Sa sobom po kruh. Da zajedno prelazimo semafor kod crkve gdje mi je jednom napisala pjesmu. Da zajedno gledamo crne ptice zime, onako sablasne, a opet ništa čudno da šetaju na snijegu ispod golih kajsija i višanja. Sa sobom dok se smijala, sa sobom kad je plakala. Vodila me da skupa slušamo otapanje snijega sa krovova kuća, i skupa da čekamo red u pošti, pokazujući mi očima da skupa ćemo poslije i na kavu. Bili smo skupa i kad su joj govorili ono što baš nisam htio čuti. Ja sam se mrštio a ona me je stiskala ispod kaputa. Ponekad se nije smijala. I onda smo bili skupa. Bili smo skupa i kad mi je u mraku okretala leđa. Bili smo skupa i kad sam ja njoj okretao leđa.
Vodila me je ujutru nakon druge kave koja se hladila do podne u šalicama, da čitamo recepte govoreći mi kako će ona samo praviti palačinke.
Vodila me da skupa čitamo knjige. Birali smo naslove jedno za drugo i obavezno si poklonili bar po jednu za Novu godinu.
Vodila me gdje je htjela.
I ja sam vodio nju.
Vodila me gdje je htjela
16 siječanj 2018komentiraj (24) * ispiši * #