povijest instituta za povijest

ponedjeljak, 01.06.2015.

- revitalizirani post od 13.2.2011.

Neko sam vrijeme radio u klasicističkoj palači u Opatičkoj 10 na Gornjem gradu u kojoj je tada bio smješten „Institut za historiju radničkog pokreta“ kojim je rukovodio dr. Franjo Tuđman, a danas je „Hrvatski institut za povijest“. Oni su zaposjeli većinu zgrade, a firmica koja me zaposlila infiltrirala se u nekoliko sobica u potkrovlju.

Prolaznici znaju tu zgradu po raskošnoj visokoj željeznoj ogradi koja zatvara dvorište ispred glavnog ulaza.

Na prvom katu nalazi se poznata „Zlatna dvorana“. Zidovi su joj oslikani freskama poput „Dolazak Hrvata“ Celestina Medovića, „Pokrštenje Hrvata“ Bele Csikosa-Sesssie, „Hrvati izabiru Kolomana kraljem“ Otona Ivekovića, „Živio kralj!“ Vlahe Bukovca i drugima sličnima koje su poznate svima u Hrvatskoj. Zahvaljujući tome što je bila nezaključana i obično prazna, često sam bježao u nju da na kratko odahnem od svakodnevne jurnjave ili dugo sjedio sam na kraju dana dok je sve tonulo u mrak da se priberem i dođem sebi. Koliko god prizori koji su me okruživali djelovali bljutavo na kalendarima i poklopcima bombonjera, u originalu je to nešto sasvim drugo. Dapače, na slabije, podložne karaktere to okružje može djelovati tako da si umisle da bi mogli postati ravni mitskim likovima na freskama ili barem da razviju opsesivnu žudnju za sakupljanjem djela likovne umjetnosti.

Jedne sam subote trebao hitno posvršavati gomilu poslova, pa sam ujutro pozvonio domaru koji je stanovao u malom stanu u prizemlju da me pusti u zgradu. Bio je vraški hladan početak zime, a subotom i nedjeljom zgrada se nije grijala, pa su mi uskoro prsti kojima sam kuckao po pisaćoj mašini odrvenjeli. Zbog toga sam se premjestio u najmanju sobicu u kojoj je inače bilo knjigovodstvo. U njoj su bila svega dva pisaća stola, a svi zidovi obloženi policama prepunim fascikala s dokumentima. Fascikli su stajali i na podu u metar visokim stupcima. Sve je bilo prepuno fascikala s papirima. Da bih se zagrijao donio sam iz susjedne prostorije jedino što sam mogao pronaći – električnu grijalicu kakva je tada bila vrlo popularna, a narod joj je dodijelio naziv „sunce“.

Sunce je bilo vjerojatno najgora ikada izumljena i korištena grijalica. Izgledala je kao veliki tanjur na stalku kojemu je u sredini bila gužva otvorenih žarnih niti. Trošilo je ogromnu količinu struje, grijalo je u pravcu kamo je bio okrenut tanjur, i to tako da se iz daljine nije ni osjećalo, a iz blizine je neizdržljivo peklo. Metodom pokušaja i pogrešaka namjestio sam sunce na pod oko metar od desne noge, tako da mi je desna strana tijela bila vrela, a lijeva se mrznula. Ipak, i to je bilo bolje nego ništa. Problem je bio što su na pola metra s obje strane grijalice bile gomile papira i dio topline je završavao na njima.

Znao sam kako papir plane. Ostaviš li ga slučajno na pretoplom mjestu, on prvo ništa, ništa, dugo ništa, a onda iznenada prsne kao barut i sav se razgori. Imajući to na umu napunio sam bokal s vodom i odložio ga na dohvatu. Dok sam pisao, krajičak oka mi je neprestano bio na papirima pored sunca. Bio sam spreman. Da su fascikli i papiri u njima planuli, samo bih se sagnuo, iščupao žicu za napajanje strujom iz produžnog utikača pored noge, a zatim zalio papir vodom iz bokala.

Cijeli dan nisam ni jeo ni pio ni pišao ni srao, ali uspio sam završiti posao. Nakon što sam udario posljednju točku izišao sam na zahod, a zatim se spustio u prizemlje, domar me je pustio iz zgrade i zaključao za mnom.

Izišao sam u hladnu noć koja je bila mračnija nego inače jer su nebo prekrili niski teški oblaci. Lagano sam se spustio kroz Kamenita vrata, niz Radićevu ulicu na Trg Republike, te krenuo polako pješke prema Kvaternikovom trgu. Kad sam stigao otprilike do polovine Vlaške ulice, dalje od Ratkajeva prolaza, iznenada se otvorilo nebo. Gusta mrzla kiša satjerala je prolaznike u usputne kućne veže i haustore. Stojeći promočen u nekom kolnom prolazu stiješnjen ostalim nevoljnicima kao da se nalazimo u tramvaju po završetku radnog vremena, iznenada mi je sijevnulo – sunce! Jebomepas – sunce! Ostavio sam ga upaljenog usred sve one gomile papira! Svakog trenutka bi sve moglo planuti, ako već nije! Dok domar išta primijeti bit će već prekasno!

