Negdje pred jutro kad se soba polako hladi i noćne sjenke zamjenjuju lica sa jutarnjim, ona se lagano izvlači iz kreveta. Sjedi mu okrenuta leđima, dok traži sobne papuče da u njima pređe kratak put do kupatila. Baca pogled na njegovo lice. Zadrhti od svježine jutra. Naginje se nad svijećom i udahnuvši prvo zrak, ugasi je. Glazba sa tv-a suvišna je.

Trenutak kad ga je izgubila nikad se ustvari nije desio.

Vratila se nečujno u krevet, među plahte i jastuke. Poljubila mu je rame.

Soba je dobijala nova lica sutrašnjeg dana.