Za rubriku „Rectum“ u „Omladinskom tjedniku“ razgovarao sam s pedesetak osoba. Prisjećam se Relje Bašića i Arsena Dedića, Josipa Gumzelja i Gorana Štroka, Ede Murtića i Igora Mandića, baletana Miljenka Vikića i doktora Milivoja Košičeka, Zvonka Letice i Ivice Percla… Čudno, sad vidim da bez ikakve namjere, čak i bez svijesti o tome, nisam intervjuirao niti jednu žensku.
Priča o jednom od tih intervjua mogla bi početi kao bajka: imao otac Zlatar dva sina, dobroga Zorana i zločestog Peru… Obojica su se bavili novinarstvom za mladež. Zoran je postao televizijski režiser i radio vrlo popularnu emisiju „Mi mladi“ u kojoj su po prvi put nastupili mnogi rokerski vokalno-instrumentalni sastavi, a Pero je postao glavni urednik najpopularnijih novina za mlade, „Plavog vjesnika“. Nakon što je Nenad Brixy u njemu objavljivao izuzetno kvalitetne domaće i svjetske stripove, Pero Zlatar je počeo objavljivati komercijalni stripovski šrot. Novinarski dio bio je još gori: orijentirao se na pjevačke zabavljačke zvijezde, manekenke, modne dizajnere, misice i auto-trkače. Dok smo mi propagirali omladinske klubove, on je djelovao kao propagandna filijala poluprivatnog diskokluba „Saloon“. Uz „Plavi vjesnik“ svi smo odrasli i takav zaokret bio je za nas neoprostiv, a Pero Zlatar nam je postao glavni idejni i stručni protivnik. Za nas je list kojeg je uređivao postao oličenje svega kako ne bi trebala raditi ni kakva ne bi smjela biti štampa za omladinu, no da bi stvar bila gora, „Plavi vjesnik“ se prodavao otprilike deset puta bolje nego naš „Omladinski tjednik“.
Nazvao sam zločestog Zlatara i pitao bi li bio sklon dati intervju konkurentskom listu. Pristao kao da je to jedva dočekao. Već na to sam se još više narogušio. Djelovalo mi je kao da ga zanima napokon vidjeti nekoga iz te redakcije koja ga učestalo napada, a zvučao je samouvjereno kao da je uvjeren će sa mnom lako izaći na kraj. Dogovorili smo se da ga posjetim kod njegove kuće.
Slučajno se poklopilo da sam u to vrijeme imao posuđeni „Uher“. Ne sjećam se više od koga sam ga posudio ni zašto, ali za one koji ne znaju valja napomenuti da je „Uher“ u to vrijeme bio drugi najbolji prijenosni magnetofon na svijetu, reporterski magnetofon studijske kvalitete. Najbolji je bila „Nagra“, „Uher“ se cijenio odmah nakon nje, a nakon njih dugo, dugo nije bilo nijednog magnetofona, a tek onda su dolazili „Philipsi“, „Grundinzi“ i svi ostali. Cijena „Nagre“ je bila takva da je bilo nezamislivo da je itko privatno kupi za sebe, a „Uher“ je očigledno bio dostupan čim sam ga od nekoga posudio, iako mi je i danas nejasno zašto bi si ga netko kupio. Dakle, s „Uherom“ sam nakanio snimati naš razgovor.
Zvao sam Peru Zlatara iz redakcije, pa je Hido Biščević čuo da smo se dogovorili naći i raspomamio se da i on hoće ići sa mnom. Toliko je navalio da ga se nisam mogao drugačije riješiti nego da ga povedem. Hido je imao protiv Pere Zlatara više nego svi mi zajedno. Naime, „Plavi vjesnik“ je godinu ranije organizirao izbor za maloljetničku miss, „Miss Teen“ ili tako nekako. Ženske su se masovno javljale i slale svoje fotografije u kupaćim kostimima. Za nas je to bio primjer ispraznih vrijednosti, pogrešne životne prijentacije i očaja. Prve godine je pobijedila djevojka koja se zvala Jasminka, prekrasna sedamnaestogodišnjakinja, a zatim je sa Zlatarom otputovala na svjetsko takmičenje, gdje je izabrana za drugu najljepšu na svijetu, ili čak prvu, ne sjećam se više točno. „Plavac“ je to iskoristio da njen uspjeh razglasi na sva zvona, pa su nadalje taj izbor čak preimenovali u „Miss Jasminka“. E, ta Jasminka je išla s Hidom u razred i on je po svemu sudeći bio zaljubljen u nju, a njen svjetski uspjeh ju je izbacio van njegova dometa, za što je krivio osobno Peru Zlatara i žudio kao gladni vampir da mu se krvi napije.
Dogovorili smo se da ću ja preuzeti ulogu fotografa, a Hido će glumiti novinara. Našli smo se poslijepodne u našoj redakciji i dao sam mu listu pitanja koja sam pripremio, s tim da nakon što dobije odgovore na njih može pitati što god još hoće. Gadno smo se nabrusili predviđajući što bi nam taj zlotvor mogao odgovoriti i razmatrajući potpitanja s kojima bi ga mogli zaskočiti. Bio je vrući ljetni dan i palo nam je na pamet da ostavimo sandale u redakciji i zaputimo se prema Zlatarovom stanu bosi. Moglo bi se reći da smo se otkačili kao da smo se napušili, iako zaista nismo, već nas je uznosio čisti višak testosterona i adrenalina.
Pero Zlatar je stanovao nedaleko, u Matičinoj ulici. Otvorio je vrata i uspio se obuzdati da ne pokaže koliko se zgranuo. Stajali smo pred pragom bosih prljavih nogu, u ofucanim trapericama i prljavim majicama, dugokosi i raščupani, no mora da je primijetio da Hidi preko ramena visi kožna torba u „Uherom“, a ja nonšalantno mlataram „Leicom“. Izgledali smo gore nogo Romi koji sakupljaju glomazni otpad, no dragocjenom opremom koju smo vukli nitko se drugi od novinara u Zagrebu u tom trenu nije mogao pohvaliti.
On je stanovao u urednom stanu koji je djelovao pomalo prazno kao da se nedavno uselio, tim više što je sav namještaj očito nedavno stigao iz dućana. Bile su to one skupe fotelje i regal koji imitiraju još skuplji starinski stilski namještaj, premda takav stil nikada ranije nije postojao, i to mi je išlo na živce od trena kad sam prešao prag. Ako kupuješ novo, kupi novo, a ne nešto što imitira staro. Ako imaš novaca za kupiti skupo, kupi funkcionalno i lijepo, a ne nepraktično i nakaradno. Ako kupuješ, kupuješ za sebe, a ne da bi ostavio dojam na druge. Bio je sam kod kuće. Zavalili smo se u kožne fotelje, a on je domaćinski pitao hoćemo li što popiti. Može. Ponosno je izvukao bocu uvoznog viskija držeći se pri tome kao da baca bisere pred svinje, točeći nam s visine pokazujući da si može dozvoliti i takvu rasipnost.
Uključili smo magnetofon i počeli s pitanjima. Za onoga tko ga nije znao Hido je izgledao hladnokrvno, ali ja sam neprestano bio spreman skočiti da ga zgrabim ako se baci na našeg domaćina i počne ga daviti. Zlatar je odgovarao točno onako kako smo predvidjeli, zlataroidno, samouvjereno i hvalisavo, drsko obigravajući oko tankog leda na koji smo ga pokušavali navući. Sve što je rekao bilo je predvidivo osim brzine kojom je natakao i ispijao čaše. U jednom trenu sam pomislio „Pa on nas pokušava napiti!“ Koliko je moja pomisao bila točna, ne znam, možda je on i inače pio tim tempom, možda je tako samo pokušavao ukloniti svoju napetost tom prilikom, ali ni Hido ni ja nismo htjeli dozvoliti da ispadne da ne možemo slijediti njegov tempo. Nismo još iscrpili ni pripremljena uvodna pitanja, a na stol je stigla nova flaša viskija.
Na to je krenulo ludilo. Prozori su zbog vrućine bili otvoreni, izvana je dopirala buka prometa, bili smo oblijepljeni znojem, a viski je nesmiljeno udarao pravo u glavu. Hido je nesmotreno izlanuo da zna Jasminku i nešto predbacio, Pero Zlatar je pokušao reći da je prema njoj krajnje dobronamjeran i potkrijepio to izjavom da zna njene roditelje, pa joj ne bi već zbog toga ništa nažao učinio. Dodatno je argumentirao da je upravo zbog te posebne dobronamjernosti prema njoj namjestio da ona bude izabrana iako je bilo na desetke drugih jednako zgodnih ili zgodnijih cura, da joj je priuštio da dobije vrijedne nagrade i putuje po svijetu, da je priskrbio da kao pobjednica dobije i dodatne nagrade koje nisu bile obećane propozicijama natječaja… Više se nije kontrolirao. Piće ga je drmnulo dva puta snažnije nego nas i ono što je govorio bilo je priznanje da je utjecao na rezultate izbora, da je sam narušavao pravila i proceduru koja je bio dužan provoditi i nadzirati, da je koristio službeni položaj za dobrobit svojih prijatelja… Sve u svemu, nadrobio je dovoljno da dobije sramotni otkaz i zauvijek bude izbačen iz novinarske profesije. Hido i ja smo se neslućeno obradovali jer smo dobili više nego smo mogli i sanjati, a on pogrešno shvatio da smo postali najbolji prijatelji, pa ga više ništa nije moglo zaustaviti. Neprestano dolijevajući i bez ikakva poticaja krenuo je u muške priče kojima nas je kanio fascinirati. Što mislimo što se sve može raditi s tim tukama koje šalju svoje fotografije u badekostimima u novine? Izbor za miss pruža obilje svakovrsnih prilika da se te cure dobiju na samo. A što su sve sposobne kad im ideja o slavi udari u glavu! Našu rezerviranost shvatio je kao nevjericu, pa je samo eskalirao dodatnim pričama koje su trebale potkrijepiti prethodne.Otvarao je brojeve „Plavog vjesnika“, pokazivao slike pojedinih natjecateljki i uzvikivao: „Ovu sam! I ovu! I ovu!“, a zatim nas zasipao degutantnim pojedinostima. Već se i meni toliko mutilo da nisam mogao ni pratiti i sjećam se posljednje razumne misli prije nego se sve izgubilo u kovitlacu: „Više nije važno da išta pamtim - magnetofon sve bilježi.“
Uopće se ne sjećam kako sam se vratio kući. Sjećam se da sam prije spavanja položio „Uher“ na stolčić između mog kreveta i onog na kojem je spavala sestra, te provjerio na dva-tri mjesta da li je magnetofon sve dobro snimio. Kvaliteta zvuka udovoljavala je radijskim kriterijima i te noći sam zaspao zadovoljan kao rijetko kad.
Drugog dana sam se probudio oko podneva. Prvi impuls bio je da sjednem za stol i počnem skidati tekst s magnetofonske vrpce za intervju, ali istovremeno me je vuklo i da to što duže odložim i uživam u očekivanju onoga što me očekuje. Imao sam u rukama pravu poslasticu. Ne samo da ćemo napraviti pravi skandal, ne samo ukloniti osobu koja nas je iritirala nego i temeljito razobličiti i ogaditi sve izbore za misice koji su u to vrijeme počeli nicati kao vikendice na jadranskoj obali. To bi bilo potpuno u skladu sa svim za što smo se zalagali i istovremeno sjajan profesionalni uspjeh. Umjesto da se bacim na posao izišao sam u grad i nekoliko sati uživao premještajući se od kafića do kafića dok sam smišljao paklene rečenice za uvod i zaključni dio teksta.
Navečer sam sjeo za stol oran da radim kroz noć, uvjeren da ću ujutro imati završen intervju, vrhunac svega što sam do tada napisao i objavio. Premotao sam vrpcu na početak i pustio je da prvo sve na miru preslušam. Uvodna pitanja s konvencionalnim odgovorima uredno su tekla jedno nakon drugoga otprilike pola sata sve dok odjednom - tišina. Tišina kao da me je udarila u glavu. Skočio sam i premotao malko dalje, no opet je zvučnik ostao nijem. U panici sam počeo premotavati vrpcu i gdje god sam zaustavio - ništa. Tišina i tišina. Nakon uvodnog djela na vrpci više nije bilo ničega.
Nisam mogao vjerovati. Koliko god povećavao glasnoću, kako god okretao vrpcu, gdje god da sam je provjeravao - opet ništa. Odjurio sam u sobu gdje je sestra s majkom gledala televiziju i pitao je je li ona dirala magnetofon. Naravno da je rekla da nije. I da jeste vjerojatno mi ne bi rekla. Vratio sam se za stol, pustio vrpcu iz početka i dva sat slušao tišinu nadajući da je nekim čudom negdje ostao barem komadić jučerašnjeg razgovora, ali uzalud. Za to vrijeme imao sam priliku razmišljati.
Što se dogodilo? Sestra je ustala prije mene, vidjela je na stolu novi magnetofon kakvog ranije nikada nije vidjela, možda je poželjela čuti ima li na njemu išta snimljeno nadajući se nekakvoj muzici, pa pritisnula krivu tipku, onu za snimanje, te - naravno - nije ništa čula, a magnetofon nije ništa snimio jer nije bio priključen mikrofon, pa je zato ostala samo tišina. No možda nije ni bila sestra. Tko zna, možda su ujutro dok sam spavao navratili moji pajdaši iz Dvanaeste gimnazije, prčkali po magnetofonu i otišli vidjevši da me ne mogu probuditi? Uostalom, ja sam prije spavanja, temeljito pijan, provjeravao snimku; da nisam tako košmaran sam zabrljao? Palo mi je na pamet da je čak možda sam Pero Zlatar u nekom trenutku razgovora isključio prekidač na mikrofonu, pa je nakon toga - znajući da se više ništa ne snima iako se magnetofonska vrpca okreće - mogao pričati bilo što.
Preostalo je pitanje što učiniti. U redakciji su očekivali da se ujutro pojavim s napisanim intervjuom. Nekih skandaloznih dijelova razgovora sam se dovoljno dobro sjećao da sam ih mogao napisati od riječi do riječi. Ali, ako to objavim, Zlatar će sigurno tvrditi da sam sve izmislio. Kakve bi dokaze u tom slučaju imao da nisam? Mogao bih se pozvati na Hidu, i njegova bi riječ imala težinu da je postojala magnetofonska snimka, ali bez nje je bila jednako bezvrijedna kao i moja. Umjesto da uklonim protivnik, ja bih ispao falsifikator i klevetnik. Možda bih mogao riskirati računajući da Pero Zlatar neće opovrgavati iz bojazni da na vrpci imam još gorih dijelova, ali ako je zaista on isključio mikrofon ne mogu se na to pouzdati. No najviše me je zadržavala pomisao da ono čime se hvalisao naprosto nije istina, da ga je piće povuklo za jezik i da nam je kao istinu pokušavao podvaliti ono što je samo priželjkivao. Da je snimka ostala, ne bih odolio da je ne iskoristim, prignječio bih ga kao Sveti Juraj aždaju, no bez nje mi je palo na pamet da nije u redu okriviti čovjeka za neoprostivu zloupotrebu ako je posrijedi samo benigno hvalisanje izmišljotinama.
Počelo se već i razdanjivati kada sam zaključio da je posljednji čas da počnem pisati. Sa žaljenjem sam odbacio sve one opake rečenice koje sam smislio prethodnog dana u šetnji gradom i od onih odgovora koji su ostali zabilježeni napisao sasvim konvencionalni, ljigavi intervju. Taj tekst po ničemu nije zaslužio da ostane zapamćen, osim po svemu onome što sam ja zapamtio i iako ništa drugo nisam mogao učiniti i danas se pitam da li je sve to moglo drugačije završiti.
|