Eto, trebalo bi jednoj djevojčici pomoći da prevaziđe prvo razočaranje u ljubav, a to mi baš i nije palo lako. Jer mnogo godina kasnije, pokazat će se da je to bila samo ona prva zaljubljenost, kad nemaš pojma o ničemu, skroz nesiguran u sebe, a lijep si i mlad i čitav svijet je pred tobom. Voljela bh da sebe može vidjeti mojim očima, a ne kao djevojčicu koju je ostavio netko koga misli da voli.

Iako se još dobro sjećam svoje prve ljubavi, Željko D. Sjećam se ljeta kada smo ga moja rodica Natali i ja, išle pronaći u Splitu. Naravno, nismo ga našle, hvala nebesima, jer sasvim sigurno nije isto poslati nekome poruku danas, ili mu se nacrtati pred vratima. Ne sjećam se ni zašto sam ga "voljela", bio je plav i visok, ali se dobro sjećam svakog puta kako mi je zadrhtalo srce dok je na pauzi izlazio da zapali cigaretu, u onom plavom mantilu ("Tri Palme", tamo je radio na salamama i kruhu) a ja ga gledala iz slastičarne "Zlatnog rata" gdje sam radila 4 ljeta kroz srednju školu, kad bih došla kod none.
Ne sjećam se da sam previše patila, ja sam se zadovoljila pisanjem pjesama, dnevnika i sanjarenjem kako će Željko D., mene jednom pronaći. Naravno, nikad se više nismo vidjeli, niti je ikada više radio u "Tri palme".
Znam da sam ga dugo "voljela" jer nakon njega, voljela sam, gle sudbine, opet jednog Željka, ali sam tada već imala 20 godina.
Ne sjećam se prezimena, živjela sam kod rodice Natali u Švedskoj, bio je iz BiH, bio je visok i lijepo je plesao. Oženio je jednu Šveđanku iako se mnogo kleo da me voli, ali jbga. (njemu nisam napisala niti jednu pjesmu iz inata)
Mislim da sam nakon njega zapravo i odustala od ljubavi, sve dok ona mnogo, mnogo kasnije nije pronašla mene.

Naravno, svjesna sam da svatko to mora proći, sam, i da je, kao što kaže A., to odrastanje.