Drago dolazeće proljeće:

Umorna sam
od bijeline koje nigdje nema u ovoj zimi,
od mekanih topljenih pahulja
na crvenim rastvorenim usnama

od iskrica cjepanica u pećima koje ne gore
više
Od odoljevanja da se ode

sobe na dva tri sata
dodira bijele i tamne kože
rasutih naušnica po ulaštenim parketima
nacrtanih slika krupnih zelenih grozdova u tanjuru
koje vidim dok ležim
dok bježim
i ostajem
ili ostajem
i bježim.

Nikad ne znam koji vrag od ta dva

Nikad se nećemo sresti mlađi.
I nikad se nećemo sresti.