Bez predosjećaja. Niti dobrog niti lošeg. Jednostavna praznina i tišina. Zaustavljena slika dok se stvarala još jutros kad sam pustila dan u sobu. Dan je težak. Pravi ljetnji. Vreo dok sam hodala. Odlučila sam ignorirati auto. Probat ostvariti interakciju s prirodom. Lošije mi ide s ljudma. Ne sjećam se kad sam poslednji put hodala. Pustiti misli. Htela sam ustvari izbjeći punu glavu konfuznih, opterećujućih misli. Ništa mi više nije izgledalo logično. Hodam usporeno. Noga na nogu. Hodam, a misli hodaju za mnom. Ne okrećem se. Ako dovoljno dugo hodam, misli će odustati. Glava će mi biti prazna. Dovoljno ću se umoriti i uveče se neće pretvoriti u 1001 neodgovoreno pitanje.

Srpanj kroz koji hodam, uskoro će mirisati na kolovoz, na ostatke ljetovanja. Okrajke plaža. Prazne presvlačionice gdje se ukrade poneki poljubac.

Temperatura je nepodnošljiva i zrak je suh. Ipak, nepogrešivo će se osjećati, vrlo brzo, ljeto koje je na izdisaju. Figurativno, zajedno sa mnom.

I znala sam da se trebam bojati. Svega što sa sobom može(š) donjeti. I što si već donio, bojim se.

I nemam nikakav predosjećaj. Niti dobar, niti loš.
Uveče noć se uvuče u sobu, na isti način kao ujutru dan. Ni ne primjetiš.