pisac u akciji

subota, 23.11.2013.

Ovu sam priču zapisao još u doba dok se pisalo na pisaćim mašinama, ali se u suštini, što se tiče načina pisanja - mimo promjene tehnologije - ništa nije promijenilo.

Đuro Slavujević,književnik (27 godina):

Ustanem rano, da ne pričam kako, uz koje muke i kojom snagom volje; obučem se, nit se brijem, nit se umivam - već odmah u radnu sobu. Raskrčim kvadratni metar stola, uglavim na to mjesto šrajbmašinu, uguram u nju čisti papir i omotam ga oko valjka. Privučem stolicu, udobno se namjestim, dohvatim cigarete, turnem jednu u usta i vidim – nema šibica na dohvatu. Pogledam naokolo – nema ih ni na vidiku. Ustanem i krenem u kuhinju.

Tamo - slavina opet curi. Snažno je pritegnem. U sudoperu spazim zdjelu s grožđem i čvaknem jednu bobu; čvaknem još jednu, pa još jednu. Onda vidim da je prozor otvoren i pomislim da bi ga propuh mogao razbiti, ili nešto drugo po stanu, te da je bolje zatvoriti ga. Zatvarajući prozor spazim kako se dječurlija vere po trešnji u vrtu i lomi grane. Izderem se, zaprijetim da ću ih gađati teglama s cvijećem i otjeram ih. Zatvorim prozor. Okrenem se, a na stolu pola pojedenog pileta, zaboravljeno od večere. Uguram ga u frižider. Pri tom naletim na nešto zamotano u staniol-papir što je strašno smrdjelo i ne provjeravajući o čemu se radi bacim to u vreću za smeće. Otvorim kredenc i počnem tražiti paketić sa šibicama. U nagruvanoj gomili svega i svačega nema im ni traga. Zabijem ruku preko gomile i pipam uz stražnju stjenku pretinca. Prsti mi utonu u nešto gusto i masno, laktom trknem škarnicl sa solju i oborim ga. Pola se raspe unutar kredenca, pola po kuhinjskom podu. Odem po metlicu i miščafl, pometem ono s poda, ono iz kredenca koliko-toliko uguram nazad u škarnicl, zaguram sve nazad i zatvorim. Navalim kopati po ladicama, ali šibica nigdje.

Krenem iz kuhinje, a majica mi zapne za čavao koji drži zavjesu na polici kod izlaza. Oslobodim se, pokidam pri tom nekoliko očica, i pošto su mi već sve majice, košulje i džemperi bili podrapani na istom mjestu, odlučim to odmah srediti. Odem u predsoblje po čekić. Raskrilim policu za obuću, ali tamo od gomile cipela, nabacanih jednih preko drugih, ništa ne možeš vidjeti. Ipak, bio sam uvjeren da je čekić negdje na dnu. Izbacim sve cipele i nađem ga: željeznu metalnu glavu u kutiji s četkama, a drveni držak sasvim u zadnjem uglu. Pospremajući nazad cipele ocijenim da bi jedan par zapravo trebalo baciti. Ipak, budne mi žao. Navučem ih i ogledam, sjednem i razmislim. Odlučim ih odnijeti postolaru na popravak, te ih ostavim postrani. Ostale nabacam jednu preko druge i prihvatim se čekića. Uzmem oba njegova dijela, izađem na stubište, uglavim dršku u rupu glave i učvrstim ih nabijajući o pod. Pri drugom udarcu otvore se vrata susjednog stana, susjed ljubopitljivo i sumnjičavo osmotri što radim, susjeda me pozove na kavu, a susjediči – vidjevši da sam obavio posao – ponude svaku pomoć. Odbijem sve pozive i ponude, malo porazgovaramo, te se vratim u stan. Susjedi su ostali nešto rondati po stubištu. Odem u kuhinju i zakucam onaj čavao.

