subota, 27.06.2015.

zlatna groznica u Bjelovaru

- revitalizirani post od 18.6.2007.
Prije nego sam krenuo u školu živjeli smo u Bjelovaru. Očevi su prijepodne išli na posao, majke na plac, pa su kuhale i spremale po kući, a mi djeca smo – nadahnuti gusarskim i hajdučkim pričama – tražili zakopano blago. Premještali smo se po dvorištima, iz vrta u vrt, i lopaticama za igru u pijesku, zašiljenim štapovima i sličnim alatom kopali rupe u zemlji. Pronalazili smo uglavnom gliste, a u boljim slučajevima odlomljene komade crjepova. Nakon nekog vremena moji drugari su počeli jamrati da je igra beznadna, dosadna i glupa. Bio sam uvjeren da smo se istraživanjima približili nadomak blagu i da bi bilo šteta odustati. Kako okuražiti ekipu i osvježiti im polet?

U ormaru u spavaćoj sobi ispod izglačanih plahti i jastučnica mama i tata čuvali su kutiju u kojoj je na somotnoj podlozi bilo šest zlatnih žlica. S tim žlicama se nikada nije jelo, one su služile zato da ih se vadi u posebnim prilikama pred posebnim ljudima, te da ih zatim svi udivljeno ogledavaju i odmjeravaju. Uvukao sam se u sobu i izvadio dvije.

Jednu sam ukopao na dijelu dvorišta gdje smo dan ranije prestali s radovima, a drugu, za svaki slučaj, ako treba pojačati nalaz, u najdaljem. Zatim sam pričekao društvo i održao im govor. Kopamo preplitko, rupe od dva pedlja nisu dovoljne. Zlato je sakriveno dublje – prisjetimo se da su gusari i hajduci bili lukavi! – možda i pola metra ispod površine tla! Dečki su me s nevjericom slušali, no kada sam demonstrativno otišao do svoje rupe, malo zagrebao po dnu i pobjedonosno uzdigao u vis žlicu koja je bljesnula – Evo! – svi su se strčali oko mene. – Daj da vidim! Daj da vidim! – žlica je išla od ruke do ruke.

Kada je se dočepao Marinko Radosavljević, godinu stariji i za glavu viši od mene, oči su mu bljesnule jače od uglačane žlice. Zgrabio ju je i nije je htio proslijediti. Stao sam pred njega: – Daj mi! Ja sam je našao! – Zaključio sam da je vrijeme vratiti žlicu odakle sam je uzeo. On mi bez riječi opali šamarčinu, okrene se i preskoči preko plota u svoje dvorište.

Kod njegove majke je upravo kafenisalo nekoliko susjeda kada je banuo među njih pobjedonosno uzdižući oteti plijen. – Pogledajte što sam našao! – Susjedama su poispadale šalice s kavom kada su spazile čime je mahao pred njima. Gdje? Gdje si to našao? Gdje? Gdje? Gdje?

Dok su ostale susjede u šlafrocima i s viklerima još razgledavala nalaz, susjeda Cvjetković je već otrčala do svoje kuće gdje joj se suprug odmarao na bolovanju i uzbuđeno mu ispričala što se dogodilo. Vidjevši kako je otprašila, susjeda Ratković je jurnula do svog supruga, postolara, koji je imao radnju u kući. Susjeda Blatković je sve onako u šlafroku i s viklerima otrčala oko kvarta do dućana gdje je radio njezin muž i sve mu ispričala. Za njom je potegnula i susjeda Đalović do ureda gdje je radio njezin suprug i uzbuđeno mu, usred svih ostalih službenika, ispričala zašto je dotrčala.

Nepopijena kava se još nije ni ohladila, a preko ograde su u naš vrt počeli uskakati odrasli muškarci s lopatama, krampovima i motikama koji su se odmah bacali na kopanje. Orijentiri su im bile rupe koje smo mi ostavili tražeći blago, a tih rupa je bilo toliko kao da je u vrtu živio čopor krtica.

Moja majka je ništa ne shvaćajući izašla u dvorište prepuno poznatih i nepoznatih ljudi i povikala: – Što to radite?! – ali su je kopači samo mrko odmjerili preko ramena ne prekidajući rovanje i ništa nisu odgovarali. – Stanite! Prestanite! – vikala je majka gledajući kako nestaju njezine lijehe sa cvijećem i povrćem i kako pored nje dva nepoznata grmalja čupaju grm hortenzija s korijenjem. Uzalud. Zemlja je prštala na sve strane. Rupe koje su oni munjevito otvarali neusporedivo su nadilazile one koje smo mi dečki ranije uspjeli iskopati. Zgužvali su vrt kao da je list staniola. Dapače, uskoro su izbile i čarke jer ju jednim kopajući, ubacivali iskopanu zemlju u rupe drugima koji su se znojili pored njih. Po zraku su se zavijorile motike i krampovi. A kada je jedan iz ugla pobjedonosno uzviknuo uzdignuvši iznad glave drugu zlatnu žlicu, svi su se sabili u taj ugao udarajući jedan drugoga lopatama po nogama. Ja sam se popeo na šljivu i odozgo pratio kako se zbivanja razvijaju čudeći se što li je to snašlo odrasle ljude.

Kad je već izgledalo da će pasti mrtve glave, u dvorište je banula milicija. Tri milicajca su zblanuto gledala oko sebe pokušavajući pohvatati konce. Sva trojica su počeli vikati "Stanite! Stanite! Stanite!", ali su se susjedi upravo počeli hvatati za guše i nitko se nije dao zaustaviti. Na to je jedan milicajac izvukao pištolj i BLAM! – opalio metak u zrak.

Iznenadni tresak je sve zaustavio. Pogledali su i spazili tri milicajca s isukanim oružjem. U narednoj sekundi svi su skakali preko dvorišne ograde na sve strane. Sekundu kasnije u praznom izrovanom dvorištu usred razbacanih alatki stajalo smo milicajci, majka i ja.

– Drugarice, što se ovdje događa?
– Pojma nemam – zbunjeno je majka vrtila glavom.

Dok su se oni još objašnjavali, ja sam krenuo po susjedstvu u diplomatsku misiju povrata prisvojenih zlatnih žlica. Marinkovim roditeljima sam rekao da sam ja pronašao žlicu, te pripada meni, na što je Marinko ustvrdio da lažem. Đaloviću sam rekao da je žlicu pronašao u mom dvorištu, pa je treba dati meni, na što me je otjerao.

Kada se otac vratio s posla, imao je što vidjeti. Vrt kao da je atomska bomba tresnula. Ja sjedim u uglu i grizem nokte razmišljajući mogu li se pritajiti, sve prešutjeti, pa roditelji možda nikada neće primijetiti da nedostaju dvije žlice…

Završilo je tako da je otac poslijepodne stavio pod ruku kutiju s četiri žlice i obišao susjede da im pokaže da mu nedostaju dvije za komplet. Vratio se uzrujan, ali sa svih šest.

Ja sam od događaja dobro zapamtio za cijeli život kako je odrasle začuđujuće lako prevariti i kako su gori nego djeca. I što sam više rastao, to sam se na novim primjerima uvjeravao kako sam bio u pravu, sve dok i sam nisam odrastao.
- 09:08 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker