reformatori

petak, 08.11.2013.

SVAĐANJE SA ŠUVAROM

Jednom godišnje izađe među osmrtnicama u novinama obavijest obitelji o obljetnici smrti doktora Stipe Šuvara. Nigdje drugdje u medijima ta se godišnjica ne poprati ijednom riječju. Možda i treba tako. Stipe Šuvar bio je čudo kojega Hrvati nisu prepoznali ni prihvatili, nisu zaslužili, pa i da čuvaju njegovu uspomenu i da ih obogaćuje nisu zavrijedili.

U vrijeme kad sam studirao Šuvar je bio jedini profesor na odjelima sociologije i filozofije koji je zakazivao predavanja u osam ujutro. Svi smo bili zgroženi time. Doličilo je to jedino ludim fanatičnim psiholozima ili drugim zadrtim odsjecima, a nikako jednom sociologu. Studenti sociologije doživljavali su to kao svetogrđe. Mislili smo da nas okrutno zajebava. Stoga su rijetki dolazili na njegova predavanja, a i ti nerazbuđeni, mrzovoljni i orni za svađu. On se pojavljivao u jeftinom odijelu koje je izgledalo kao da je nabavljeno u staretinarnici, izgledao je upravo onako kako smo zamišljali činovnike u kafkijanskim arhivima i bio je idealan partner za prepirke. Znali smo se naći u klupama svega nas nekolicina: Ivan Čotar, Slobodan Drakulić, Vinko Mrša i još dvojica-trojica i ja i već nakon desetak minuta Šuvarova izlaganja započinjalo je nadmudrivanje koje je trajalo do isteka vremena predviđenog za predavanje. Za studentariju koja je upisala fakultet u jesen 1969, dok su još odjekivali revolucionarni pokliči 1968-e, on je bio predstavnik poretka, nasuprot buntovničkih parola tipa „Budimo realni - tražimo nemoguće“ tumačilo ga se kao zastupnika statusa quoa, na kojemu treba oštriti zube.

No sve to nije ništa naspram toga kako smo se posvađali na prvom ispitu. Zbog ranijih natezanja slutio sam da me neće lako propustiti, pa sam se potrudio temeljito se pripremiti. Bio je ljetni rok, vrućina, ispred njegovih vrata se natiskalo mnoštvo studenata s drugih odsjeka koji su također kod njega nešto polagali. Nekolicina nas sa sociologije odlučili smo skratiti vrijeme čekanja tako da odemo u kafić obližnjeg sveučilišta „Moša Pijade“. Kratili smo vrijeme čekanja konjakom. Nakon sat-dva smo otišli pogledati kakva je situacija. Pred Šuvarovim vratima bilo je i više studenata nego što smo ostavili; više ih je pristiglo nego što je završilo s ispitom. Ponovo smo se vratili u „Moša Pijade“ i nastavili s konjacima. Više nismo ni odlazili provjeriti kakva je situacija u hodniku na odsjeku, nego je svakih pola sata odlazio ponetko i vraćao se s izvještajem da sve isto. Oko podneva smo bili već poprilično pijani.

Kako smo puštali sve prije sebe, naposljetku smo oko dva, posljednji, došli na red jedan kolega iz Afganistana i ja. Pijani već oko podneva, pa ona vrućina, pa čekanje, oko dva smo jedva znali za sebe. Sručili smo se na stolice ispred Šuvara bijesni na njega i na cijeli svijet, odlučni da se ne damo lako.

On je prvo meni postavio neko pitanje, ne sjećam se koje. Osupnuo sam se i razgoropadio, te ga napao kako mi može uopće postaviti tako glupo pitanje. Umjesto da odgovaram počeo sam obrazlagati zašto je pitanje glupo, ponijelo me, svašta sam mu rekao.

Zatim je nešto pitao Afganistanca. Afganistanac je odgovorio da je pitanje za njega još gluplje nego je meni postavljeno i da nije došao čak iz Afganistana odgovarati na takve bezvezarije ispod svake razine, da je to ispod svakog nivoa, da to ne može tako, i tako dalje.

Na drugo pitanje koje mi je upućeno odgovorio sam da mi izgleda da je krenuo osobno vrijeđati, da nisam ni fufica s povijesti umjetnosti ni fifica s psihologije, da je smetnuo s uma s kim razgovara i rezolutno odbijam odgovarati na takvu trivijalnost koja spada u opću kulturu i slično, da mu je bolje smisliti neko pitanje dostojno akademskog nivoa ukoliko kani dalje razgovarati.

