Don't talk just kiss

27 ožujak 2017

B. skuplja svoje stvari sa pulta, kemijske sa tankim vrhovima koje tako lijepo pišu, žute ljepljive papiriće, futrolu u kojoj su njene naočare (koje tako rijetko nosi, iako uvijek obeća da hoće, B. jednostavno ne vjeruje da naočare idu uz nju) uzima ključeve od arhive gdje se zbog nedostatka prostora presvlače tek njih tri četiri i jedan njen kolega (nekad je zaključavala vrata, ali sad više ne, pobogu tko bi još mogao vidjeti nešto a da nikad prije nije, iako je ona na taj način vidjela prvi put da netko nosi žute bokserice, ali nakon 12 sati B. je tako umorna, da valjda ne bi mogla ni vrištati kad bi trebalo) B. navlači svoju novu crvenu jaknu čiji je zip od cirkona (za koju je čovjek u radnji rekao da joj stoji wow, kao plavuša i crvena boja, a B. ne vjeruje ljudima koji prodaju, njima je sve lijepo i wow baš vam dobro stoji, ali to je rekao i njen D. a njemu vjeruje i prva jutros poruka je bila nešto o "Crvenkapici" iako jakna niti nema kapuljaču, ali jutros je to zvučalo tako slatko i sexy. B. je prošla kroz "četvorku" gdje je bila pacijentica za psihijatriju, sa dva policajca u pratnji, sa jednim je nešto prije razgovarala u zajedničkoj prostoriji gdje su zapalili cigaretu, i razmenjivali rečenice koje su sve bile u vezi toga kako je naporan dan i ljudi i kako im se ide kući, sada je samo dobacio nešto kao "hej a mene ostavljaš ovdje". B. se nasmiješila (bar misli da jeste)
B. je pomislila na poruku koju je netom napisala D. "Nakon posla došla bih samo na "malo ljubavi" pa ravno kući u krevet" i na odgovor koji je brzo stigao:
" .. Ili još bolje, da nakon toga, samo ostaneš u krevetu sa mnom."


Izazov zaboravu

21 ožujak 2017

Možeš mi reći sve te lijepe riječi. Obećajem, neću se zaljubiti u njih.
Možeš mi ih pjevati. Kao uspavanku pred spavanje, kad san ne dolazi na oči.
Obećajem, nećeš morati to svaku noć ponavljati.
Ja ću od viđenog, ostaviti ponešto za prva proljetna besmislena jutra.
Ne zovi me sanjarem.

Ali možeš mi skinuti po koju zvijezdu, sa hladnog jutarnjeg neba? Oduvijek sam bila zaljubljena u njih.
Reci mi sve te lijepe riječi. Obećajem, zaboravit ćeš ih. Neću te podsjećati na njih. Nikada. Ali, ostavi ih kao zalog.

Trebala bih biti u nekom drugom gradu… Kroz visoki prozor, četvrtog kata, umotana samo u mirise I boje, topla i rasčupana, sa osmjehom sanjara, gledati u pravcu gdje odlaziš. Ti bi trebao, sa pogledom od kojeg meni nikad neće biti bolje, pogledati sasvim gore, do četvrtog kata. Nasmijati se. Mahnuti mi. I vratit se kući.

Priznajem. Idem u susret. Iluzijama.
Stvorenih od riječi, što smo ih već izgovorili. Dok još nismo ni znali tko smo. Možda ih uspijem preobličiti. Ublažiti im oštre rubove straha. Privukla sam te sasvim blizu sebi. Pretopila te pjesmom u sebe. Zbog toga smo tako čarobni.
Iluzija.
Riječi.
Možeš mi ih reći.
Obećajem.

Zaboravit ćeš ih.

16 ožujak 2017

Vjerojatno ti još nijedna nije pisala o stubištu. Mislim da će mi ovo biti drugi pokušaj. Ne znam koliko je stepenica. Sjećam se da si na među katu promjenio stranu sa koje si mi bio. Da sam pomislila kako je to slatko. Taj prirodan odabir jačega, da izabere stranu na kojoj želi biti. Da sam ja prihvatila onu što mi je ostala. Da sam se zadihala pomalo dok smo stigli do gore. Da je kaput bio crn i uzak. Da su se četiri ness kave malo prolile u vrećici brižljivo namještene u mojoj torbi da stoje uspravno. Da sam kasnije namjerno bliže tebi stavila onu u kojoj je falilo više kave i da nisam ni trepnula kada si me pitao da li sam iz nje pila, a ja odrično odgovorila.
"Lažeš zlato, lažeš dušo.. "
Samo još ponekad, i skoro bezazleno.

Prva ljubav

13 ožujak 2017

Eto, trebalo bi jednoj djevojčici pomoći da prevaziđe prvo razočaranje u ljubav, a to mi baš i nije palo lako. Jer mnogo godina kasnije, pokazat će se da je to bila samo ona prva zaljubljenost, kad nemaš pojma o ničemu, skroz nesiguran u sebe, a lijep si i mlad i čitav svijet je pred tobom. Voljela bh da sebe može vidjeti mojim očima, a ne kao djevojčicu koju je ostavio netko koga misli da voli.

Iako se još dobro sjećam svoje prve ljubavi, Željko D. Sjećam se ljeta kada smo ga moja rodica Natali i ja, išle pronaći u Splitu. Naravno, nismo ga našle, hvala nebesima, jer sasvim sigurno nije isto poslati nekome poruku danas, ili mu se nacrtati pred vratima. Ne sjećam se ni zašto sam ga "voljela", bio je plav i visok, ali se dobro sjećam svakog puta kako mi je zadrhtalo srce dok je na pauzi izlazio da zapali cigaretu, u onom plavom mantilu ("Tri Palme", tamo je radio na salamama i kruhu) a ja ga gledala iz slastičarne "Zlatnog rata" gdje sam radila 4 ljeta kroz srednju školu, kad bih došla kod none.
Ne sjećam se da sam previše patila, ja sam se zadovoljila pisanjem pjesama, dnevnika i sanjarenjem kako će Željko D., mene jednom pronaći. Naravno, nikad se više nismo vidjeli, niti je ikada više radio u "Tri palme".
Znam da sam ga dugo "voljela" jer nakon njega, voljela sam, gle sudbine, opet jednog Željka, ali sam tada već imala 20 godina.
Ne sjećam se prezimena, živjela sam kod rodice Natali u Švedskoj, bio je iz BiH, bio je visok i lijepo je plesao. Oženio je jednu Šveđanku iako se mnogo kleo da me voli, ali jbga. (njemu nisam napisala niti jednu pjesmu iz inata)
Mislim da sam nakon njega zapravo i odustala od ljubavi, sve dok ona mnogo, mnogo kasnije nije pronašla mene.

Naravno, svjesna sam da svatko to mora proći, sam, i da je, kao što kaže A., to odrastanje.








Ljubavna

11 ožujak 2017

Htjela sam pisati još jutros, Dunav je bio nekako žut i mutan. Kasnije sam pokušala slikati panoramu grada u onom magličastom trenutku sumraka dok se plavo hvata nad krovovima i sve živo prebojava u sebe. Ali bila sam gola.
Iako u velikom gradu to nikoga ne zanima. Ljubičasta zavjesa je kasnije sakrila prozor. Gel za tuširanje je mirisao prekrasno na tvojoj koži. Vršcima prstiju utvrđivali smo mekoću iste. Meni se u glavi vrtio pasus iz knjige koji sam to jutro čitala. Djevojci (iz knjige) okretale su se grede i tavanica dok je njegovo tijelo bilo nad njom.
Kasnije mi se vrtio (po glavi) zvuk tramvaja i umirujuća vreva saobraćaja.
Ljubav je zaista divna.
I "šiš" ćevap također i espresso i onaj prekrasan kolač sa sladoledom.
Sve je divno, ali ništa kao ljubav.

300. post

05 ožujak 2017

Eto da ne bude da Vas nikad nisam zvala na kolače cerek
Ovako je sve počelo


Ovo je negdje na sredini

Pri kraju

I samo jedan koliko toliko za fotkanje headbang


A ako vam se više sviđa švedski kolač od jabuke, onda će nam A. uvijek praviti kolače sretan


P.S.
Ja ću se držati one moje: Tko te voli, taj ti pjesme piše <3

300. (skica)

04 ožujak 2017

Pristao sam biću sve što hoćeš.

Ti si jedini.

Grliš me kada je kraj svijeta.
Nisi tu, a dišeš dok ležim budna. Kraj moga desnog ramena, na mojoj petoj strani svijeta, zaglušuješ moje šapate. Ti miluješ svojim tamnim očima. Osjećam te kroz vrijeme i na koljenu još me peče tvoj poljubac. Udišemo zajedno noć i ja, tu iluziju svaki dan. Toliko stakla, a nigdje suza.
Poslije ću plakati, poslije.
Ti si jedini.

Opsjena iza moga ramena. Utvara snova.
Jedini zbog koga bih mogla biti

- zovi me kako hoćeš.

Čista srijeda

01 ožujak 2017

Beskrajno nebo s kišnim oblacima. Ona sjedi na krevetu s razbarušenom plavom kosom. Cigarete umjesto doručka.

On sjedi na ivici kreveta.

Pogled na te oči.

Ne u njih. Negdje pored. Zna da će je te oči uhvatiti u laži ili je samo uhvatiti i neće pustiti
I da će morati ostati.

Jer ga te oči traže. Traže da odloži oblačenje farmerki. Pogled zadržava na njegovim leđima. Premješta cigaretu u drugu ruku. Otpuhuje dim iz skoro izgorjele cigarete. Dodaje joj pepeljaru.
Ispod trepavica, pokušava da sakrije pomisao da joj upravo treba još jedna.

- Previše pušiš i okreće joj opet leđa. Sjedi iza njega i kontrolira ruke.

Okreće se i uzima joj lice u ruke s oba dlana.

Negdje između njih, negdje između dvoje.

Vrijeme ih ograničava u tom gledanju. Sjedi i rukama prelazi po njenom licu.
Ona misli na autobus. I na prazno sjedište pored.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.