Prvo su krenule lagano, kao kap, iz najudaljenijeg kutka pretapajući se i spajajući jedna sa drugom, neminovno, iako sam ih stezanjem grla pokušala spriječiti, a onda su se poput rijeka koje se preljevaju i preko najčvršćih brana, na samu pomisao da nikad ne znaš kad i gdje je kraj (možda te nisam poljubila dovoljno dugo, dovoljno čvrsto, možda sam bila snena ili jednostavno nisam znala) ovog jutra u 05.05 razlile preko moga lica.

Samo se molim da slijedeći put, budem negdje drugdje, i da budu malo tiše.