Možeš mi reći sve te lijepe riječi. Obećajem, neću se zaljubiti u njih.
Možeš mi ih pjevati. Kao uspavanku pred spavanje, kad san ne dolazi na oči.
Obećajem, nećeš morati to svaku noć ponavljati.
Ja ću od viđenog, ostaviti ponešto za prva proljetna besmislena jutra.
Ne zovi me sanjarem.

Ali možeš mi skinuti po koju zvijezdu, sa hladnog jutarnjeg neba? Oduvijek sam bila zaljubljena u njih.
Reci mi sve te lijepe riječi. Obećajem, zaboravit ćeš ih. Neću te podsjećati na njih. Nikada. Ali, ostavi ih kao zalog.

Trebala bih biti u nekom drugom gradu… Kroz visoki prozor, četvrtog kata, umotana samo u mirise I boje, topla i rasčupana, sa osmjehom sanjara, gledati u pravcu gdje odlaziš. Ti bi trebao, sa pogledom od kojeg meni nikad neće biti bolje, pogledati sasvim gore, do četvrtog kata. Nasmijati se. Mahnuti mi. I vratit se kući.

Priznajem. Idem u susret. Iluzijama.
Stvorenih od riječi, što smo ih već izgovorili. Dok još nismo ni znali tko smo. Možda ih uspijem preobličiti. Ublažiti im oštre rubove straha. Privukla sam te sasvim blizu sebi. Pretopila te pjesmom u sebe. Zbog toga smo tako čarobni.
Iluzija.
Riječi.
Možeš mi ih reći.
Obećajem.

Zaboravit ćeš ih.