To što ponekad ujutru pijemo skupa kavu
što obe preskačemo doručak,
ljubimo istog lijepog muškarca
To što ti dopuštam da ponekad nalakiraš moje nokte u crno
to što ponekad ljepše pišeš nego ja
(zanemariš pejzaže i pruge)
to što mi navlačiš kratke mrežaste čarape
stavljaš mi šljokice u kosu
nagovoriš me na neku glupost
to što ponekad piješ žesticu dok te očajno molim da se lijepo ponašaš
nosiš preduboke dekoltee i mirišeš kao da se zalijevaš parfemima
što voliš Chloé kao i ja
to što me nagovaraš da odem na sat ili dva
to što brišeš sve iz foldera i praviš se da se ništa nije desilo
to što me gledaš tako
To što imamo iste ili slične uspomene
na stvari koje su (nam) se desile

sve to ne znači da si kao ja
sve to ne znači da ćeš ikad biti - Ja
a što je još važnije ja nikad neću biti ti.

Želim da se zahvalim;
Pticama
Nebu
Snijegu
Moru
mojoj slatkoj krafni koju ne volim ujutru
taxisti koji me gleda u retrovizoru
djevojčici s očima boje različka
raznosaču pizze kad ga dočekam
umorna
blesavo sretna
polu sretna
očajna
ili
samo pružim ruku kroz vrata
strancu u autobusu
vrani na smrznutoj travi
Mjesecu u nečijim očima
muškim šakama
svim popodnevima koja su za mene umirala
crveno
plavo
sivo
purpur
svim vlakovima u 02 h po noći
Avi, Veroniki, Majri
i inima
nisam ih baš poznavala predobro
zadimljenim kavanama
golim leđima i stisnutim pesnicama na volanima
pogledu iz profila
namrštenom
zabrinutom
mirišljavom
dlanu u mom
narančastim posljepodnevima
svili perju i jastucima
i
svim pjesmama
Pjesnicima
strofama
rimama
svim ljubavima
koje su mi bile (ne)važne

što sam uzela i ono što nije bilo moje
jer mi je trebalo
jer mi se moglo
dalo
jer je htjelo biti
u mojoj pjesmi.

Hvala.

Drago dolazeće proljeće:

Umorna sam
od bijeline koje nigdje nema u ovoj zimi,
od mekanih topljenih pahulja
na crvenim rastvorenim usnama

od iskrica cjepanica u pećima koje ne gore
više
Od odoljevanja da se ode

sobe na dva tri sata
dodira bijele i tamne kože
rasutih naušnica po ulaštenim parketima
nacrtanih slika krupnih zelenih grozdova u tanjuru
koje vidim dok ležim
dok bježim
i ostajem
ili ostajem
i bježim.

Nikad ne znam koji vrag od ta dva

Nikad se nećemo sresti mlađi.
I nikad se nećemo sresti.

Jutro nije obećavalo ništa. Tek magla ispod severnog neba Vojvodine. Ledina i dimnjaci. Kao u pesmi nebo i zemlja su spojeni šalom. Negde iza svega toga salaši. Ko nije voleo ravnicu i zavejani stari salaš nije skupio one sitne treptave uspomene što te noću tako blaženo uspavljuju uz zvukove sporih teretnih vlakova negde prema Rumuniji. Ali nemaš sad vremena da razmišljaš o teretnim vagonima, vetar je blag ni nalik na severce koje pamtiš. Kapa je više ukras na tvojoj kosi, nego stvarna potreba. Magle su blage, razređene, ni nalik onoj jednoj što te je jednom onako sapela među svojim granama kao rukama i odala ti tajne koje nisi ni želela da znaš, a sve zarad jednog tvog osmeha. Zadržala si ga i dan danas. Isto kao one treperave uspavljujuće slike snegova i salaša spojenih nebeskim šalom.

Vratimo se Nebu;

Ako pogledaš bolje, nebo je bijelo. Sasvim sigurno bijelo, jutros mi je jedno šetalo nad glavom. Zvalo me bijelim smiješkom, grlilo prozirnim vjetrom. Oko kose, oko zgloba, oko struka. Nebo je sasvim sigurno zimi bijelo, ima gole grane kao ruke, visoko gore gore. Pa kad se vjetar i grane spoje, i nebo nad glavom šeta, a ja ispod njega, to je jedna ljubavna pjesma koju ti napišem preko zaslona svog telefona, a Nebo od gore, tamo sa strane kraj semafora iznad moga ramena u mene gleda, dok isti prozirni vjetar po mojoj vrećici u boji proljeća šuška oko mojih pereca.

Posredstvom wajback machine, samo na par trenutaka da se podsjetiš svojih starih pisanja, ostaneš na tim stranicama cijela dva sata, uranjajuću u tu neku sebe, dižući obrvu, ili se samo na trenutke nasmiješiš, a negdje bogme i rastužiš.
Pisanje podrazumjeva davanje bar nekog dijela sebe kog ćeš se na neki način odreći, a tebi su tvoji dijelovi sebe svi bili dragocjeni, čak i one koje nisi voljela. Ali išlo ti je sasvim solidno, možda čak i dobro, iako malo bolje kad razmisliš, slično kao i ovdje.
Naravno nakon određenog vremena, shvatiš da su distance prirodne, da su tvoje teme nešto osobito samo za tebe, nedjeljivo sa drugima iako ponuđeno mnogo češće nego što bi htjela. Igre riječima igre s umom, igre sa srcem, igre imenima. Sve su to samo varijacije jedne te iste tebe. Pa ipak iz pisanja se mnog toga o sebi može spoznati, pisanjem zapisuješ trenutke koji se pretvore u prošlost i ponekad ih možeš poput tvog omiljenog punjenja za kekse osjetiti kao slatko gorko među svojim usnama.
Svaka pređena distanca, zatvara jedan dio koji daješ, i onda o tome više nikada ne napišeš niti riječ, gledajući da ne upleteš one druge s kojima si te distance prešla.
Zatvoriš kutiju od keksa i ponekad još zamisliš u rijetkim trenucima kako (s)poznaješ okus slatko ljepljivog punjenja.