dani poezije i prežderavanja u zadvarju

ponedjeljak, 16.04.2012.

Majka je govorila „Što mu ja mogu?! Veći je od mene! Ne živi sa mnom, me vidim ga svaki dan, ni ne znam što sve radi. Ima oca koji se uopće ne pojavljuje, što mu on ne kaže?“ Otac je govorio „Pripao je majci, sudski, službeno… Od mene se traži samo da šaljem novce i što god mu kažem, majka ga uzima u obranu“. Djed i baka kod kojih sam živio su govorili „Ima roditelje, oni su odgovorni. Mi se brinemo za sve što mu je svakog dana potrebno, ne možemo više“. Početkom ljeta sam nabacio ruksak i vreću za spavanje na leđa i krenuo autostopom provesti raspust duž jadranske obale i nitko me nije mogao zaustaviti.

Prije puta majka mi je ipak dala 100 dinara da baš ne gladujem, otac mi je dao 100 dinara da mi se nađe, a baka i djed su mi također dali 100 dinara da mi putem ne usfali, tako da sam se osjećao bogat, tim više što nisam kanio ništa trošiti već se seliti od vikendice do vikendice u kojima su ljetovali moji prijatelji i živjeti kod njih. Ipak sam nakon tri sedmice kod Makarske ostao bez novaca i skloništa, dva do tri dana spavao u žbunju i jeo malo ili ništa, i kad sam već bio pri kraju snaga uvidio sam da moram prekinuti putešestvije. Procijenio sam da mi je potrebno dva do tri dana da se autostopom dokopam Zagreba, pa sam umjesto toga skrenuo okomito u kopno prema Imotskom gdje je živjela jedna moja tetka do koje sam stigao još istog prijepodneva.

Tetka se užasnula kad me je spazila pred vratima. Bio sam iznuren, ofucan i prljav. Posljednje takve je primila u kuću za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prvo sam se najeo, a zatim prespavao cijeli dan i noć, za koje vrijeme je ona oprala sve moje stvari. Okrijepljen i oporavljen kanio sam dalje i smišljao kako to izvesti, ali se ona oštro pobunila. Za nju nije bilo druge nego da se vratim roditeljima. To da se njen nećak skiće po svijetu moljakajući nepoznate ljude da ga prevezu izgledalo joj je opasno i ponižavajuće. Naposljetku je otišla je sa mnom do autobusnog kolodvora i natjerala me kupiti kartu do Zagreba, a zatim me ispratila na autobus i uvjerila se svojim očima da sam u njega sjeo. Prevarila se jedino u tome što me je pustila da sam kupim kartu na blagajni dok je ona čekala ispred zgrade. Uzeo sam kartu do najbližeg mjesta, svega nekoliko kilometara dalje, a razliku do cijene karte do Zagreba spremio u džep. Na rastanku mi je tetka uvalila još 100 dinara, kao dar što sam završio razred i da imam novaca na putu, te sam se osjećao spreman nastaviti svoje ljetne pustolovine.

Sišao sam iz autobusa na prvoj sljedećoj stanici, vratio se do ceste i zauzeo poziciju za zaustavljanje automobila. Odmah su se pojavila dva problema, a ubrzo i treći. Prvi problem, automobili gotovo uopće nisu prolazili. Prošlo je i po dvadeset minuta do pola sata kako je neki protutnjao. Drugo, nitko mi se nije htio zaustaviti. Treće, vrućina je bila paklena. Nakon dva sata mi je dojadilo čekanje, pa sam se lagano zaputio pješke prema moru.

Ostatak zelenog imotskog polja bilo je milina prijeći, bio sam odmoran i pun snage, a nevolja je počela kad sam se uspeo na brda s druge strane, u kraš i krš. Malo sam hodao, malo sjedio pored ceste, uzaludno mahao svakom vozilu koje me je prestiglo, netko me je čak prevezao desetak kilometara, pa sam se oko podneva našao na nekoj pustopoljini, užarenoj visoravni, koja je izgledala otprilike kao predio na Marsu. Izbacili su me na nekom raskrižju gdje su se presijecali putovi iz ničega i ništa. Posvuda samo gromade sivog kamenja, između njih prašnjava spaljena zemlja iz koje je tek ponegdje nicalo nekakvo sasušeno drače, nigdje kuće ni ikakve sjene, nikakvi automobili ni na vidiku... Pustoš i vrućina. Sunce zapeklo odozgo, a vrućina se odbija odozdo i od kamenja sa strane. Osjećao sam se kao da sam se našao na užarenoj tavi. Da sam se barem sjetio ponijeti flašu s vodom! Mjesto je bilo takvo da se na njemu nije moglo ni čekati. Kamen na koji sam pokušao sjesti bio je užaren. Krenuo sam dalje pješke nadajući se naći nekakvo drvo ili nadstrešnicu ispod koje ću se moći skloniti i pokušati nekog zaustaviti. Naposljetku sam hodao kroz jaru kao u mamurluku, sužene svijesti, kao robot kojemu su baterije pri kraju. Povremeno je prošao neki automobil koji se nije obazirao na moj podignuti palac, osim da mi eventualno zatrubi dok me je ostavljao u smradu auspuha..

Ne znam kako sam sve to prošao i koliko je trajalo, kad se odjednom ispred mene ukazalo nekakvo mjesto od nekoliko desetaka kuća. Da je Sergio Leone to vidio vriskao bi od radosti jer mu ne bi trebala bolja scenografija za njegove vesterne. Zadvarje. Doduše, možda je to bio i Zagvozd, nisam siguran, davno je to bilo, a mjesta kroz koja se prođe svakih sedam godina i nisu dovoljno velika da bi se bilježila na svim zemljopisnim kartama teško je zapamtiti. Izgledalo je kao napušteno naselje iz kojega su čak i duhovi otišli. Zatvorena vrata, zatvorene škure, nigdje ni psa ni mačeta. Nema daška vjetra, sve stoji, a od zapare se svaka okomita linija lagano leluja...

Između kuća bio je nekakav kao trg ili tek proširenje ceste, ne znam, ali ondje je bila nekakva krčma s pritvorenim vratima koja su me neodoljivo mamila da se uvučem u sjenu. Unutra je bilo je bilo pet-šest rasklimanih stolova i šank. Za razliku od blještavila napolju, prostorija je mojim izmučenim očima djelovala kao da je u polumraku. Za najdaljim stolovima sjedilo je šest-sedam domorodaca, svi stariji od pedeset ili šezdeset. Kako sam prešao prag tako su zašutjeli i usredotočili se na to da me odmjeravaju. Vidio sam da su kroz prozor mogli zamijetiti kad sam se pojavio na horizontu, pa kako se vučem prema njima uz cestu, sve dok nisam unišao. Stao sam uz šank i rekao „Čašu vode“.

Iz ugla s domaćima otelo se jedno dugačko „Oooo...“ Voda je bilo jedino što mi krčmar nije mogao naplatiti, a ništa drugo mi i nije bilo potrebno. Ispio sam je i zatražio još jednu. I nju sam ispraznio nabrzinu i zatražio treću. Tek tada sam zbacio ruksak s leđa i spustio ga pored nogu. Nije mi se odmah izlazilo dalje na paklenu vrućinu, pa sam stajao nad čašom i sabirao se.

Na to je krenulo zafrkavanje:
- Koliku kosu ima!
- Nije to kosa, to je griva!
- Je li to muško ili žensko?

Bili su to najprizemniji mogući štosovi, oni toliko ofucani da svakoj budali prvo padnu na pamet, tako prizemni da više rastužuju nego što mogu razljutiti. Smireno sam ih pustio da se iza mojih leđa nadmeće takvim duhovitostima, no njih je počelo smetati što se ne obazirem. Sve češće i sve glasnije su dopirala pitanja koja su mi bila izravno upućena:

- Je li, mali, jesi zalutao? – i slično. Moje oglušivanje očito ih je počelo iritirati. Izravna obraćanja bila su sve učestalija i nervoznija.

Smrklo mi se. Dovraga, još ću se morati potući! Po ovakvoj vrućini, pa da me nakon toga cijelo mjesto ganja kroz grmlje i drače nikako mi se nije dalo. Zaključio sam da su zaslužili sve što bi ih moglo snaći i da prema njima ne trebam imati obzira. Ionako su me smatrali za posljednjeg luđaka koji se pod najgorim suncem vuče kroz prašinu.

Okrenuo sam im se i smireno dobacio na nešto što su mi uputili kao naručeno:

- Hodam da vidim postojbinu svojih predaka!

Zagrcnuli su se, presjeklo ih. „Predci“ to je snažna riječ, a povezivanje mojih predaka s njihovim krajem bila je moćna konotacija. Kakvi predci? Namjerno sam govorio tiho da su morali napinjati uši da bi me čuli. Rekoh da sam rođen u Zagrebu, ali da mi je otac iz mjesta nedaleko odavde, iz Imotskog, da su ondje živjeli predci, ali ja nisam imao mnogo prilike upoznati taj kraj, pa sam ga odlučio proći pješke kad mi se ukazala prilika. Ostali su bez teksta, ali nisu odmah progutali priču. Kakvi predci? Rekoh - moji bake, djedovi, pradjedovi i sedam koljena unazad koliko se zna,a vjerojatno i ranije… Tko su moji? Rekoh prezime, znali su za porodicu. Čiji si ti? Pozvah se na svog oca, a oni su čuli za jednog iz Imotskog koji je postao sudac u glavnom gradu. Dapače, jedan od prisutnih je išao s njim nekoliko razreda u osnovnu školu.

Kako se to ustanovilo, situacija se stubokom promijenila. Odvukli su me za stol i opkolili. Pitanja su pljuštala sa svih strana. Čime se bavim? Idem u gimnaziju. Gimnazijalac! Za njih je gimnazijalac bilo gotovo kao student, a student je intelektualac, gospodin. Onda je netko rekao da njegov brat podučava na gimnaziji u Zagrebu, Ivan Čizmić. Kako da ne, meni predaje hrvatski (što je bila istina)! Kao da je bomba pala. Pola ih se rastrčalo po okolnim kućama i odande su dovlačili neke ljude. Učas se krčma ispunila kao na konferenciji mjesne zajednice. Na to se netko sjetio da mora da sam gladan. Natjerali su krčmara da ode u svoju privatnu kuhinju i odnese pršuta i sira, da me ne bi poslužio s onim što daje kamiondžijama koji kadikad zastanu. Jeo sam ogromni sendvič dok je dvadesetak ljudi pratilo svaki moj zalogaj. Ja više nisam trebao ništa govoriti. Svakom novopridošlom su iznova objašnjavali tko sam i odakle, kako sam došao pješice da bih razgledao pradomovinu svojih predaka, a sa svakim ponavljanjem priča je rasla kao da sam se probijalo kroz buljuke neprijatelja. Moj čin je rastao i rastao u oličenje domoljublja i poštovanja prema svojima i svom narodu, bujao i dobivao ornamente. Pri kraju sam već slušao otprilike da sam hodao bosim krvavim nogama po oštrom kamenju.

Na to se netko sjetio da je vrijeme ručku i da sam sigurno gladan, iako sam upravo slistio ogromni sendvič s pršutom. Što je to sendvić, ništa! Potreban mi je pravi ručak! Zamalo su se potukli tko će me odvesti svojoj kući: onaj tko je išao s mojim ocem u školu, jedan koji je poznavao mog djeda ili onaj čiji mi je brat bio profesor, a svoja prava je polagao i onaj koji me je prvi spazio kao i onaj s kojim sam najviše razgovarao. Nisam se uplitao u njihovu prepirku jer sam s vode prešao na vino.

U prvu kuću u koju su me premjestili stigao sam praćen procesijom od petnaestak mještana, a ondje su se okupile još i žene i djeca iz neposrednog susjedstva. Pred mene su stavili tanjure i jedaći pribor, a za ostale je domaćin načeo pršut koji je čekao spremljen za posebne prilike. Svi su se uzvrtili oke mene otprilike kao da se vratio sin razmetni. Neki su mi savjetovali da se ipak ošišam, a drugi me uzvisivali upravo zbog toga: čupavac, a s takvim osjećajem domoljublja da bi svim vršnjacima mogao biti uzor!

Nakon objeda je jedan od prisutnih upozorio da bi nakon ručka trebalo neko slatko, a njegova supruga je upravo ispekla kolače, pa se pola ekipe sa mnom u sredini premjestilo u jednu od susjednih kuća. Nabacio sam svoj ruksak, ali nisam uspio uzeti i vreću za spavanje jer ju je ponio jedan od starčeka. U drugoj kući su nas zaista dočekali kolači, a nakon njih je jedan odlučno zatražio da kod njega odemo na večeru.

U međuvremenu je netko od mještana bio otišao u najbliže mjesto gdje je bilo telefona, nazvao u Zagreb mog profesora Čizmića i raspitao se o meni. Čizmić me je izgleda silno nahvalio i još svašta nabajao, a između ostaloga je rekao i da sam talentirani pjesnik. Kad se čovjek vratio s tim vijestima, zavladalo je opće oduševljenje. Ako je i bilo nekakve nevjerice ili rezerve, potpuno su se raspršili. Popio sam već dosta vina, pa su me lako nagovorili da im odrecitiram nekoliko svojih pjesama. Zavladalo je euforično oduševljenje. Novi Tin Ujević, budući Antun Branko Šimić! Domaćin se sjetio da i njegova baba od zamalo sto godina također piše pjesme i svi joj se zbog toga izruguju, ali tom prilikom su je pozvali da i ona pročita nešto od onoga što je zapisala. Prostorija je bila krcata, oni koji nisu mogli ući natiskali su se na prozore, a baba i ja smo naizmjence prosipali poeziju uz glasno navijanje kao na utakmici. Baba je zamalo umrla od ganuća jer je toliko ljudi toliko dugo nije toliko pozorno slušalo još od vremena kada sam se ja rodio.

Dernek je završio iza ponoći, a onda nije bilo govora da bih mogao nastaviti dalje, već su me ugrabili i odvukli u četvrtu kuću gdje su mi spremili postelju za spavanje.

Za doručkom me je već dočekalo petero mještana koji su došli da se na vrijeme osiguraju da ću kod njih doći na ručak. Bilo je nekih koji su propustili poetsko veče prethodne noći, pa sam im već nakon doručka počeo recitirati pjesme Miroslava Antića iz zbirke „Plavi čuperak“ koju sam znao napamet. Znao sam još i osamdeset posto pjesama iz Cesarićeve zbirke izabrane lirike, nekoliko pjesama Tina Ujevića i Miroslava Krleže s kojima sam obično fascinirao ženske na tulumima, a u Zadvarju, moguće Zagvozdu, pretvorili su se u oružje protiv kojega mještani nisu imali obrane. Bio sam za njih kao putujući festival koji je slučajno naišao, egzotični cirkus, a najbolje od svega je bilo što su me prihvatili kao svojeg gotovo više od svojih najrođenijih.

Jedna me je stvar začudila. U mjestu su bila samo mala djeca i sredovječni i stariji ljudi. Onih mojih godina nije bilo više od dvoje-troje, među kojima svega jedna djevojka koja je dobro izgledala, iako se po porodičnim fotografijama na zidovima i komodama vidjelo da ih ima znatno više. Gdje su? Ogorčeno su mi objasnili da su se svi razbježali po moru, što da planduju, što da konobare. Oni tako, a ja se vratio u postojbinu svojih predaka... Opet sam ispao fantastičan. Da sam htio izabrali bi me za narodnog zastupnika. Nije bilo izgleda da bih mogao napustiti Zadvarje (ili Zagbvozd) prije nego me pogoste u svakoj kući, koliko god je postalo naporno biti neprestano u centru opće pozornosti, a već sam se toliko nažderao i napio da sam se počeo pribojavati da ću se raspuknuti.

U svakoj kući u kojoj su me ugostili trudili su se nadmašiti prethodne. Trećeg dana mi je domaćin kod kojeg sam se probudio doveo janje da me upozna i najavio da će ga priklati za ručak. Gledam ja janje, janje bleji, i tu sam shvatio da je vrag odnio šalu. Energično sam počeo objašnjavati da moram odmah dalje, bez odlaganja. Požurivao sam da želim upoznati i druge predjele Hrvatske, a ne samo kraj odakle su moji. Protiv toga nisu imali argumenata. Dvadesetak glava porodica su sa mnom dočekali autobus i mahali mi dok sam odlazio. Prije toga mi je svaki od njih poskrivečki gurnuo u džep po stotinjak dinara, da se ne patim na putu. Usput je svaki pozdravio i mog oca jer se nikada ne može znati da neće nekim nesretnim slučajem završiti pred sudom u Zagrebu. Bio sam bogatiji nego ikada ranije. Sišao sam u Makarskoj i otišao pravo u najbliži hotel, uzeo sobu i prepustio se uživanju u samoći i tišini, te dva dana ležao uglavnom u kadi i nisam ništa jeo da bih došao sebi, a zatim nastavio prema Dubrovniku.

Tridesetak godina kasnije čuo sam da je mladi glumac Vedran Mlikota, rođen u Zadvarju godinu dana nakon što sam onuda prošao, u Zagvozdu pokrenuo uspješan ljetni festival na kojem gostuju glumci, recitatori i pjesnici. Zanimalo bi me saznati odakle mu zamisao da na tako iščašenom mjestu pokrene nešto rezervirano za velika središta i popularne destinacije. Možda je kao dijete slušao nekakve priče koje su ostavile traga čak i nakon što ih je zaboravio… U lavini je neprepoznatljiva ona gruda koju ju je izazvala..

- 04:59 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>