ponedjeljak, 28.11.2016.

neupitni autoritet



BIJELE BROKATNE HALJE

Prijateljici je u Južnoj Americi umrla tetka koja je oporučno zatražila da je sahrane na otoku gdje je rođena. Sinovi su je kremirali, pa s punom urnom doputovali u domovinu. Na otoku je uz crkvicu staro groblje, a po svim pitanjima pokopa glavnu riječ ima lokalni svećenik. No kad je taj čuo da je tetka kremirana, nesmiljeno se usprotivio da pepeo pohrane uz kosti njenih predaka, a kamoli da bi održao uobičajenu ceremoniju. Njegova crkva se protivi spaljivanju pokojnika, ne pristaje! Uzalud su mu ukazivali da su dvojica bratića doputovali iz Južne Amerike, da ne mogu povratiti tetku u prvotni oblik, da je tetka iz familije koja stoljećima obitava na otoku, da tetka nije ničemu kriva, da je bila primjerna vjernica i slično. No u razgovoru je nekako iskrsnulo da bi svećeniku trebao nekakav novi bijeli brokatni plašt prošiven zlatnim nitima, na što su bratići bez krzmanja iskazali sklonost da se iskažu kao bogobojazni dobrotvori, otvorili su novčanike, dobrano ih olakšali, a nakon toga su se učas dogovorili. Crkveni stav prema kremiranju više nije bio problem. Crkva je istovremeno i milostiva, te je svećenik mrzovoljno zbrzao nekoliko rečenica, izmolio molitvu, i urna s tetkom odložena je na vječno počivalište.

Podsjetilo me to priče iz moje porodične povijesti. Početkom dvadesetog stoljeća u Imotskom je živio Rajmondo Gjamonja koji se zaljubio u Mariju K., moju tetku. Vjenčanju je stajalo na putu jedino to što su Rajmondo i Marija bili bratić i sestrična. Po tadašnjim običajima i propisima nedozvoljivo. Srećom je Rajmondo bio imućni lokalni vlastelin, poznati crkveni dobrotvor, pa je njegov zahtjev stigao sve do tadašnjeg Pape. Put njegove molbe do Rima Rajmondo je na svim instancama obilato podmazao bijelim brokatnim odorama opšivenim zlatom i naposljetku je Papa dozvolio: smiju se vjenčati, ali ne smiju imati djece. Vjenčali su se, nisu imali djece, i živjeli su sretno do kraja života.

Da se crkveni odnos prema raznoraznim zastranjivanjima, istupanjima iz uobičajene prakse i odstupanjima od zahtijevanih očekivanja suštinski ne mijenja svjedoče i priče koje se svako malo mogu čuti. Otprilike ovako: par se želio vjenčati pod crkvenim krovom, ali se ispostavilo da je jedan od planiranih kumova nekršteno čeljade, međutim je drugi kum upravo pregovarao o temeljitoj rekonstrukciji centralnog grijanja u župnom dvoru, o cijeni i rokovima, pa su se u okviru toga odmah dogovorili da će svećenik na ceremoniji malo zažmiriti što jedan od kumova ne iskazuje veliko iskustvo kad i kako se treba prekrižiti. Ili ovako: kako udovoljiti baki i krstiti dijete čiji roditelji nisu crkveno vjenčani, tj. za tu svetu instituciju žive i razmnažaju se u grijehu? Tako da organizaciju krštenja preuzme stric, uspješni poduzetnik i poznati crkveni dobrotvor koji se već ranije iskazao značajnim donacijama.

Naravoučenije se dade lagano sintetizirati: ako si bogat i darežljiv, što se crkvi tiče gotovo sve se može, u svakom slučaju daleko više nego što se dozvoljava običnom, siromašnom puku.

Pored bogatih, slično si mogu dozvoliti i raznorazni moćnici. Samo se naivni mogu čuditi kako je "ljevičar" Bandić dobrohotno tretiran u crkvenim krugovima. Crkve će moćne podržati u njihovoj moći dokle god tu moć koriste u crkvenu korist, kao što su Jure Radić i bratija sklopili Vatikanske ugovore, no o tome nas uči i povijest svijeta primjerom neiscrpnog niza careva, kraljeva i drugih velmoža.

Prema sirotinji i obespravljenima crkve su nesmiljene, na njima se vježba strogoća. Siromašni roditelji mog pradjeda u Mostaru krajem devetnaestog stoljeća živjeli su nevjenčano jer nisu mogli platiti koliko ih je svećenik tražio za vjenčanje, pa im zbog toga nisu htjeli ni krstiti djecu. Stoka sitnog zuba mora biti poslušna na svaki način! Neobrazovane bedake je lako fascinirati i pripitomiti: dovoljno je mrdati im pred nosovima guzicama u bijelim brokatnim haljinama prošivenim zlatom.

