Gledala sam je ponovo i ponovo. I probala sam da je gledam tvojim očima. Najživlja na njoj je kosa.
Odudara mi od cijele njene pojave. Toliko mi se svidjela, da sam mogla da zamislim kako stojiš u masi i gledaš je.
Izoliraan od te zaglušujuće buke i riječi.
Stojiš sam i vidim samo kosu. Crveni bljeskovi nemirne kose.
Tako mala i nezaštićena. Neuhvatljiva. Poslije sam se zapiljila u njena ramena. Bretela koja spada. Tu sam stala. (ne mogu je zamisliti da bi sličila na mene)
Nisam zamišljala što dalje osjećaš. Zabolio me je stomak. A i odlazim uskoro. Moram se upristojiti. Već danima ne izgledam kao netko koga bi želio vidjeti. Provodim vrijeme tražeći i upoređujući što dobijam, što gubim. Zaledim se na onim pauzma od 15 sekundi i krivim sebe zbog toga. Pokazujem neke akutne znake starih bolesti. Recidiv koji je neizbježan. I najgore je što sam takva najsretnija. To sam ja. Znam što da očekujem i što će biti. Samo su nijanse u pitanju.

Tuga me razbija ovih dana. Možda je to najlicjemernije od svega. Toliko da bih sama plakala nad sobom. Međutim, nemam vremena. Prednost suludog svijeta u kom živimo. Nemam vremena da se isplačem kao čovjek.

Tražim “polupansion”, vrtim stranice i pripremam si zadovoljstvo.
Otkazujem ga. Vraćam ključ.
Kad bih si bar mogla vratiti svoj život.

To je domen u kom sam u minusu.