Bio je oktobar, i bila je kiša, bio je crveni tamvaj i svi su prolazili: Banovo brdo i neki 7l. i trudila sam se da zapamtim obično 7, bez slova, i da ne pomiješam ulice Uskočka ili Ustanička, i da ne razmišljam kako je meni sve to na izgled isto, i da me ne uhvati panika, jer moje lijevo i tvoje nije uvijek isto, i da mi akcenat na kisoku zvuči kao da sam baš iz samog centra grada, a ne tamo iz nekog sjevernog grada, ja nonšalantno tražim kartu za sve gradske vožnje za jedan dan, kao da uopće znam šta to znači i nepoznata lijepa cura koja me pita jel' se ovuda može stići do Zelenog venca, a ja znam da može, ali sliježem ramenima - ja nisam odavdje, ja se samo trudim da zapamtim da li je Ustanička ili Uskočka. Ona odlazi, hoda samouvjereno, njoj se nije otkopčao kaiš na čizmi, ona ne hoda u preuskim farmerkama, ona je sigurna u sebe iako ne zna jel' se tu ide za Zeleni venac.
Bio je oktobar i kišilo je, i tvoje - čekaj me odmah desno iz Nemanjine, i moje sto puta provjeravano da li je to desno, i panika jer se tu ne skreće desno, ima znak, ja sam provjerila, i tigrasti kišobran koji nosi vjetar, pored sexy shopa, i moje pomjeranje par koraka pred drugi izlog, pa ne mogu te čekati ispred nekog šopa za sex, i dvije gospođe koje su se od kiše baš tu sklonile, njih nije panika, one su mirne.
...
Najviše volim kad me držiš za ruku, pada kiša, ulazimo iz jednog tramvaja u drugi, ti sjediš pored mene, ja se tada ne plašim velikog grada, volim njegova velika svijetla kroz prozor tramvaja...

Sezona kiša može da počne.