ponedjeljak, 23.12.2013.

Babić i Praljak

PRVA LASTA


„HUMANOG PRESELJENJA“



U subotu 21. Studenoga 2013, prije neki dan, odmah ispod naziva „Jutarnjeg lista“ najavljen je tekst Ante Tomića „Kako je sin 'mrzitelja Hrvata' Gorana Babića postao Praljkov sin i što to govori o nama“.

Novinarstvo bi zahtijevalo da se građa istraži, provjeri. Tomić to nije napravio, ali to mu samo po sebi nije zamjerka. Postupio je sasvim drugačije i dobio plod koji nije novinarstvo nego literatura. Čuo je usmeno pričanje i vrsnim literarnim nervom prepoznao u njemu literarni potencijal. Iskoristio je ono što mnogi pričaju, u što su mnogi uvjereni da je istina, što kao takvo naklapanje nije nikakva tajna, da bi stvorio priču. Druga je priča koliko je ono što se priča točno, koliko je ono što se kao zna utemeljeno. Umjetnička istina gradi se na drugačiji način nego znanstvena ili pravna istina. Literatura iskrivi činjenicu da bi upečatljivo prikazala drugačije neizrecivu istinu. Završetak je odličan: „Nema zaista provalije među nama, svi smo mi ovdje izmiješani, i Srbi i Hrvati, i partizani i ustaše, istovremeno smo i žrtve i krvnici. Pa i onome tupavom Ličaninu Starčeviću, kojega zovu ocem domovine, a koji je upravo perverzno mrzio Srbe, majka je, napokon, bila pravoslavna. Granice nacija i ideologija prolaze kroz naše kuhinje i dnevne sobe, a nerijetko i kroz same ljude. Sve nas jednako nosi široka blatnjava bujica historije, virovi nas vuku na dno, a mi se batrgamo put površine i zapravo nikad ne možemo znati na koju će nas obalu struja na kraju izbaciti.“

Ponesen nabojem priče za koju je vjerovao da je istinita ili pritisnut rokovima da napiše svoj tjedni tekst, Tomić se poskliznuo kao da je stao na led pokriven tankim slojem prhkog snijega. Literatura koja kao svoju građu koristi stvarne ljude i poziva se na stvarne događaje nosi sa sobom opasnost da je čitatelji ne pročitaju kao literaturu, da budu zavedeni time što će „fiction“ očitati kao „facts“. Zato je i pišući literaturu ipak trebao posvetiti više vremena provjeravanju onoga što je čuo, a ne posrkati sve zdravo za gotovo, ili barem u oblikovanju priče jasno naznačiti da je pisana po metodi „pošto kupio, po toliko i prodao“.

Recimo, da je posvetio više vremena građi s kojom se dohvatio, otkrio bi da Slobodan Praljak nije srušio stari most u Mostaru. Posvetio sam tome nešto vremena, kritički pogledao sve dostupne izvore (a nije ih bilo malo, niti su bili irelevantni). Praljak nije sam srušio most, nije izdao naredbu drugima da sruše most, nije ni znao da se to događa (pa da bi mogao i pokušati spriječiti), nije bio ni na koji način odgovoran za taj čin (prije rušenja je maknut s pozicije „zapovjedne odgovornosti“). Jedino čime se njega može povezati s tim je što je naknadno, uvjeren da brani nacionalne interese, pokušao opravdati taj vandalski čin. Što se tiče ostaloga za što ga se optužuje, u to ne ulazim. Za to je nadležan sud u Hagu.

Recimo, da je Tomić posvetio više vremena građi s kojom se dohvatio, otkrio bi da Babić nije bio „zao, okrutan čovjek“, da nije „uništavao umjetničke karijere“ nego upravo obrnuto. Kad bi si netko dao truda napraviti listu umjetnika kojima je pomogao u okviru dužnosti koje je obnašao i ljudi kojima je kao čovjek osobno pomogao, bila bi ogromna. Osobno znam dugi niz takvih slučajeva. Druga je priča zašto većina tih ljudi to danas niječe ili zašto su ga najgore napadali neki od onih kojima je najviše pomogao. I, da, Goran Babić nije napisao „Bijelu knjigu“ i nije podržao Miloševića.

Goran Babić je danas u široj hrvatskoj javnosti zaboravljen, ali ga se u užim krugovima itekako dobro pamti. Upravo oni koji dominiraju među onima koji pamte najžešće rade na tome da ga se što temeljitije zaboravi. U nedostatku prave krivnje pripisuju mu svakojake izmišljotine, da bi izbjegli spominjati ono što ih zaista smeta, pripisuju mu i ono što nema nikakve veze. Najutemeljeniji krimen koji mu se pripisuje je što danas živi u Beogradu, pa i sam Tomić to ocjenjuje kao nešto „što bi većina nas ocijenila naprosto imbecilnim“. Zašto bi to bilo imbecilno? Nije Babić otišao iz svoje zemlje, samo se preselio iz jednog dijela svoje zemlje u kojem ga nisu trpjeli u drugi dio svoje zemlje gdje nije bio toliko široko ozloglašen. Njegova zemlja zvala se Jugoslavija. Mnogi su zaboravili, unutar te zemlje ljudi su se svojevremeno selili iz jednog kraja u drugi sasvim normalno, bez prisila nasiljem. Nije Babić otišao u Beograd zato što ga je volio više od Zagreba, nego je otišao iz Zagreba zato jer je u njemu imao previše utjecajnih neprijatelja koji njega nisu voljeli. Utoliko je Babić bio prva lasta onoga što se kasnije nazvalo „humano preseljenje“.

Koliko oni koji stvaraju javno mnijenje (a javne ličnosti - što je Babić bio - uvelike zavise od javnog mnijenja) olako i ofrlje rade svoj posao (a ne smijemo isključiti ni mogućnost da rade perfidno i podmuklo), pokazuje i najava na naslovnoj strani novina. To je ujedno i dio odgovora zašto se Goran Babić ne vraća. Pretpostavljam da Tomić s tim nema ništa, već da je to otužni uradak nekoga zaduženog za cjelinu glasila. Ponavljam: „Kako je sin 'mrzitelja Hrvata' Gorana Babića…“ Odakle, pobogu, „mrzitelj Hrvata“?! Pa čovjek je i sam Hrvat! Ono što nije trpio, protiv čega se borio, bili su zlotvori, štetočine i politički kreteni. Njegov jedini istinski grijeh je što se beskompromisno i neumorno borio protiv nacionalizma. Utoliko je nacionalistima bio i opasan i omrznut. Da, za nacionaliste je on i dalje „zao, okrutan čovjek“.

Daleko bilo da za Antu Tomića smatram da je i u natruhama nacionalist. Izuzetno ga cijenim i kao pisca i kao čovjeka. Tim više mi je žao što je u susretu s objektivno izuzetnom građom napisao jedan od svojih rijetkih slabijih tekstova. Možda i nije trebao nekih posebnih istraživanja i provjeravanja, samo da je malo više razmislio… Da je malo više razmislio, da nije zbrzao, ono što je želio reći ne bi bilo opovrgnuto, nego samo daleko kvalitetnije potkrijepljeno.
- 23:10 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker