Znam, mora biti da je tako:
Nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene i sreće moje.

Pijana kiša šiba i mlati,
vrbama vetar čupa kosu.
Kuda ću?
U koji grad da svratim?
Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka,
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?

Il je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al' ja, u krčmu svratio gorak,
a ona ne znajući - prošla.

Ne znam.
Ceo svet smo obišli
u žudnji ludoj - podjednakoj,
A za korak se mimoišli.

Da, mora da je tako.

M. Antic

Sigurna sam da se sjećaš, pa ja sam ti rekla, da sam ja malo čudna. I da čudna ne znači čudesna iako je bar jedno od nas željelo u to vjerovati. Nekad više ti, nekad više ja.
I da nisam tamo bila, na licu mjesta i svojim očima gledala Dunav i svu tu razlivenu rijeku pomalo mučno usamljenu među ljudima, možda bih i sada bila čudna za sebe jer nisam upamtila. Ali bila sam na licu mjesta. Pa znam i za stepenice ali nisam zapamtila koji kat, znam i da nema lifta ali ne znam koliko rukohvata je do gore, znam i za tvoju sobu i za police i za knjige, i za sestrinu sobu, i znam kakav joj je krevet i za sobu od M ( i sad sam morala zastati dok sam pisala inicijale, jer trebalo mi je dosta vremena da zapamtim njihova imena) i da je bio novembar, a možda i decembar. Sjećam se i filma, ali ne i naslova i da sam jedan od postova napisala na računaru tvoje sestre. Svega se ja sjećam, ali ne na način kao ti.
Znam da je Dunav jako blizu. To sivo i hladno i moćno. I da je uvijek na korak da me proguta,
Kod mene sjećanja izbijaju na poticaj vjetra i mirisa, negdje zamiriše juha od rajčica, ili ujutru prođem kraj spušenih roleti. I onda me čitav niz slika proganja. Slike bez foldera i oznaka. Bez datuma. Bez imena.
Čudna. Ne čudesna.

Balkoni opet dobijaju na svojoj vrijednosti i to me raduje. Kad bude još hladnije, moći će se na njima sjediti tek nekih desetak minuta. Sasvim dovoljno za ispušiti cigaretu. Pozdraviti zvijezdu. Izbjeći mjesec. Stisnuti najdraži džemper uz sebe.
Nemam zapravo što više da kažem. Ni zvijezdama ni tebi.

U pokušaju da napišem što sam htjela, završih dan uz čašu vina čiji sam plutani čep ugurala u bocu jer je nisam uspjela otvoriti. I uz petu epizodu, druge sezone Boardwalk.Empire. Kiša pada od sinoć i ne prestaje. znam jer sam sinoć cijelu noć bila budna. Broj odrađenih sati u ovom mjesecu vrtoglavo se penje. Odgovara mi ovaj svježiji zrak, prozori i vrata su još širom otvoreni, volim da nesputano puštam godišnja doba u svoju sobu. Sva su mi dobra i sve ih volim. Ujutru ću malo stegnuti jaknu oko struka i možda će mi pokisnuti šiške, ali nije to kraj svijeta. Još je rano za maglene zore i mutna žuta svijetla. Ali ih rado čekam i znam da dolaze. Ima nešto u tim prohladnim jutrima dok ti se koža lagano ježi, a grane voćki se spletu u zagrljaj.
Sivo me uopće ne iritira, jedino mi nebo nekad pritiska grudni koš i zaustavlja dah. ali to se dešava i kad je boje različka kao dječije oči širokog pogleda.
U pokušaju da napišem što sam htjela, završih sa tek skicom jutra dok u mojoj čaši plivaju mrvice od plutanog čepa.
Možda me ujutru probudi alarm, a možda i neka dolazeća skica.

Nekoliko noći u kušet kolima i tamo si. Ulaziš go do pojasa u ocean. Bilo bi lijepo vidjeti sunce kako kao naranča upada negdje na rubu u plavetnilo. Ali možeš i bez toga.
Sve je to ustvari ništavilo. Privlačnih boja. I mekoće. Stalno misliš na teksturu nečijih šaka, tkiva i..
Voda ti spira miris putovanja. Dah ti je plitak pri pomisli na golu nogu ispod plahte. Smrde ti bajati sendviči iz kupea, i plastične čaše brzinskih makijata ispijenih zbog glavobolje.
Još jedno vrijeme će te proganjati smeće iz kupea, reski zvižduk, plava košulja, a onda će sve do odnijeti voda oceana dok u njemu stojiš go do pojasa.

Shvatila sam da moram da obnovim zalihe plazma keksa. Dovedem u red nešto gdje samo spavam i gdje su samo ormari. Knjige i zidovi. Promjenim posteljinu i provjerim da li mi radi rerna.

Broj se opasno spustio na jednocifreni. Ako ovo nebo ne bude okrutno prema meni. Sinoć ga upozoravam da ga haluciniram. Ne govorim preglasno. Zna šta se krije iza tog uzdaha. Postaje opasno. Riječ nedostajanje je bukvalna, baš takva kakva joj je namjena. Opipljiva. Teže nego što sam mislila da je moguće. Ali puno slađe nego što je teorija obećavala.

A ja nisam baš nikakav teoretičar. Praksa mi je puno lakša. Toma. Prst na mjesto gdje je rana.

Za ovu digresiju potrebno je tek osnovno znanje.

A ja znam da znam.

Nedostaju mi Sobe.
Netkome bi nedostajali razgovori, bliskost, dodiri, smijeh a meni nedostaju sobe.
Lišće pod nogama dok iza neke kapije ne zalaje onaj veliki pas, koga smo s vremenom naučili zaobilaziti. Ti bi me uhvatio za prste a ja bih hodala iza tebe na rubu kelebijske ceste. One gdje prolaze oni veliki kamioni što iznenada zatrube a ti im onda slobodnom rukom digneš srednji prst i dok bježimo od velike lokve koja prijeti da nas oboje zapljusne, skrijemo se u kapiju smjeljujeći se.
Iza koje je jedna od tih soba što mi nedostaju.
Miris kuhane večere zarobljen iza starih zidova, mokra roba što se danima suši i u koju se na kraju uvuče svo to sjećanje.
Nedostaje mi pucketanje vatre u staroj Kreka Veso peći, koju bi I. mnogo ranije nego što je potrebno naložila, pa bi smo cijelu noć držali otvorene prozore, dok nam se na kraju ne bi sledili nožni prsti i stopala, tamo negdje pred zoru kad bi oni isti ili neki slični kamioni zatrubili i ja bih se u snu samo stisla uz tebe krajičkom svijesti svjesna da je novi dan.
Soba je zamijenjena vremenom Sobom. Ljepšom, sa laminatom, pvc prozorima, staklenom tuš kabinom sa preljepim uzorkom crvenih pločica. Krevetom koji ne škripi. Zrakom koji miriše samo na godišnje doba i svijeće u staklenim kutijicama, a ne na robu koja se danima suši i neke tople kuhane večere.
Svejedno, ponekad mi nedostaje kelebijska Soba, negdje na kraju grada, kamioni koji bezrazložno trube i kapija iza koje me ljubiš.

Pjesma.