Vjerojatno ti još nijedna nije pisala o stubištu. Mislim da će mi ovo biti drugi pokušaj. Ne znam koliko je stepenica. Sjećam se da si na među katu promjenio stranu sa koje si mi bio. Da sam pomislila kako je to slatko. Taj prirodan odabir jačega, da izabere stranu na kojoj želi biti. Da sam ja prihvatila onu što mi je ostala. Da sam se zadihala pomalo dok smo stigli do gore. Da je kaput bio crn i uzak. Da su se četiri ness kave malo prolile u vrećici brižljivo namještene u mojoj torbi da stoje uspravno. Da sam kasnije namjerno bliže tebi stavila onu u kojoj je falilo više kave i da nisam ni trepnula kada si me pitao da li sam iz nje pila, a ja odrično odgovorila.
"Lažeš zlato, lažeš dušo.. "
Samo još ponekad, i skoro bezazleno.