I bogati i moćni i siromašni samo se u jednom tretiraju na isti način: od njih se očekuje da budu nepopustljivo protiv onih koji dovode crkveni autoritet u pitanje.

Jednostavan je to mehanizam kao što su i virusi evolucijski daleko jednostavniji od slonova, tigrova i jelena koje napadaju, kao što je krpelj jednostavan u usporedbi sa sisavcima kojima pije krv, jedino što su i virusi i drugi nametnici savršeno prilagođeni svojoj parazitskoj ulozi, pa ih se nemoguće riješiti. Srećom su ljudi povijesnim razvojem nadošli na mjere kako se uvelike otarasiti nametnika i kako cijepljenjem, higijenom i medicinskim mjerama neutralizirati velik broj virusa. Još samo da se oslobode fascinacije bijelim brokatnim haljama i sve će biti mnogo bolje.
- 11:28 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (18) - Isprintaj - #

petak, 25.11.2016.

nakon 40.000 godina zajedničkog života

KRAJ U PODRUMU

Aitzibrg Fleiferola otvori podrumska vrata i prvo propusti psa koji je požurio niz stepenište. Pritisnuo je prekidač svjetla iza dovratka, ušao i zatvorio vrata sa sobom. Prihvativši se desnom rukom za rukohvat koji je vodio nadolje izbaci nogu i spusti je na prvu stepenicu.

U tom trenutku blago savijena noga na koju se oslanjao popusti, a ispružena na koju je kanio prebaciti težinu kao da nestane. Poletio je tijelom prema naprijed, a ruka kojom se pridržavao opusti se bez otpora. Oko njega se sve zakovitlalo, stepenice, pokrajnji zidovi, strop, vrata kroz koja je ušao i dubina podruma u koju se kotrljao. Pri dnu, na odmorištu gdje se stepenište prelamalo pod pravim uglom, udari u zid tako da mu je lice bilo razvučeno po podu, a noge bile iznad njega, te se samo odbije ustranu, preleti posljednjih šest stepenica preokrenuvši se u zraku i dočeka na dočeka na koljena i šake. Međutim, zglobovi šaka samo kvrcnuše, popustiše, te on punom snagom udari licem u pod i izgubi svijest. Kasnije se prisjetio da je posljednje čega se sjećao da je vidio bio pas koji je iznenađeno gledao kako leti kroz zrak u istom stavu kao kad je očekivao da će mu baciti lopticu.

Probudila ga je bol, usta, nosnice i oči bili su mu puni krvi i sve ga je boljelo. Iskašljavajući krv pokušavao je shvatiti tko je, gdje je i što ga je snašlo. Pokuša se podići na ruke, ali ga prodorna bol odmah osujeti u tom naumu. Uvelike sužene svijesti uzdigne se na laktove. Šake su visjele na kraju ruku kao privjesci, kao da je koža jedino što ih pridržava. Shvati da su zglobovi šaka na obje ruke prelomljeni.

Usprkos obeznanjivajućem razdiranju pokušao je privući nogu da ustane. Bezuspješno. Noga je od kuka nadolje potpuno otkazala poslušnost. Sve u svemu, bio je zalijepljen za pod kao buba u zbirci kukaca probodena pribadačom. Ipak, jaučući i uz silnu muku uspije se okrenuti na stranu tako da je ležao na zdravoj nozi.

Pas je stajao iznad njega s ustima razvučenim od uha do uha, mlatarao repom i razdragano ga gledao. Nova igra! Njegov gazda je uvijek nalazio nove načine da ga zabavi! Stari čovjek se ponovo obeznani.

Kad je ponovo otvorio oči prvo što je vidio bio je pogled psa koji je ležao okrenut prema njemu s glavom priljubljenom na pod i netremice ga promatrao.

Aitzibrg je bio sposoban samo za jednostavne misli koje su se nekako probijale kroz pulsiranje boli. Sin, snaha i unuci bili su to poslijepodne u oproštajnoj posjeti prije odlaska. Bit će na putu tri sedmice. Eventualno će kroz to vrijeme u poštanski sandučić stići razglednica s rečenicom da se dobro provode na ljetovanju i šalju mu mnogo pozdrava. Svi prijatelji su mu pomrli, nema nikoga tko bi ga došao posjetiti ili potražio prije njih. Bio je ponosan da sam može držati svoj dom u redu i da mu ne treba pomoć plaćene spremačice. Na susjede nije mogao računati. Od najbližih kuća na sve četiri strane štitila ga je velika okućnica s bujnim raslinjem, drvećem i grmljem koji su osiguravali potpunu privatnost.

