Nekoliko noći u kušet kolima i tamo si. Ulaziš go do pojasa u ocean. Bilo bi lijepo vidjeti sunce kako kao naranča upada negdje na rubu u plavetnilo. Ali možeš i bez toga.
Sve je to ustvari ništavilo. Privlačnih boja. I mekoće. Stalno misliš na teksturu nečijih šaka, tkiva i..
Voda ti spira miris putovanja. Dah ti je plitak pri pomisli na golu nogu ispod plahte. Smrde ti bajati sendviči iz kupea, i plastične čaše brzinskih makijata ispijenih zbog glavobolje.
Još jedno vrijeme će te proganjati smeće iz kupea, reski zvižduk, plava košulja, a onda će sve do odnijeti voda oceana dok u njemu stojiš go do pojasa.