Istog trena sam se probio do izlaza, iskočio iz zaklona, našao se pod slapovima koji su mi tukli po glavi i šamarali mi lice, te jurnuo iz sve snage. Mokri zimski kaput je landrao oko mene poput jedra koje sam vukao protiv vjetra koji me je gurao u prsa kao da me zadržava. Zimske cipele su se također učas natopile i izgledalo mi je kao da sam obuven u one olovne čizme koje nose ronioci. No panika mi je dala nadnaravnu energiju. Trčao sam koliko sam brže mogao pored haustora iz kojih su me s čuđenjem pratile očice sklonjenih ljudi kao da miševi virkaju iz rupa tko je to poludio. Sumanuto sam pretrčao Vlašku, dotrčao do Trga Republike, jurnuo uz Radićevu, probio se kroz gomilu zatečenu u Kamenitim vratima, a cijelo vrijeme mi je bilo na umu kako ću kad zaokrenem u Opatičku zateći palaču u buktinji koja je već zahvatila gornje katove i uzdiže se visoko u noć. Po vjetru koji je divljao pola Gornjeg grada bi učas izgorjelo!

Izbezumljen i pri kraju snaga stigao sam pred željeznu kapiju ograde. Palača je izgledala kao obično, čak se ni kroz prozore nije vidjelo palucanje plamena. To je bilo utješno, ali nije još ništa značilo. U narednom trenu sve je moglo eksplodirati. Nalegnuo sam na zvono za domara, a zatim ne čekajući da se pojavi uspentrao se na ogradu koja ima brat-bratu pet metara i skočio s vrha na drugu stranu. Pretrčao sam dvorište i stisnuo zvono pored ulaza. Domara nije bilo. Bilo je prerano da ode spavati, možda je legao u kadu u kupaonici ili, vjerojatnije, izišao u grad pretpostavljajući da ga do ponedjeljka ujutro više nitko neće trebati.

Bez oklijevanja sam priskočio jednom od prozora u prizemlju i razbio ga nogom. Očekivao sam da će se oglasiti neki alarm, da će možda za nekoliko minuta stići policija, ipak je bila riječ o kulturnom spomeniku prve kategorije, ali sve je bilo bolje nego da dođu vatrogasci kad sve bude prekasno. Uskočio sam u prizemlje, ustrčao uz stepenice na drugi kat, bubnuo u vrata prostorije u kojoj sam proveo dan i - sve je bilo onako kako sam ostavio. Da nije bilo tako Hrvati bi dokle je svijeta i vijeka pamtili niz imena: Herostrat, Franjo Tahi, Khuen-Héderváry, Praljak, pa ja… Već da je samo „Zlatna dvorana“ izgorjela – ušao bih u nacionalnu mitologiju. Jedino efektnije od toga bilo bi da sam odmah sažgao Katedralu i minirao Markovu crkvu.

Iščupao sam žicu grijalice iz strujne utičnice i pao na koljena pored nje sručivši se prsima na sjedište stolice. Oči su mi ispadale, srce naviralo na uši, a pluća se panično grčila hvatajući dah. U tom trenu zazvonio je telefon.

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da telefon na stolu zvoni, a zatim sam automatski, ne shvaćajući što radim, ispružio ruku, dohvatio slušalicu i prinio je uhu. Javio sam se otprilike ovako:

– Heeeee, hhhhhhhh, haaaaa….

S druge strane se začuo prpošan glas:

– Dobro večer! Ovdje radio Velika Gorica. Jesam li dobila…? – tražili su moju firmu.

Huknuo sam nešto otprilike ovako:

– Hfghhhhh….

Glas je nastavio:

–Trebam druga… – Mene! – Jeste li to Vi?

Zagrgoljio sam:

– Jaaahhhh… aaaaa...

– Zanima nas što sljedeće spremate. Nalazimo se u emisiji uživo… - zaboravio sam naslov emisije. – Molim Vas, kad završi muzika postavit ću Vam pitanje.

Nisam imao snage išta reći. Moju šutnju je vesela sugovornica shvatila kao pristanak. U slušalici je zaorila neka u to vrijeme popularna pjesmica: „Tirili- tirili- tralalala-tralala….“

Pribirao sam se dok mi je pjesmica odzvanjala uhom. Došao sam do daha, ali se nisam stigao sabrati. Nešto su me pitali, nešto sam im govorio, ali što su me pitali i što sam rekao ni danas ne znam, a kamoli kako sam zvučao. Ako ste čuli o meni svakakve priče, ovo-ono, ako sam se ozloglasio, to je uglavnom zahvaljujući takvim događajima.

Danas, kad se jedva mogu uspeti na prvi kat, a da pretrčim deset metara pao bih u nesvijest, prisjećam se ove zgode s nostalgijom i pitam se što da radim s ovim slabim plamićkom koji je preostao.

- 19:07 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>