Ruke mi prljave, odem u kupaonicu. U ogledalu iznad lavaboa uočim da mi je iskočio prištić na čelu. Osušim ruke, istisnem prištić, pročeprkam po kutiji s lijekovima, nađem bočicu alkohola i natrackam ranicu. Priđem zahodskoj školjci i popišam se. Povučem lanac vodokotlića, voda zagrgolji, ali ne prestane teći. Povučem polako još jednom, pažljivo pokušavajući namjestiti da se odvod zatvori, ali mi ne uspije. Dovučem lojtre, popnem se, zabijem ruku u vodu i opipavam mehanizam za aktiviranje i zatvaranje naprave. U nekoliko navrata mi se učinilo da sam sredio stvar, te sam morao pričekati da se spremište napuni vodom, isprazniti ga, pa iznova... Tek kad sam se uvjerio da voda više ne curi, nastavim dalje.

Prolazeći predsobljem začujem neko rondanje pred ulazom. Privučem se špijunki na vratima (što je neki zovu zurilo), i virnem. Susjedi su se nešto muvali simo-tamo, ali se nije razaznavalo što rade, samo se čulo kako stenju.

Odjednom se prolomi vrisak iz kuhinje. Odjurim tamo i zateknem baku kako cupka na jednoj nozi i grči lice. Što radi ovaj čekić gdje mu nije mjesto – na vrhu police? – pita. Pokupim čekić s poda i vratim ga u ormarić u predsoblju. Uto zazvoni telefon. Pojurim ka njemu, baka pojuri s druge strane, ali kako je uglavnom cupkala na jednoj nozi, ja stignem prije. Nije bilo ništa važno, krivi spoj.

Vratim se za pisaći stol, sjednem, dohvatim odloženu cigaretu i uguram u usta.

Vidim - nema šibica.

Ustanem i krenem u kuhinju. Ponovo isprevrnem ladice kredenca; uzalud. Odem u sobu s televizorom i krenem premetačinom. Otvorim ladicu bakina šemizeta i na vrhu spazim dalekozor. Zgrabim ga i odnesem joj na balkon gdje je ljuštila krumpire. Evo, kažem, krv si mi popila gdje je tvoj dalekozor, a bio je na vrhu svega u tvojoj ladici. Znam, kaže ona, našla sam ga kasnije. Što će ti uopće dalekozor, pitam, što ti je trebao? Ona djevojčura od prekoputa je opet orgijala, kaže baka. Ma što bi orgijala, kažem, opet si nešto umislila. Nisam, kaže baka, eno i sada orgija.

Namjestim dalekozor pred oči i zagledam se kroz krošnju drveta ka kući na suprotnoj strani ulice. Lijepa djevojčica je sjedila u narančastoj trenirci na svojoj terasi, na ušima je imala slušalice "walkmanna" i izvodila jogi-vježbe. Neko vrijeme sam pratio njezinu aktivnost, a zatim se trgnem, vratim u stan i spremim dalekozor u stalažu s knjigama. Jesi li nahranio papigu? – viče baka za mnom. Samo tren, odgovorim; privučem se do ulaznih vratiju i virnem kroz špijunku – susjede ni čuti ni vidjeti. Otvorim vrata i osmotrim stubište. Sve je izgledalo kao i ranije, bez ikakvog traga njihove rabote.

Odem do krletke i pazeći da me zvijer ne ujede izvučem zasrane novine s poda, izbacim ispražnjene lupinke sjemenja, promijenim vodu, naspem nove sjemenke. Papiga je pri tom cijelo vrijeme gledala kako bi utekla i nastojala me uhvatili za prste. Tek što sam time završio, a zove me baka iz kuhinje. – Tko je tako pritegnuo slavinu? Opet je ne mogu otvoriti. – Pustim joj vodu i zaputim se u radnu sobu, no sjetim se da sam u stvari žedan, pa se na pol predsoblja okrenem, vratim u kuhinju i razmutim čašu soka. U taj čas zazvoni sa ulice. Siđem dolje, ono poštar, hoće da kaže da danas nema nikakve pošte. Krenem nazad i ponesem bicikl što sam ga noćas kasno, umoran, dolje ostavio, te ga odnesem pred tavan. Vratim se u kuhinju po sok i zateknem baku kako ga pije. Jesi li to bio pred kućom? – pita. Jesam. Što nisi iznio smeće? Prihvatim plastičnu vreću i iznesem je. Po povratku svratim u kupaonicu oprati ruke, pa u kuhinju razmutiti novi sok. Jesi li za kavu, pita baka. Jesam, kažem.

Vratim se u radnu sobu, sjednem za stol, odložim sok i pokušam se prisjetiti što sam ono kanio napisati. Aha, nešto od neprolazne vrijednosti! Namjestim mašinu da otipkam nas¬lov kad viče baka iz kupaone – šta rade lojtre nasred banje?! Odjurim do nje i ljutito sklonim ljestve. Vratim se za stol, sjednem, izvadim cigaretu iz kutije i ubacim u usta. Na to spazim drugu kako leži na stolu. Učini mi se da u tome ima neko skriveno značenje, pa sam ga neko vrijeme pokušavao dokučiti. Tako sam neko vrijeme sjedio s neupaljenom cigaretom u ustima posmatrajući drugu na stolu pred sobom. Prene me baka donijevši kavu. Braco, veli, voda u zahodu stalno curi, ne može se zatvoriti. Ma sredit ću to, rekoh. Baka je pokušala spustiti šalicu s kavom na stol, te da bi napravila mjesta jednom rukom pogura stvari na radnoj plohi. Nisam stigao ni vrisnuti "ne!", a već se čaša sa sokom preturila i razlila. Baka odskoči i pol kave se prospe po podu. Munjevito počnem sklanjati papire i sve ostalo, ali prekasno. Ljepljivi sok se razlio preko i ispod svega.

Odem u kuhinju, donesem spužvu i krpu, sklonim sve sa stola na pod, obrišem i osušim radnu površinu, a zatim obrišem svaku stvar prije nego prije nego je vratim nazad. Nekoliko indiga i bankposta sam morao baciti. Ipak, nakon svega je stol izgledao daleko urednije nego ranije.

Tek što sam se smirio, a baka donese novu šalicu s kavom. Pažljivo je smjestim na stol i potražim cigaretu. Jedna je bila navlažena, druga napuknuta. Prepolovim onu napuknutu i duži dio uglavim u cigaršpic. Bijeli tuljac mi je strčao pred nosom, ali nije bilo šibica da ga zapalim. Odlučim prestati pušiti. Neko vrijeme sam, u skladu s tom odlukom, razmišljao da li da zgnječim cigaretu i bacim je u koš za otpatke, ali ipak je samo odložim. Udarim prstom po tipki i otisnem prvo slovo naslova. Veliko K. Ispalo je skrajnje bljedunjavo, više se urezalo u papir nego otisnulo. Dobro se vidjelo tek kad bih sagnuo glavu toliko da sam maltene dodirivao bradom rub stola. Otvorim ladicu i izvadim novu karbon-vrpcu. Podignem poklopac mehanizma i upustim se u složenu operaciju zamjene vrpce. Nakon dvadesetak minuta i to je bilo na zadovoljavajući način završeno, samo što sam sve prste ukaljao.

Ponovo otipkam isto slovo po istom mjestu. Rezultat nije bio nimalo drugačiji. Zadubim se u taj problem i otkrijem da je regulator na mašini namješten na poziciju kojom se vrpca blokira. Mora da mi se nećak u međuvremenu opet igrao mojim obrtnim sredstvom. To me toliko iznervira da dohvatim cigaršpic s cigaretom, ubacim ga u usta i snažno zagrizem. Vadeći vrpcu iz ladice primijetio sam da tamo imam farcajg, izvučem ga i pripalim cigaretu. Povučem dim, otpijem gutljaj kavice, smirujem se.

Zazvoni telefon. Refleksnim pokretom podignem slušalicu i prinesem uhu. Mala Mikićka. Što radiš? Pišem, rekoh. Jel' one odurne polemike ili glupe erotske priče, pita ona. Neku literaturu, rekoh. Istovremeno zamijetim kako sam isprljao bijelu telefonsku slušalicu tamnomodrim otiscima. Napravim mentalnu zabilješku da to treba što skorije očistiti. Baš lijepo, kaže mala Mikićka, to me baš raduje, jako volim tvoje šašave priče. Ti si to ozbiljno počeo? Da, rekoh, čak sam i rano ustao zbog toga, u cik zore. Ma nije moguće, čudi se ona, ti si to stvarno ozbiljno...

Da, rekoh, pišem već od ranog jutra.

- 01:52 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>