Valjalo bi ustati iz mekih prekrivača. Skuhati jutarnju kavu, osluhnuti podne da uhvatiš isti ritam kojim ono diše.
Uz drveni okvir prozora u dvorištu dopustit ljubljenje obraza i sunca uz zatvorene kapke.
Disati disati disati.

Dok spavaš pod mojim plahtama, ja bih te samo gledala. Zatvorene oči, kao kad me ljubiš, iste trepavice koje me po obrazima dotiču dok se spuštaš tamo gdje se već spuštaš..

Kuhinja je moja sada poput bojišnice, pitam se da li ćeš sve izvaditi iz ladica, ormara i polica, mrštim se, volim kad je sve na svom mjestu, a onda me sve na svom mjestu užasno kasnije nervira.

Najopuštenija sam u svojoj postelji, dok sjene plešu na plafonu. dok grlim kožu, kosti i meso (čovjeka) dok dišem miris od kojeg živi sve ono u meni što je budno.
Kažem si da sam tako navikla, ja sam kao drvo što je pustilo svoje grane na jednu stranu, teško me je ispravljati, umjesto prve jutarnje (podne je) kave, gickam prženice, sir, krastavčice, i masline, smijem se zbog te grane i hrane i tako znam da volim te.

Sa sobom po kruh. Da zajedno prelazimo semafor kod crkve gdje mi je jednom napisala pjesmu. Da zajedno gledamo crne ptice zime, onako sablasne, a opet ništa čudno da šetaju na snijegu ispod golih kajsija i višanja. Sa sobom dok se smijala, sa sobom kad je plakala. Vodila me da skupa slušamo otapanje snijega sa krovova kuća, i skupa da čekamo red u pošti, pokazujući mi očima da skupa ćemo poslije i na kavu. Bili smo skupa i kad su joj govorili ono što baš nisam htio čuti. Ja sam se mrštio a ona me je stiskala ispod kaputa. Ponekad se nije smijala. I onda smo bili skupa. Bili smo skupa i kad mi je u mraku okretala leđa. Bili smo skupa i kad sam ja njoj okretao leđa.
Vodila me je ujutru nakon druge kave koja se hladila do podne u šalicama, da čitamo recepte govoreći mi kako će ona samo praviti palačinke.
Vodila me da skupa čitamo knjige. Birali smo naslove jedno za drugo i obavezno si poklonili bar po jednu za Novu godinu.
Vodila me gdje je htjela.
I ja sam vodio nju.

Pre sedam godina sigurno nisam verovala u Ljubav.
Verovala sam u reči: ljubavnik, privlačan, vodka, dobar provod, a i da se može sve preboleti.

A onda se desio Palić, zaleđeno jezero i njegove svetiljke uz rub obale, visoke gole grane spletene u zagrljaju hladnog januarskog nebeskog tela Meseca.
"Norveška šuma" u papirnatoj vrećici, zaleđeni prsti u ruci, i da hodaš uz svoj "san".

Ako sam i ja hodala uz svoj, trebalo mi je dosta vremena i tvog strpljena da u to i poverujem.
Ako sam nešto o ljubavi naučila, to je da se ljubav samo ne dogodi, za ljubav se bori, od ljubavi se ne odustaje i u ljubavi se prašta.
Sve dok nas to usrećuje.

.. Jer ja u ljubav verujem.

Otvoriš oči i više nije sve sjajno i srebrno. Sad su to samo obične sijalice a ukrasi su samo svjetlucave trake.
Ne poznaješ niti jednu osobu koja iz sjaja do očaja umije brže od tebe, do same sebe, i to bez ikakvog stvarnog razloga.
Gorko slatke trave su ishlapile iz tvoje krvi poput proljetnog dana što dođe i prođe u samo jednom uzdahu koji udahneš duboko u grudni koš i zadržiš koliko možeš do sljedećeg udisaja.

Točno znaš što ti treba; nešto visoko i sa očima poput hladne vode, one što se smrznuta blista i ježi te, poput najsitnijih zvijezda koje se mogu vidjeti u ljetnim plavim noćima.

Kad kaže da će doći, ti ga sanjaš poput dječijeg sna: modro i nasmiješeno.

Zatvoriš oči i svjetlucave trake pretvaraš u mirišljave trave.