utorak, 08.02.2011.

nedodirnute ljubavnice - spasonosni ples

Neko sam vrijeme radio u „Vjesnikovom“ neboderu na uglu Savske ceste, mjesecima. Mjesec po mjesec, nakupilo se gotovo dvije godine.

Za one koji ne znaju, u predvorju nebodera nalaze se aluminijska automatska vrata za ulazak u dizala, dvoja, troja ili četvora, ne sjećam se više točno koliko ih je koliko je to davno bilo da sam ondje zalazio.

Oko dizala uvija se stepenište kojim se služe oni koji se trebaju uspeti ili spustiti tek kat ili dva, a ne da im se čekati dizalo. Pred vratima je obično bila gužva i događalo se da neki od onih koji čekaju (uvijek je trebalo čekati) ne uspiju stati u prvu kabinu koja naiđe.

U neboderu je u to vrijeme radila djevojka, a moglo bi se reći i mlada žena, koja mi se vrlo sviđala. Nisam znao kako se zove ni iz koje je redakcije, a danas se više ne sjećam ni kako je izgledala. Jedino što ne mogu zaboraviti je da je uvijek žustro hodala na vrlo visokim petama.

Sretali smo se na hodnicima svaki drugi-treći dan, a bilo je dana kad smo se sreli i dva-tri puta. Uvijek sam je odmjerio pazeći da to bude što brže i neupadljivije, iako mi se čini da je u nekoliko navrata to zamijetila. U nekoliko navrata mi se učinilo i da sam ja nju ulovio da je ona mene isto tako odmjeravala, ali nisam mogao biti siguran, a nakon svakog takvog susreta mi se sve više sviđala.

Nakon nekog vremena bio sam uvjeren da svaki takav slučajan susret i za nje ne prolazi nezapažen. U mnogo navrata sam odlučio da ću je sljedeći put zaustaviti, ali sam uvijek bio u žurbi ili zbog nečega drugoga nije bila prilika ili je ona bila u društvu ili je bilo očito da je ona u strci ili već nešto.

Prošlo je više od godinu dana takvog pogledavanja kad sam jednog dana nervozno čekao ispred lifta odbrojavajući sekunde jer sam kasnio, a svaka sekunda je mogla biti sudbonosna. Kao lav u kavezu šetkao sam kroz gomilu koja se okupila, odlučan da se po svaku cijenu ubacim kroz prva vrata koja se otvore.

Stepenište koje se uvija oko dizala na posljednjem zavijutku ima odmorište nakon kojega preostaje još šest stepenica. U jednom trenu sam doglavinjao do početka stepeništa i upravo kad sam se okretao da se ne udaljim previše od vrata, krajičkom oka sam primijetio da se netko brzim koracima spušta. Podigao sam pogled. Ona. Na trenutak smo se pogledali pravo u oči, bez skrivanja, pogledi su se isprepleli i stopili se u jedan. Njene su se oči širom rastvorile, zbunila se kao uhvaćena u klopku, u njezinom kretanju kao da je zapeo neki mali zupčanik, vrh pete zapeo je za rub stepenica i ponesena brzim kretanjem iznenada je poletjela preko svih preostalih stepenica. Iznenada je letjela u dugačkom i visokom luku višem od glava onih koji su stajali, a širom rastvorene oči su se još raširile, jedino što je lice oko njih preplavila panika pred neizbježnim padom na tvrdi mramor, pa očaj što će se raspljeskati kao palačinka, ali spoj očima nismo prekidali. Takva je bila snaga mog pogleda!

Zakoračio sam na njenu putanju da je dočekam na prsa, ali nije bilo izgleda da mogu zaustaviti nalet njene mase nakon takvog leta. Da ne bih i ja pljusnuo na leđa u djeliću trenutka kada su nam se prsa dotakla uhvatio sam je kao kliještima u zagrljaj, munjevito se izvio na stranu i tako preusmjerio njen let, a zahvat nije dozvoljavao da odleti dalje. Zaokrenuo sam se oko svoje osi, ali nas je inercija ponijela, ja sam cuknuo nazad, a njene noge su poput zamašnjaka vukle da se i dalje okrećemo i napravili smo tri ili četiri okreta kao da tijesno pripijeni plešemo neki divlji valcer.

Uspio sam se zaustaviti nakon tri-četri metra i dalje osovljen na noge i uspravan dok je ona visjela opuštena u mom zagrljaju kao meduza bez ikakvih kostiju. Lice joj je bilo boje porculana, a neprekinuti pogled nije mogao biti s bliže razdaljine jer smo se gotovo doticali nosovima, a onda sam rekao potpuno smireno:

- Bilo mi je drago!

Pravi kavalir reagira u trenu, a zavodnik u pravom trenu.

Podrazumijevalo se da mi je drago što sam joj mogao pomoći, što sam je spasio, što smo se napokon upoznali iako nas nitko nije službeno predstavio jedno drugom i što i dalje nisam znao kako joj je ime ili nešto slično, ali tada su se otvorila vrata dizala i rulja je nagrnula unutra. Odskočio sam od nje, surovo se probio kroz ostale koji nisu stigli ući. Vrata su se počela zatvarati, a signalno svjetlo istovremeno zasvijetlilo da je kabina preopterećena i neće krenuti, pa sam izbacio dvojicu iz „Večernjeg lista“ prije nego su se zatvorila do kraja, a posljednje što sam vidio kroz procijep njihovih krila, preko glava onih koji nisu uspjeli ući, bila je ukipljena mlada žena nasred praznog prozora predvorja.

Dogodilo se nekako da sam dan-dva-tri nakon tog događaja naglo prekinuo sve poslove u „Vjesnikovom“ neboderu. Palo mi je na pamet da potražim onu koju sam spasio, ali nisam znao gdje. Palo mi je na pamet da se opskrbim sendvičima, termosicom i cigaretama i ušančim se ispred nebodera od podneva pa dok posljednji čovjek izađe s posla i dočekam je, ali nisam znao izlazi li sprijeda, pa pješice na tramvaj, ili straga, pa do parkiranog automobila, a niti na koji od tri stražnja ili dva prednja izlaza. Doduše, mogao sam čekati pet dana…

Nisam jer mi je bilo jasno da nakon što bih je tako dočekao nakon godinu dana pogledavanja i nakon njenog leta i naše piruete to ne bi bio običan susret, a ja o njoj zapravo - osim kako je izgledala - nisam znao baš ništa. Obzirom na to kako je izgledala, vjerojatno prvu sedmicu ne bismo stigli ništa suvislo popričati, a nakon toga bih se mogao zateći već debelo u vezi s nekom koja mi po ničemu ne odgovara. Tako nisam napravio ništa osim ovoga - nakon mnogih godina - da sam sve to zapisao.
- 22:14 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker