ljubavnih onih, a i zlobnih.
Svaka ta priča, bilo klupe ili čovjeka, svaka je bitna i svaka je posebna. Niti jedna priča nije manje stvarna ili manje važna.
I svaki čovjek ili klupa ima tu svoju priču.
Tko kaže ili garantira da na jednoj ovakvoj slici neću biti ja uslikan jednog dana.......

Nema garancije da to ne bih mogao biti ja, ili možda upravo ti koji/a čitaš sada.
Nije ovaj čovjek uslikan zato što bi netko pomislio da je manje vrijedan od onoga koji slika, nego je uslikan jer taj čovjek i ta klupa imaju svoju priču. Poštujem tog čovjeka i njegovu priču. Mogu samo nagađati kako i zašto je sada on na toj klupi.
Ali toliko sam već raznih sudbina vidio i doživio da ne mogu to znati.
Ne smatram se boljim ili lošijim od njega, sretnijim ili nesretnijim od njega.
A ne bih stavio ruku u vatru da svi ljudi gledaju na njega kao čovjeka koji ima priču i koji jednako vrijedi kao i oni sami.
Znam ljude koji su preko noći sve izgubili na ovaj ili onaj način, ali isto tako znam da čovjek na klupi može biti sretniji od čovjeka koji ima 20-tak klupa uz svoj bazen u dvorištu.
Nema garancije za život i za ono što slijedi. Ali može se živjeti poštujući sve druge priče svih drugih ljudi.
Nema garancije, isto tako ni sigurnosti da i ovaj post kojeg pišem možda nije posljednji.
Od kud znaš što nosi sutra !? Ne znaš !!
No dobro, ipak je ovo priča o klupama, pa pustimo čovjeka neka odmori.
Idemo dalje u priču o klupama, jer svaka ima svoju priču, baš kao i čovjek, baš kao i sve na svijetu.......