pouka hodača po žici

četvrtak, 12.11.2015.

Postoje takvi trenutci u povijesti kada sudbina ili budućnost naroda, kako god to gledamo, ovisi o vrlo malom broju pojedinaca, o njihovim karakterima, interesima, životnim vrijednostima, sposobnosti razumijevanja situacije i odlučnosti. Ti trenuci su kao sudbinska raskršća na kojima se može ne samo skrenuti na različite strane nego i stići do drugih ciljeva. Ono što je mnogima nevjerojatno jest kako ono što će zadesiti veliki broj ljudi, cijeli narod, ovisi o prevazi svega nekolicine koji se mogu na prste nabrojati.

Posljednji takav slučaj doživjeli smo toliko nedavno da još uvijek možemo reći da se upravo događa, iako je taj trenutak već nepovratno prošao.

Prva polovina studenog 2015, završili su izbori. Koalicija glupih mračnjaka izborila je pedeset i devet mjesta u Saboru, a koalicija nesposobnih seronja isto toliko. Obje koalicije su osobno odgovorne i ujedno su izravni nasljednici onih koji su krivi za sranje u kojemu smo se našli. Iznenađenje izbora je stranka „Most“ koja je izborila devetnaest saborskih mjesta i bez koje se ne može formirati ikakva vlada.

„Most“ je već prije izbora jasno izrekao dvije tvrdnje: za njih su obje koalicije samo dvije strane iste medalje – u čemu su potpuno u pravu, te da ne kane koalirati ni s jednima ni s drugima, što je njihovo neotuđivo pravo. Nakon izbora, kad se uvidjelo da bez njih nijedna do tada nedodirljiva koalicija ne može sakupiti sedamdeset i šest glasova potpore (koliko je potrebno da bi se dobio mandat za formiranje vlade), rekli su i treću – da oni ne žele ugroziti stabilnost države i funkcioniranje političkog sistema, što je vrlo lijepo od njih.

Na osnovu te tri točke imali su sve adute u rukama.

Da su ostali čvrsto uz odluku o nekoaliranju s ikim preostala bi samo dva izlaza. Ili bi mračnjaci i seronje morali ući u takozvanu „veliku koaliciju“ ili bi se izbori morali ponoviti.

Da se formirala „velika koalicija“, a „Most“ djelovao u Saboru kao kvalitetna opozicija, na sljedećim izborima bi nosioci vlasti jedva prošli izborni prag: njihovi vjerni birači bi bili toliko osupnuti simbiozom s mrskim neprijateljem da bi im se i jedni i drugi ogadili, a svi neizbježni krivi potezi koje bi napravili u sljedeće godine samo bi se na to akumulirali. „Most“ bi na sljedećim regularnim izborima izišao kao apsolutni pobjednik. Svi bi se riješili mračnjak i seronja za vječna vremena, za što bi onaj tko je tome doprinio bio zauvijek zaslužan.

Da se ne zakoči rad sistema i stabilnost, „Most“ je trebao drsko ponuditi svoju vladu i pozvati one koji podržavaju njihove reforme da ih podupru, a oni će odabrati u koga imaju više povjerenja. I seronjama i mračnjacima preostalo bi samo da se maksimalno prenemažu i licitiraju s obećanjima i uvjeravanjima tko će ih kvalitetnije, iskrenije i pouzdanije podržati. U protivnom bi mogli jedino skliznuti u oporbu ili izazvati ponavljanje izbora.

Onaj tko bi izazvao ponavljanje izbora već od starta bi imao smanjenu podršku, a na ponovljenim izborima, nakon već proteklih, „Most“ bi samo neizmjerno ojačao: sigurno bi dobili relativnu, a možda i apsolutnu većinu jer bi na te izbore izišao i onaj milijun glasaća koji je do sada bio pasivan jer su im se sve alternative gadile.

Da bi se to izvelo trebalo je samo imati na umu pouku hodača po žicama – ne smije se napraviti nijedan krivi korak. Hodaču na žici, bez obzira koliko je žica visoko, manje je važno dokle je stigao dokle god mu se ne omakne korak s kojim klizne u ambis.

Nisam spominjao sve ovo da bih analizirao aktualnu situaciju nego da ukažem na pojavu koja od prilike do prilike fokusira sve određujuće silnice u rukama nekolicine pojedinaca. Iako se još ne zna već se naslućuje kako će sve završiti, ni spomena vrijedno. No zauvijek će biti vrijedna pouka o koliko malo njih zavisi sudbina tolikog mnoštva. Naime, ovom prilikom je vrijedno da je pojava očigledna dok je obično zakrabuljena svim i svačim, pa najvećem broju promatrača nije zamjetna.

Koliko je njih u „Mostu“? Devetnaest? Džingis-kan je počeo svoja osvajanja tako da se nametnuo kao vođa četvorici prijatelja. S koliko je ono suboraca Fidel Castro započeo revoluciju na Kubi? Dvadeset i dvojicom? U koliko je ono navrata sudbina bivših jugoslavenskih naroda bila u Titovim rukama?

Što god ispalo, devetnaestorica će biti odgovorni od sad pa do stoljeća dvadeset i sedmog. Povjesničari će se moći nadmudrivati koliko je tko od njih pojedinačno zaslužan ili kriv, ali da je u jednom trenutku sudbina naroda bila u rukama devetnaestorice neće biti nikakve sumnje.

- 19:34 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>