Eto. Nema više potrebe da sjedim po hladnim balkonima.
Niz krovova, niz uličnih svjetiljki.
Ništa posebno.

Cigareta koja u mraku izgleda kao svitac. Bar mislim. Nisam nikad vidjela pravoga. Psi najbolje laju na selu. Ovi gradski, motaju se oko nogu i umilo cvile.
Pratim pogledom svjetiljku. Jedna trepće, kao da će izdahnuti ako je netremice budem promatrala. Sljedeća do nje ne radi. Bandere su one sive, betonske, s rupicama za penjalice.
I onda shvatim da nema potrebe da sjedim na hladnim balkonima više.

Ujutru ako otvorim vrata, ući će hladan magličast zrak. U 04 i 15 ja ću i dalje spavati na tvojoj nadlanici. Iza prve jedva trepćuće svjetiljke u samo par metara razlike i dalje će stajati druga. U nizu, iza posljednje ciganske ulice i dalje će biti oranice i poljane. Vlakovi će se pred jutro čuti glasnije nego obično. Kloparanje i tutnjava će me ponovo uspavati. Stegnut ćeš mi ruku i balkonska vrata će se lagano zatvoriti. Pokrenut će ih vjetar.

Ugasit ću cigaretu i osloboditi svica.