dijagnostički čopor

petak, 05.10.2012.

Smislio sam posao kojim bih se najradije bavio u nekom drugom, boljem svijetu. Idealno zanimanje za mene u sadašnjem svijetu je sakupljač tartufa. Volim šetati usamljen noću, volim šetati prirodom, kroz šumu i livadama, uživao bih šetati noću kroz mračnu šumu jer tartufi navodno oko ponoći ispuštaju najjači miris. Tada ih psi najlakše nanjuše, a ja volim pse i znam s njima, pa bi mi posao koji se sastoji u tome da s tartufarskom lopaticom u ruci i torbom za nošenje pronađenog preko ramena, te slušalicama mp3-playera u ušima slijedim psa bio isključivo užitak. Naravno, sad se netko može odmah zapitati zašto se ne bavim tim poslom kada me toliko privlači? Bih ja, ali je to nemoguće izvesti. Dok bih nabavio psa i naučio ga tražiti tartufe, dok bih našao smještaj u Istri, dok bih se izborio za svoj prostor među postojećom konkurencijom drugih tragača, proteklo bi barem šest mjeseci, a toliko vremena u kojem bih samo trošio, a ništa zarađivao, nemam na raspolaganju. Pored toga bi trebalo pronaći posao za suprugu u Istri, preseliti sina u drugu školu iz ove u koju ide i koju jako voli…. Sve u svemu - nemoguće. Zato mi je preostalo jedino maštati o poslu kojeg bih najradije radio u nekom drugom, boljem svijetu.

Svi znaju da psi imaju višestruko snažniji i precizniji nos od ljudi. Neki tvrde da je pseći osjet njuha deset tisuća puta razvijeniji od ljudskoga, a drugi tvrde da je milijun puta jači. Nisam se ja dosjetio da bi se to moglo iskoristiti i u medicinskoj dijagnostici. Bolje spriječiti nego liječiti, a za liječenje mnogih bolesti je od bitne važnosti da se otkriju što ranije, u početnim stadijima kada ih je lako ukloniti. Dakle, napravio bih ovako:

…u dogovoru s nekom bolnicom našao bih dovoljno dobrovoljaca s nekom nedvojbeno utvrđenom dijagnozom. Zatim bih ih proveo kroz čopor od pedesetak pasa. Svakom psu bih namijenio da nauči prepoznavati pojedino oboljenje. Psima mora drugačije mirisati onaj tko ima rak gušterače od onoga tko tuberkulozu, drugačije onaj tko ima rak debelog crijeva od onoga tko ima poremećaj štitnjače… Svaki bolesnik bi dobio neku pseću poslasticu i uputu da je preda točno naznačenom psu. Pas bi uskoro otkrio da mu od ljudi koji prolaze samo oni koji se odlikuju istim mirisom poklanjaju poslastice. Nakon toga bi među nepoznatim ljudima prilazio samo onima koji upravo tako mirišu. Tako bih dobio pseći čopor koji bi mogao raspoznati pedesetak čestih i opasnih oboljenja. S njima bih obilazio parkove i javna okupljališta ili bih boravio na nekom prostoru za koji bih ljudima razglasio da mogu doći i prošetati kroz čopor, pa ako im nijedan pas ne priđe mogu odahnuti od hipohondrijskih bojazni, a ako im neki priđe mašući repom bilo bi bolje da odu na određenu specijalističku pretragu što skorije. Uvjeren sam da bi pse ovom metodom bilo lako izdresirati, a da bi njihovo dijagnosticiranje bilo brzo, jednostavno i nepogrešivo.

Mnogi ljudi se boje ili naprosto ne vole ići doktorima ili uzaludno gubiti vrijeme po čekaonicama. Njima bi postojanje takvog dijagnostičkog čopora, čije usluge bi - usput rečeno - bile i vrlo jeftine bilo pravo olakšanje. HZZO bi imao višestrukog interesa financijski pomoći formiranje takvog psećeg zdravstvenog centra, a postojanje više takvih centara u Hrvatskoj znatno bi pospješilo i zdravstveni turizam.

Za sada moj pas nepogrešivo prepoznaje kada sam tužan.

- 12:14 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>