On sam nije mogao nikoga pozvati. Da je zazivao najsnažnije što može, s dna podruma nitko ga ne bi čuo. Telefon je bio u predsoblju u prizemlju, nedohvatan. Čak da se nadljudskim snagama uspije samo laktovima uspeti uz stepenište vukući beskorisno tijelo za sobom, sa slomljenim šakama ne bi mogao otvoriti kvaku u obliku kugle.

Aitzibrg se prevalio na leđa, jedna noga mu se bila uvila kao mokri veš na cijeđenju. Zurio je u strop. Dakle, to je to, ovdje će se to, ovako, dogoditi. Kad se Varela vrati s obitelji i dođu ga obići, ovdje će ga pronaći. Tri sedmice su bile daleko previše da bi ih mogao živ dočekati. Poželio je samo da sve prođe što brže, da što kraće traje, da se oslobodi boli čim prije.

Koliko se čovjek može ovako mučiti? Nije znao točno, ali bio je uvjeren da ne može dugo. Kad moždina iz prelomljenih kostiju uđe u krvotok, ako već nije krenula, to je kao otrov.

Pas je zabrinuto zacvilio. Aitzibrg je već predugo nepomično ležao i jaukao ne obraćajući pažnju na njega da ne bi osjetio da nešto nije u redu.

Aitzibrga preplavi očajanje da će i Mandi ni kriv ni dužan skončati u tom podrumu kao kolateralna žrtva Aitzibrgove nesreće. Sebe je već otpisao, ali se s psećom sudbinom nije mogao pomiriti.

Razmišljao je: što psu treba da proživi tri sedmice? Najvažnija je voda. Ozari se sjetivši se da je u uglu podruma kabina zahoda bez vratiju, da pas može u svakom trenutku piti vodu iz školjke koju će vodokotlić neprestano nadopunjavati svježom. Žeđ ga ne mora brinuti.

Glad? Može li pas preživjeti tri sedmice bez hrane? Možda će nakon tri sedmice biti kost i koža, ali živ…? Uostalom, pas je i mesožder, u nekom trenutku bi nagon za samoodržanjem morao probiti sve barijere… I vukovi i lisice i čagljevi hoće jesti strvine, a svi su oni u rodu psa.

Unuci obožavaju Mandija, i on voli njih, i sigurno će se brzo oporaviti, a unuci će se nakon toga dobro brinuti o njemu.

To da će Mandi preživjeti i da će mu nakon svega biti dobro bila je jedina pomisao koja je tješila Aitzibrga u posljednjim trenucima.
- 20:34 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2016.

zamalo mnogo drugačije




KUĆA NA MEDVJEĐEM BRIJEGU


Ima takvih događaja kad se u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, pola sata, desetak minuta, u minuti ili čak u djeliću sekunde (koliko je najčešće dovoljno fatalnim saobraćajnim i drugim nesrećama) sve preokrene, presloži, i život nastavi sasvim drugačijim tokom od onoga koji se ranije očekivao. Nama je jedan takav događaj bilo kupovanje nove kuće.

Prodali smo staru, vrijednu porodičnu kuću, podijelili novce s ostalim suvlasnicima, i svatko od nas je sa svojim dijelom novaca krenuo tražiti novo mjesto gdje će se smjestiti. Prodaja stare kuće i kupovanje nove zahtijevali su svakodnevan višesatni rad, te sam na to uvelike potrošio dvije godine života. Kroz to vrijeme smo supruga i ja pregledali bezbrojne oglase, pedesetak kuća smo obišli i pažljivo razgledali, dvadesetak je bilo u užem izboru o kojima smo ozbiljno premišljali, a za sedam-osam smo otišli toliko daleko da smo pregledavali dokumentaciju, kopali po arhivima, učestalo ih obilazili, gotovo bili spremni da ih kupimo.

Naposljetku se pojavila kuća na Medvjeđem brijegu.

Iako smo oboje rođeni Zagrepčani, prije toga nismo ni čuli za Medvjeđi brijeg. Ako se pogledaju sve postojeće karte Zagreba, Medvjeđi brijeg se nalazi iznad gornjeg ruba svake karte. Nema ga. Kartografski nepostojeći predio. Krene se od Zvijezde prema Mihaljevcu, pa skrene prema Šestinama i vozi, vozi… i stigne u prekrasni predio zelenih brežuljaka i strmih i zavojitih cesta, šuma i livada.

Lokacija kuće je nevjerojatna i neopisiva. S jedne strane se pogled uzdiže preko vrhova sve viših brežuljaka do hrpta Zagrebačke gore, s druge puca preko cijelog Zagreba horizonta, do Vukomeračkih gorica. Lijevo i desno su dobrano odmaknuti susjedi, a - što je najbolje - sve je to u zelenom, zaštićenom području u kojem je zabranjena daljnja gradnja, pa nema bojazni da će itko za naših života sagraditi ikakvu tvrđavu koja bi mogla okrnjiti vidik.

Sama kuća je vjerojatno najljepša i najugodnija porodična kuća koju smo ikada vidjeli. Dva stambena nivoa, jedan skladišni, ni prevelika ni premala, neopisivo skladno oblikovana, sa tisuću kvadratnih metara okućnice. Čovjek ju je gradio za svoju obitelj, ali prije nego su završili supružnici su se razveli i odlučili je prodati. Građena je od najkvalitetnijih materijala ugrađenih na savršen način, bila je spremna za useljenje. No najviše od svega nas je oduševila cjelina. Graditelj nije imao nikakvo stručno arhitektonsko obrazovanje, ali je to neki nevjerojatno nadaren čovjek, te je šteta da to nije studirao i bavio se gradnjom. Od vanjskog izgleda do unutarnjeg rasporeda, sve nas je oduševljavalo, svaka prostorija je iznenađivala kako je pametno zamišljena i koliko lijepo izvedena. Kuća je zapravo bila umjetničko djelo. Rijetko kad ranije bio sam toliko dojmljen samom arhitekturom, odnosom prostora, površina i otvora, načinom kako se iz jedne prostorije ulazilo u drugu, povezanošću i izdvojenošću, stubištima…

Naposljetku, cijena je bila toliko mala da u prvi mah nismo mogli vjerovati. Vlasniku se žurilo prodati, pa je tražio pola od onoga koliko smo bili spremni platiti. Da je tražio 50% veću cijenu, mislili bismo da smo jako dobro prošli. Uopće se nismo cjenkali. Odmah smo gospodski pristali. Ukoliko kupimo kuću, platit ćemo koliko traži.

Naime, prekrasna lokacija imala je jednu manu - udaljenost. Da bi se stiglo do najbližeg dućana kupiti novine i šibice trebalo je sjesti u auto. Sin je išao u dobru osnovnu školu koju nismo željeli mijenjati, preostalo nam je još nekoliko godina odvoziti ga na nastavu i preuzimati nakon njena završetka, više od petnaestak kilometara po cestama za koje se moglo pretpostaviti da su dobrano zakrčene u neka doba dana. Pa onda srednja škola… Vidjelo se da stanovati na Medvjeđem brijegu zahtijeva od nas sasvim drugačiju organizaciju dnevnog rasporeda, gubljenje mnogo vremena na promet, drugačiji način zadovoljavanja svakodnevnih potreba i reorganizaciju načina na koji bi se družili s drugim ljudima. Jednog dana smo napravili pokus: otišli smo do onamo, obišli kući, vratili se u grad, pronašli mjesto za parkiranje, popili kavu, vratili se nazad do Medvjeđeg brijega, obišli kuću i popušili cigaretu, vratili se do grada i sve ponovili…. - i izgubili pola dana! Po zimi, kad zapadne snijeg, a još ne prođu ralice, situacija je vjerojatno i daleko gora. Bila je to itekako velika cijena na koju je trebalo biti spreman. No kuća je bila toliko lijepa i primamljiva za živjeti u njoj da se nismo mogli odlijepiti.

Računali smo i ovako: cijena kuće je bila toliko niska da smo joj mogli pridodati i dva terenska automobila i troškove goriva za njih za sljedećih deset godina i još uvijek bi jeftino prošli. Bili smo na mukama: kuća nas je neodoljivo privlačila, ali su žrtve koje je tražila bile neotklonjive. Proveli smo mnoge sate razgovarajući o pretpostavkama kako bi naš život izgledao da se ondje preselimo, a kanilo smo naći doživotni smještaj s kojim bi bili zadovoljni, i bilo nam je jasno da bi sve izgledalo u mnogome drugačije od svega što smo ranije očekivali. Prednosti i mane bili su u vrlo nestabilnoj ravnoteži i bili smo na mukama ne mogavši se odlučiti.

Naposljetku smo prelomili - kupujemo kuću! Bili smo sigurni da takvu kuću s takvom okolinom i takvom cijenom nigdje drugdje ne možemo naći. Javili smo prodavatelju i dogovorili se naći kod advokata da potpišemo ugovor.

Dakle, nađemo se mi kod advokata da potpišemo ugovor, odvjetnik već pripremio sve papire, treba ih samo potpisati, već sam se prihvati pisalice kad prodavatelj bubne: "Samo još nešto…!"

Ugradio je neke posebno kvalitetne oluke koje je dovezao iz Švicarske, to je zaboravio napomenuti kad smo dogovarali cijenu, on bi da je podignemo za vrijednost tih oluka… Dobro, koliko to košta? Tisuću i pet stotina eura. Supruga i ja se pogledamo i oboje kimnemo glavama: može.

Nagnem se nad prostrte ugovore da ih potpišem, a prodavatelj zavapi: "Stanite!"

Pogledamo ga, što je sad? Kad smo dogovarali cijenu smetnuo je s uma da je nabavio nekakve posebne kvake za prozore iz inozemstva, nešto vrlo specifično. Zaboravio je to umetnuti u cijenu, pa bi molio da je podignem još malo… Koliko? Tisuću i pol eura. Supruga i ja se pogledamo. Mi se dogovaramo za sve zajedničke troškove, ali nije bila prilika da sad to krenemo raspravljati pred stranim ljudima. Tisuću i pol plus tisuću i pol… - to je otprilike nešto više od jedan posto sume koju smo došli platiti. Kimnem glavom da smo suglasni.

Odvjetnik se već unervozio zbog tih odlaganja, bez potrebe je preslagivao papire pred sobom. Prodavatelj nastavi: "Imam još nešto!"

Što je sad? Ima nešto u podrumu, vidjeli smo to, ali nismo obratili pažnju, a to je nešto što valja napomenuti, ne nalazi se u drugim kućama, a vrlo je korisno, bio bi red da i to platimo… Koliko? Tisuću i pol eura. Upitno pogledam suprugu neka ona odluči. Kratko je premišljala i suglasila se.

"Sad smo napokon gotovi", rekoh. "Da potpišemo…"

"A, ne!" usprotivi se prodavatelj. "Ima još nešto…" I počne o nečemu što više nisam imao živaca pratiti. Ispalo da hoće još tisuću i pol eura. Supruga i ja se pogledamo. Znao sam što ona misli. Da nas je odmah zatražio dodatnih petnaest, pristali bismo bez razmišljanja. Da je zatražio pedeset, malo bismo promislili, ali i to bismo vjerojatno pristali. No ovo je bilo već četvrti puta da je tražio po tisuću i pol eura, što mu bi?

Supruga i ja u isti čas potvrdimo da pristajemo na njegov zahtjev. On odahne, ali zapravo samo udahne da može izdahnuti: "A keramičke pločice na terasi…"

"Što s njima? I one su posebno? Koliko one koštaju?"

Kad je rekao: "Tisuću i pol eura!" supruga i ja smo kao po komandi istovremeno ustali na noge. Dokle to može tako ići? Tko napravi tako nešto pet puta za redom, bez muke može ponoviti isto još deset puta. Ne zanima nas dokle to može ići! Ionako smo se teškom mukom natjerali na tu kupnju. Došli smo kupiti kuću, a ne da nas itko zafrkava. Možda on tih nerazumnim dodatnim zahtjevima zapravo samo traži način kako da kuću ne proda? Ni to nas nije zanimalo. Bez ijedne suviše riječi oprostili smo se i izašli.

Nakon dvije sedmice vlasnik kuće na Medvjeđem brijegu zvao je i ponudio kuću po prvotno dogovorenoj cijeni. S velikim olakšanjem rekao sam da smo već kaparili drugu i da se ne kanimo predomisliti.

Deset godina kasnije, ma koliko zadovoljni kućom u kojoj smo svili dom, supruga i ja moramo priznati da se često sa žaljenjem prisjetimo one na Medvjeđem brijegu. Sin je odrastao, počeo studirati, nema više potrebe da ga mi razvozimo, ja sam otišao u mirovinu... Možda, ako bi ta kuća ponovo bila na prodaju…

Što bi bilo da smo pristali na sve dodatne sitne zahtjeve? Zapravo ništa bitno. Proživjeli bismo tih deset godina zadovoljno kao što smo proživjeli i ovako. Mnogo toga bi bilo drugačije, ali i ovo kako smo proživjeli je dobro. Razlika između dva dobra je dobra razlika; velika, ali nevažna. Blago onima koji se trebaju samo između dobrih stvari odlučivati.
- 20:31 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker