Obično sam išao u kino po preporuci nekoga tko je već ranije gledao taj film ili sam o njemu čitao ili sam imao povjerenje u njegove autore ili me zanimao njihov rad ili je film bio u okviru nekog ciklusa u Kinoteci. Jednog popodneva sam prošao pored kina „Kozare“ i vidio plakat za nešto o čemu nisam znao ama baš ništa. Imao sam vremena i nisam znao što bih sa sobom, pa sam kupio kartu. Igrao je „Šerif u New Yorku“, u originalu „Coogan's bluff“, s Clintom Eastwoodom kojega sam tada vidio prvi put. Film me prijatno iznenadio, dapače - vrlo mi se svidio, pa sam još iste večeri napisao oduševljenu kritiku koja je preporučivala čitateljima da ga također pogledaju. Posebno me veselilo što nitko od filmadžija iz „Corsa“ nije taj film ranije ni spomenuo, što mi je dalo priliku da budem prvi koji će se oglasiti o njemu.
U dva-tri dana koliko je trebalo da moja kritika bude objavljena, dobar dio društva iz „Corsa“ je također otišao u isto kino. „Šerif“ je ukazivalo da je riječ o vesternu, a oni nijedan vestern nisu propuštali. Onog dana kad je izišao novi „Omladinski tjednik“ oko podneva sam svratio do uobičajenog okupljališta, a ondje me dočekalo opće ogorčenje.
- Kako si mogao tako pohvaliti tako nešto?! Pa to je potpuno promašeno, sprdačina, smeće!
- Što je? – nisam se u početku snašao. – Ljubomorni ste što sam vas sve preduhitrio?
No pokazalo se da misle ozbiljno. Kao ljubitelji vesterna osjećali su se povrijeđeno. Kakav je to vestern koji se događa u sadašnjosti?! Tko je vidio da se vestern odvija u New Yorku a ne na Divljem zapadu?! Kako sad to - da glavni lik progoni negativca na motoru?! Kakav je to nakaradni tip u odijelu s kaubojskim šeširom i čizmama s visokim petama? Ja sam do tada objavio sedam kritika filmova i smatrao sam se dovoljno kvalificiranim da im se usprotivim, a u konkretnom slučaju sam mislio da sam sto posto u pravu, pa se nisam dao. Buknula je strasna prepirka. Oni koji su odgledali film žučno su me napadali, a oni koji nisu opredjeljivali su se na osnovi onoga što je bilo rečeno ili šutili. Sve u svemu, bio sam sam protiv svih.
Svi su me duboko razočarali. Kako mogu ne vidjeti ono što je očigledno? Razljutili su me: zašto ne uvažavaju moje jasno iznesene i nedvojbene argumente? Oni koji nisu gledali film – zašto vjeruju svim drugima, a ne meni? Zato jer je njih više, a ja sam sam? Kako to da se ne obaziru na argumentaciju? Oni koji su šutili – kog su vraga šutili kad je sve i iz rečenoga bilo jasno? Ta je prepirka bila neuobičajena jer je nadilazila strastvenost većine ranijih diskusija i iznimna po tome što joj je suština bilo sukobljavanje, dok su se obično oko svega ostaloga svi unisono slagali, tako da je netko nešto pričao, a ostali kimali glavama ili nadopunjavali i nadograđivali izneseno. Dobro sam tu zgodu.
Koliko god sam i dalje bio nepokolebljivo uvjeren da sam u pravu, nakon toga sam prestao pisati filmske kritike. Nije to bila nikakav posebna odluka, naprosto nisam više napisao niti jednu, ali nije bilo niti slučajno. Kritičar mora imati povjerenje svojih čitatelja, a meni moji čitatelji nisu vjerovali. Kritika nije polemika da se treba boriti za vlastito viđenje. Kritičar je izvidnica onih koji gledaju istim očima, da im sačuva vrijeme da ga ne troše na ono što im se ne bi svidjelo ili da ih uputi onamo gdje će biti zadovoljni i bila bi šteta da to propuste. Ako mi moji čitatelji ne vjeruju, bolje da se kanim uzaludna posla i posvetim onome u čemu ću imati više uspjeha.
Nastavio sam navraćati u „Corso“ i s većinom ljudi iz tog društva ostao sam u dobrim odnosima, jedino što desetak godina nismo spominjali „Šerifa u New Yorku“. Međutim, nakon tog razdoblja počelo se događati nešto drugo. Čitam članak nekog od njih, a ono – između ostaloga – spominje „Šerifa u New Yorku“ kao film koji je pomaknuo granice žanra. Vozim auto i slušam radio, a ono netko od njih između ostaloga spominje kako je „Šerif u New Yorku“ primjer kvalitetnog suvremenog vesterna. Gledam nekoga od njih kako govori na televiziji, a ono se on poziva na „Šerifa u New Yorku“ kao neupitno ostvarenje koje nadilazi ograničenje žanrova. Sjedimo u društvu više nas i kao u starim danim pričamo o filmovima, a netko mrtav-hladan govori o „Šerifu u New Yorku“ kao filmu koji je odolio protoku vremena. Dapače, kad sam jednom prilikom okružen nekolicinom njih blago ironizirao njihovo pozivanje na Eastwoodov opus oštro su se usprotivili tvrdnjama da su od prvog trena prepoznali njegove vrijednosti i nikada nisu govorili ništa protiv njega. Nisam bio raspoložen za ponavljanje svađe, pa sam se povukao.
Prošlo je i četvrt stoljeća i jednog dana, sjedeći s jednim od njih s kojim sam kroz sve to vrijeme ostao u vrlo dobrim odnosima, nisam odolio da ga ne zapitam kad je usputno spomenuo Clinta Eastwooda sjeća li se kad sam se posvađao sa svima u „Corsu“ zbog „Šerifa u New Yorku“. Nije se sjećao. Preciznije, sjećao se da sam se oko nečega svađao, ali nije više znao oko čega. Podsjetih ga sam svojevremeno pisao filmske kritike. Pa da, toga se prisjetio, „...ali nisi bio odviše uspješan u tome“ – tako je zapamtio. Dobro se sjećao da su se svi usuglasili da sam beznadan slučaj za filmskog kritičara, ali se nije sjećao zbog čega.
Da se razumijemo, nitko od ljudi s kojima sam se svojevremeno prepirao nije bio zlonamjeran. Dapače, svi su oni govorili najiskrenije, iz najdubljih uvjerenja, bez ikakvih zadnjih namjera. Zato smo i ostali prijatelji. Jedino što je moje mišljenje ostalo zapisano, pa ga nisam mogao promijeniti, a njihovo tadašnje je bilo izrečeno u žaru trenutka, vremenom je ishlapilo i bezbolno nadomješteno suprotnim.
Srećom, zapravo mi nije bilo mnogo stalo do mojih filmskih kritika, a kasnije sam se bavio temama koje su me daleko više okupirale, zanimale me i veselile me, pa mi to što sam ih prestao pisati nije bilo ništa strašno, nikakav veliki gubitak. Možda sam ih se upravo zbog toga tako lako i odrekao.
Ono što sam zapamtio je da i dobri ljudi mogu biti u krivu, da i autoriteti mogu pogriješiti, da i najbolje namjere mogu uroditi lošim plodom, da istina ne mora pobijediti, ali i da ono što će pobijediti mora biti istina.
|