Afganistanac se toliko uzbudio da se s hrvatskog prebacio na farsi ili neki drugi od afganistanskih jezika, a bio je toliko pijan da to uopće nije primijetio ili mu više nije bilo važno. Nismo razumjeli što govori, ali smo po načinu kako je vikao, prskao pljuvačku i izrazima lica shvaćali sve što je imao na umu. Ustao je sa stolice, ushodao se po maloj sobici iza mene kao lav u kavezu, čupao kosu, mahao rukama, uzdizao ih prema stropu i vikao nerazumljivim jezikom, a povremeno uzvikivao nešto što je zvučalo kao proklinjanje, te je izgledalo je kao da bi svakog časa mogao zgrabiti stolicu i baciti je na Šuvara. Koliko god sam i ja bio pijan, gledajući Afganistanca kako larma uokolo shvatio sam da se situacija otima kontroli i postaje nadrealna, ali se ipak nisam mogao suzdržati kad mi je Šuvar postavio posljednje pitanje. Dočekao sam ga kao šlagvort da iz mene pokulja sve što sam zamjerao Šuvarovim predavanjima, od toga kako je predmet koncipiran pa do pojedinih spornih pitanja kojih sam se mogao prisjetiti oko kojih smo se već natezali na predavanjima, pokušavajući nadglasati kolegu koji se iza mene sudarao s policom s knjigama i udarao šakama po zidu.

Šuvar se s druge strane stola zavalio unatrag preko naslona svoje stolice, usta su mu se razvukla od uha do uha i očito je uživao promatrajući nas dvojicu kretena koji smo ga vjerojatno zabavili više nego sva ona gomila prije nas. Naposljetku je prekinuo tu suludu scenu rekavši „Dajte indekse. Upisat ću vam trojke. Jeste li zadovoljni?“

Afganistanac se istog trenutka sabrao, zašutio i primirio kao zečić. Upisujući ocjenu u moj indeks, Šuvar se prisjetio „Vi ste bili aktivni na predavanjima, zavrijedili ste ocjenu više“, pa je ispred već napisane riječi „dobar“ dometnuo „vrlo“, a u zagradu iz te dvije riječi napisao brojku 4.

- A zašto ne pet? - zapitao sam ljutito.

- Ne možete pet jer ste ipak zaslužili da vas obojicu srušim, što bih mogao s punim pravom! - na što nisam imao što reći. Ako se uzme u obzir da je porušio polovicu onih koji su izašli na ispit prije nas, zaista smo prošli vrlo dobro.

Sljedeći naš susret kojega dobro pamtim dogodio se nekoliko godina kasnije. Bio sam novinar omladinskih novina i trebao otići avionom u Beograd na neki sastanak s kolegama iz drugih sličnih glasila iz cijele Jugoslavije. Kasno sam zaspao, rano se probudio, nisam se naspavao, jutro je bilo sivo, vlažno i prohladno - bio sam maksimalno mrzovoljan. U aerodromskoj čekaonici sam u mnoštvu primijetio i Šuvara. Stajao je s nekim meni nepoznatim čovjekom. Nešto mu je objašnjavao, a svi okolo njih su koristili priliku da pozorno slušaju. Bio sam maksimalno neraspoložen da mu se javim, pa sam se udaljio u najdalji kraj prostorije.

Od aerodromske zgrade do aviona ljude se prevozilo autobusom. Natrpali su putnike u njega kao da su ZET prije početka ili nakon završetka radnog vremena. Nas trojica uskočili smo slučajno zajedno, posljednji, vrata su nam se zatvorili pred licima i našli smo se stiješnjeni na vrlo malom prostoru. Šuvar me odmah zapitao kojim dobrom letim upravo u Beograd. Uz krajnji napor volje odgovorio sam mu sasvim pristojno s dvije-tri riječi, na što je on uzviknuo nešto poput „A! Okupljanje opozicije!“ Na to sam napravio nešto što ne volim, što si vrlo rijetko dozvolim, što izbjegavam kad god mogu, radije prešutim i mislim si svoje - odgovorio sam nešto vrlo bezobrazno. Šuvar je to jedva dočekao i odmah uzvratio još gore. Bez oklijevanja mu rekoh da će od mog sastanka sigurno biti neke koristi, a od onoga na koji on ide sigurno neće, ako ne bude i štete. Vožnja do aviona je trajala oko minutu, a kroz to vrijeme smo se nas dvojica verbalno izšamarali, bio je to brzi dvoboj riječima kao da smo u duelu rapirima, nimalo se nismo štedjeli, svaka sljedeća replika bila je opakija od prethodne.

Šuvar je u međuvremenu postao jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih političara u Jugoslaviji, ali se ja nisam nimalo promijenio, a ni on, pa je naše prepucavanje bilo izravni nastavak sličnih nadigravanja iz mojih studentskih dana. Prekinulo nas je što se autobus zaustavio, vrata se izmaknula ustranu, a gomila iza nas nagrnula. Morali smo iskočiti van da nas ne pregaze. Šuvar se naglo oraspoložio, bolji početak dana nije mogao očekivati. Njih dvojica su krenula prije mene uz stepenice kojima se uspinjalo u avion, tako da sam čuo sam kako Šuvar ozareno i ponosno govori svom pratiocu, ali nije se moglo reći koliko je ozbiljan, a koliko u njegovim riječima ima ironije, iako je moglo biti i da je zafrkavao svog kompanjona : „Jesi vidio? I on je jedan od naših iz Imotskoga!“, što se moglo odnositi samo na to da sam i ja porijeklom iz kraja odakle su i njih dvojica.

Uzvratio sam u istom tonu: - Kakvih „naših“? Vi niste od mojih! Moji su iz grada, građani još od sedamnaestog stoljeća, imali smo kuću na Skalinama. Imotski građani ne priznaju među svoje seljake iz okolice i vukojebina - Šuvar je znao odakle je moj otac, ali i ja sam znao da je on iz Zagvozda. Istina da smo porijeklom sva trojica bili iz istog kraja, ali rođen sam i odrastao u Zagrebu, vidio sam svijeta i potpuno sam urbaniziran, pa nastavih dok smo se utiskivali kroz uska vrata u letalo: - Uostalom, od lokalpatriotizma sam odnarođen! Nisam čak ni purger! Prije svega sam pristalica hipijevskog kozmopolitizma kojeg biste vi nazvali proleterskim internacionalizmom.

Srećom smo se smjestili na razdvojena sjedišta, inače bi se čerupali do Beograda. Nije bilo sumnje da mu se svidjelo kako sam se držao, kako se nisam dao, kako sam se drčno postavio, a ja sam si - usprkos dobrom odgoju, zahtjevima pristojnosti i tome što mi je bio profesor - dozvolio bezobrazluke i zato jer sam ga u drugim prilikama branio. Mojim prijateljima s kojima sam radio u redakciji časopisa „Pitanja“ on je bio jedna od omiljenih meta zamjerki, pri čemu nisu bili nikakav izuzetak jer je Šuvar postao ne samo jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih jugoslavenskih političara, nego se probio i na sam vrh najomrznutijih i najnapadanijih. Tome je sigurno doprinijelo što se na napise po novinama ili uopće nije obazirao ili je zagurao papir u pisaću mašinu, odgovorio i upustio se u polemiku. Nije bio jedan iz one nepregledne bulumente od viših do beznačajnih lokalnih političarčića koji su na svaku kritiku koja im je bila upućena dizali dreku da se time ugrožavaju svijetle tekovine NOB-a, podriva socijalistički sistem, da su ugroženi klasni interesi proletarijata i slično. Utoliko je Šuvar bio povoljan za bilo kakve napade. Tko god je zaželio da se malo pravi važan pred prijateljima u kavani mogao mu je nalijepiti bilo što i biti siguran da mu se zbog toga ništa loše neće dogoditi.

Šuvara se najviše prozivalo jer je bio ministar koji je provodio reformu srednjeg školstva. Nebrojeni su bili napadi na tu reformu, javno mnijenje bilo je nabrušeno protiv nje, ali ja mu to nisam mogao zamjeriti. Naime, ono što se pokušavalo postići reformom školstva bilo je upravo ono što smo moji prijatelji i ja u svojim srednjoškolskim danim tražili kroz Sabor učenika. Osim toga, Šuvar je došao na ministarsko mjesto sa zadatkom da reformu provede, nije je on izmislio, a onda su ga pljuvali i oni koji su mu taj zadatak povjerili. Dapače, reforma je bila široko zamišljena, trebala su je provoditi još tri ministarstva (privrede, znanosti, informiranja), ali nitko drugi nije napravio ništa, pa su i rezultati bili poprilično traljavi. Nije mi išlo u glavu zašto zbog toga treba napadati jedinoga koji je obavio svoj dio posla, a prešućivati ostale zbog kojih je cijela zamisao propala. Pored toga, kako me je problematika školstva zanimala, pozornije sam je pratio i vidio da je u doba kad je Šuvar bio ministar izgrađeno i obnovljeno više škola i školskih objekata, a učitelji i profesori su imali bolje plaće i dobivali više stanova nego u posljednjih stotinu godina, što se moglo pripisati prvenstveno njegovom zalaganju, osobnoj prodornosti i buldožerskoj snazi.

U međuvremenu je moj sin završio jednu od prestižnih gimnazija, zagrebački MIOC. Pohađao je razred koji radi po međunarodnom programu koji se kraticom naziva IB. Nastava je na engleskom, a školarina nije jeftina. U svijetu postoji oko dvije tisuće škola koje rade po tom programu. Po svemu je to elitni program na oglašenoj gimnazija. Prije nego se upisao, supruga i ja smo se raspitivali o programu koji ga je privlačio. Na moje zaprepaštenje, sve što smo doznali je govorilo da IB-program pokušava ostvariti upravo ono što sam kao mladić priželjkivao, a sad, kad već znamo kako se ondje radi, mogu reći da u suštini nastoje i velikoj mjeri ostvaruju program Sabora učenika, ono što se pokušalo postići hrvatskom reformom školstva. Retroaktivno mi to nameće pitanje - kako je moguće da mi ovdje nismo bili zadovoljni nečim što je bilo za sve i besplatno, a u svijetu je cijenjeno i samo rijetki si mogu priuštiti?

Sve u svemu, radije sam se svađao sa Šuvarom nego da sam suglasan s onima koji su došli nakon njega.

- 02:32 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>