ponedjeljak, 26.11.2012.

3 - 2- 1 - KRENI

U karikaturalnoj predstavi starijih ljudi starcima je omiljeno da zamjeraju mladima sve i svašta, učestalo pričaju kako je „u njihovo vrijeme“ bilo bolje, a zapravo im se čini da je bilo bolje naprosto zato jer su bili mladi i kroz tu čangrizavost zapravo žale za vlastitom ishlapjelom mladošću.

Prije nekoliko dana bio sam na promociji knjige Nenada PateFilmski velikani u Zagrebu“. Nenad Pata bio je dugogodišnji urednik za film na zagrebačkoj televiziji. Pod njegovim urednikovanjem producirana je emisija o filmu 3 -2 - 1 - KRENI koja je bila jedan od programskih vrhova tadašnje televizije. Pata je napisao knjigu kao spomenar na tu emisiju, što mu je dalo priliku da govori o nizu filmskih velikana koji su u njoj gostovali, o ljudima koji su je stvarali, o filmu i filmskom životu. Knjiga je poslastica za svakog pravog ljubitelja filma i onoga kojeg zanima domaća kultura.

Nakon promocije prikazan je jednosatni kolaž izvadaka iz emisija te serije. Bilo je to višestruko zanimljivo. U prvom redu djelovalo je nevjerojatno koje su sve tadašnje svjetske filmske veličine došle u Zagreb samo da bi učestvovale u jednoj televizijskoj emisiji: Claude Chabrol, Werner Herzog, Andrzej Wajda, Francois Truffaut, Catherine Daneuve, Orson Welles… Ličnosti takvog formata dolaze danas u našu zemlju samo kad ljeti njihove jahte svrate u Jadran. Još nevjerojatnije od toga je pozornost i poštovanje s kojom svi oni slušaju što im govore autori-sudionici emisije i kako ozbiljno odgovaraju na njihova pitanja kao da sjede pred sudom povijesti. Danas predstavnici našeg novinarstva dolaze do takvih ličnosti samo tako da s druge strane ceste iz žbunja kroz obrambeni zid bodygarde uspiju napraviti neku paparazzi-fotografiju.

Odgovor na pitanja koja se nameću ima nekoliko razina, od toga da su tadašnji filmski velikani dolazili u zemlju koja je uživala međunarodno poštovanje, preko toga da su pristali gostovati u respektabilnoj emisiji, pa do toga da su ih kao domaćini dočekali takvi poznavatelji filma i osobe takve opće kulture poput Ivana Hetricha, Ante Peterlića, Nenada Polimca, Ranka Munitića, Vlade Tomića, Živorada Tomića i ostalih kojima je bilo dovoljno da zinu pa da uzvanici vide da s njima neće moći mile-lale.

Bilo je i tada mnoštvo zamjerki onima koji su radili tv-program, bilo je ondje svega i svačega, ali u to vrijeme su i najavljivačice, spikerice, osobe od kojih se očekivalo da imaju prvenstveno prijatnu pojavu i dobru dikciju, bile fakultetski obrazovane i govorile po više stranih jezika. Da se ne zavaravamo, na promociji sam sreo i Vesnu Spinčić Prelog, gospođu u respektabilnim godinama, i ona danas izgleda bolje od svih ovih prikaza s napuhanim pačjim usnicama zajedno.

Naravno da uvijek možemo reći da je nešto ranije bilo bolje, pri čemu uvijek postoji i nešto što je bilo lošije. Problem iskrsava i pitanje se zaoštrava kad se ustvrdi da je neko vrijeme generalno bilo bolje od drugoga, pa pojedinosti to samo potkrepljuju.

Prvo što mi pada na pamet kao odgovor onima koji optužuju moju generaciju da smo boležljivi nostalgičari je - ako je „prije“ bilo bolje, a danas lošije, možda je lošije upravo zato što ste upravo vi mladi. Kao čangrizavog starca pomisao me uveseljava, ali ne tvrdim da je to točno, pa neću ništa reći.



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker