Ava vrti mali srebrni privjesak što kad miruje leži točno u udubljenju na njenom vratu, tamo u onoj maloj jamici što podrhtava kad se Ava smije. Ava se sada ne smije. Samo vrti privjesak i gleda ravno kroz prozor. Trebalo bi da su prozori veći, mnogo veći.

"Banka, glavna pošta, ona mala tržnica čiju prečicu ulice uvijek nekako pomiješa pa se stvori sa pogrešne strane, onda račun za mobitel, bijela mala prostorija, uvijek joj je nekako tjeskobno tamo, i vruće je, nije sačekala red, uvijek ih je previše, a prostor je tako skučen. I tako bijel. Izašla je. Vrtjela je neke vizit karte taxi brojeva, imala je osjećaj da treba da ih promijeni, neke već zna, kad ih vidi, ona ima osjećaj da i oni nju znaju, a Ava ne želi da ju se zna. "
Ava sjedi i gleda kroz prozore, koji treba da su mnogo veći, možda cijeli jedan zid, samo prozor, od vrha do poda? Nabraja glavna pošta, tržnica (pomiješane ulice, ali to je već rekla) bijela gušeća prostorija, (da, dobro, rekla sam si to već) brojevi,.. Ava nabraja u sebi kao da broji ljude koje je nekad ljubila, gušeći brojevi i bijele prostorije.
Ava pomisli na njihov odraz u ogledalu, mokru kosu, crveno lice, pomisli na gorki pelinkovac među jezicima i pomisli kako je zid bio bijeli.
Privjesak se nekako zaustavi među njenim prstima. Spusti se u jamicu na njenom vratu. Kao da je oduvijek tu pripadao.