26.12.2010., nedjelja

Jelo Žužinek i majka svih pitanja

Mili moji,

Koliko vam se puta desilo...
Koliko vam se puta desilo da vas kolegica s posla poveze autom.
Vjerojatno vam se tri puta desilo, da vas dakle kolegica poveze, ili prijateljica, rodica, i da polusvjesno primijetite kako vozi sigurno, „čisto“, obzirno.
A koliko dakle puta ste stekli dojam da kolegica, prijateljica, rodica jednostavno nema dovoljno ceste, ne udariti u zaustavljen auto ispred (pokoja to komentira tonom sličnim parkirnom senzoru, ups... ups... uups... uuuuuuups!)
Ili, kolegica, prijateljica, rodica super šofira. Jedino što se radijus zavoja sve manje poklapa sa putanjom auta (uobičajeni komentar – „nešto mi klisko jutros“).
Ne izmišljam. I naravno, volim jahati pilu ispravno okrenutu.
Ali, evo, nedavno.
Zove frendica, da mogu li s njom po auto, bio na popravku. Da joj se par dana ranije – ispriječio (!) jarak.
A taman je popravila auto, nakon što je ispred nje neki tupan usporio i, davši žmigavac, počeo skretati lijevo, a ona ga je taman počela pretjecati, mulca bezobraznog.
Ali da ne velim; ponekad ponešto i naučim.
Tako, druga jedna bezrepa sugrađanka, prije svakog zavoja nagazi „kuplung“, i motajući volan ritualno izbacuje vrh jezika kroz kut stisnutih usana. Veli, tata joj je rekao da tako štedi nekakve zglobove.
Prije par dana plomba mi se rasklimala od jauka motorčića prijateljičinog auta, koja je mrtva hladna nakon zaustavljanja na naplatnim kućicama jurila u „prvoj“ parsto metara, gnijezdeći se po sjedalu dok ne poravna bluzicu, da se zgužva.
No, ponavljam, nisu sve iste, kao što ni svi nisu isti.
Evo jedna mila prijateljica zbilja se ne da tlačiti mačističkim komentarima. I dan – danas tvrdi, da se njezin terenac uopće nije zanio u zaleđenom zavoju, moli'ću, ona je taman tu i tako i mislila parkirati. /To je ista ona, koja nije mogla vjerovati, kolika je magla i zašto brisači ne pomažu, dok nije, ipak, pristala upaliti odmagljivanje stakala ... iznutra... (zlobnici, da sam htio pisati, kako su se stakla zamaglila, pisao bih. No nisam. Pisao.) /
Druga mi priča – jer razumijem žene i prijateljice smo si – kako, zamisli, nekidan preteknem nekakva tri šlepera, znaš tamo, onaj pravac od sto metara, e, tamo, i onda neki auto bez oznaka pojuri za mnom, i ja brže, i on, i ja opet brže, i on upali rotacije, i ja neću stati, i onda jedva skrenem na šumsku stazicu naglo. A on stane iza mene i tvrdi da sam bježala policiji. A meni se samo pripiškilo. Veli. Ona. Meni.

I opet kažem, ne paušaliziram.
Mi muški, kad se slupamo, napravimo totalku. Muški. A ne k'o heklanje, dvije haklice lijevo, dvije desno.
Evo recimo, osobica nečijeg života. U posuđenom autu.
Još fino dan ranije svom mužjaku veli da se ne svađaju jer to neće dobro završiti, a on da zna (znaaaaa!) da ona ujutro mora na put.
I onda zove ujutro, da je u jarku sa autom. I mužjak u ufanju zamišlja tukicu svog odabira u tek blago nagnutom autu u nekom natruhnutom kanaliću. Kad ono, smotala autić – posuđeni dakle – oko stjenčuge, par metara od rijeke; par metara ispod nivoa ceste. Jer da se biciklist nije sklonio kad mu je trubila.
...

I dakle, pitam ja sad vas.
Nije poanta u prošlajfanim kuplunzima, niti u tome, što već dugo sumnjate da vaša ženkica nekaj muti sa autolimarom sa periferije, pa mu stalno ide.
Nije bitno, što neka vaša supruga ili prijateljica psuje na lika, koji ispred auta panično pokazuje da ona tuda ne može proći (skriiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiik; eto, vidi budale, iznervozio me).
Nebitno je, koliki popust vam, uz posprdan smješak, daje prodavač plastičnih ratkapa u rinfuzi, niti je sad neka drama, kad na autu, kojeg je vozila sunčica vaša jučer, volan počne tresti cijelu unutrašnjost, a ona vaš zaust pitanja dočeka „Što je, nešto djeluješ živčano?! Da ja vozim?“
Nije u tome stvar.
Ali – i to vas pitam – kako, a da ne ispadnete ženomrzac, starpametan, serator ili tri-u-jedan, nekome reći da – ne zna voziti??

Dabogda vam lanci ne trebali, želi vam

Žužinek Jelo

- 08:59 - Stisni pa pisni (29) - Papirni istisak - #

24.12.2010., petak

Božićno bocobacje

Draga boco,

Prije svega želim da pronađeš svoj put.
Ne želim da Te pronađe baš moj otac – nije do Tebe, izvini, ali ipak – a znam i da nisi jedina putnica u ovo doba.
Svakako Ti želim sreću, i da Te ne razbiju, ma koliko nosila tek moje sitne želje, odrješujućom aureolom beznačaja okrunjene.

Zdravlje i razum, prije svega. Sebi i Tebi i svima.
I mirno more – znaš, boco (naravno da znaš) – more nije uvijek mirno a masa je duša tamo vani, i ne znam, stižete li vi iz sindikata boca sve to...

Draga boco, ne želim mnogo.
Zdravlje bližnjima. Da ih što više ponovno sretnem, a oni koji odu, neka odu u miru; sa smješkom, makar pomalo kompromitirajućim u groteski posljednjeg prizora.
Sretne kilometre želim, jer odvratno je sahraniti tek torzo prijatelja sa grimasom na ostatku glave, a zakon velikih brojki ne haje za neopterećenost rutine.
I Levant mi pozdravi, draga boco (mom se ocu ne bi dopala, ali svejedno... sad su skupa).

Vladi i Saboru, boco, želim stotine tisuća jutara poput moga, i večeri i noći.
Ništa više, i dobro su prošli, dok ih drugi ne potegnu, čija djeca ne mogu shvatiti.

Želim i biti manje cinik, manje kolerik, manje povredljiv a manje začahuren – gle, reći ćeš – i možda, dapače, mrvicu sretniji u nesvijesti, koliko sam u svijesti nesavršen.
Želim...
Želim vidjeti još puno aviona, želim tjedan u Berlinu i mjesec u Argentini. Želim krug u Ferrariju. Želim sve svoje žene i da su sretne i bez mene.
Želim zaslužiti.
Želim moći podijeliti, i imati s kime.
(A sve drugo nekako će doći na svoje...)

Tebi, boco, želim da ovu poruku ipak nekome doneseš, i bacam Te, što dalje mogu u buru sebe samog, i mirno Ti, boco, more, i sretan Božić želim...

- 19:24 - Stisni pa pisni (2) - Papirni istisak - #

23.12.2010., četvrtak

Limeni Deja Vu

... isti zrakoplovi, različite lokacije...

Image and video hosting by TinyPic
De Havilland D.H. 104 Dove 2B, Muzej aviona, Beograd

Image and video hosting by TinyPic
De Havilland D.H. 104 Dove, LTU Classic, ILA Berlin 2010

Image and video hosting by TinyPic
Junkers Ju 52/3m, Hugo Junkers Museum, Dessau

Image and video hosting by TinyPic
Junkers Ju 52/3m, Muzej aviona, Beograd

Image and video hosting by TinyPic
Hawker Hunter F.6A, Luftwaffenmuseum, Berlin Gatow

Image and video hosting by TinyPic
Hawker Hunter Mk 68A, ILA Berlin 2010

Image and video hosting by TinyPic
Junkers Ju 52/3m, Muzej aviona, Beograd

Image and video hosting by TinyPic
Junkers Ju 52/3m, Hugo Junkers Museum, Dessau

Image and video hosting by TinyPic
C 47B Skytrain, Muzej aviona, Beograd

Image and video hosting by TinyPic
DC 3, ILA Berlin 2010


- 07:25 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

21.12.2010., utorak

Bilansa

I danas sam bio vrijedan.
Rano sam uranio.
Zasukao rukave. Pljunuo u šake.
Zbio sam redove. Nisam odustajao.
Borio sam se.
Nisam se dao.
Nisam tražio kruha preko pogače.
Išao sam dalje.
...
Sutra je novi dan.
Danas – opet ništa.

- 13:04 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

19.12.2010., nedjelja

Bistri britanski boduli (ili, učiti od boljih znači učiti pobjeđivati)

Ja se Britancima divim. Mi da smo pametni, od njih bismo učili o poduzetnosti.
Jer gle.
Skoro smo zaboravili – ne, ne egzekucije gologuzih Argentinaca na falklanskoj hridohebini – na one lude krave, koje nam je dala Engleska.
Kad se gleda televizor, svako toliko idu reportaže o nekoj faci, koja je preplivala Lamanš (nije li i naš Rogošić??). E, ali pazi, nije Engleska Koni Ajlend, karantena, niti su ti plivači nekakva senzacija. Jerbo britanske krave, k tome lude, to su isto tako preplivale i, dapače, doplivale do svih kontinenata i uručile vjerodajnice "Mejd in Britn" kravljeg ludila po svijetu.
Malo smo zaboravili na to muuu-ha-hahahaha....
(Ne znam, koliko je ljudi pomrlo od te boleštine, ali sumnjam da je itko optužen za zločin. Kamoli osuđen.)

Ili, jer gle, zakaj se ja Britancima divim.
Jer su Američanima utrapili najameričkiju foru; pod nos su im tutnuli vlastitoprofitnu hazarđes indastri; dolje u Mehičkom zaljevu... Pa je Ferdo malo sa rorcangama nekaj zeznul pa su milijuni kubika nafte iz BiPijeve bušotine uneredili more američko.
Iako – ako kap nafte uneredi milijun litara vode, a u par milijuna kubika nafte ima podosta kapi nafte, koje unerede silnu brojku litara mora, onda ... ne znam, ne znam; priličan nered...
Mislim, da Rvacka Americi uneredi pola obale tak, pa oni bi nas.... eeej....
Ali svaka čast, Britanci, svaka čast.
Kip ap d gud vrk.
(I opet, osim ritualne optužbe od strane Mr. Obame, nikome ništa. Nitko optužen. Nitko osuđen.)

Ili, zakaj se ja divim Britancima isto.
Jer im fino veli Gadafi da imaju pustit onog libijskog kuma, koji je dao podmetnuti bombu u, netko će se sjetiti, PAN AMov Boeing 747, koji je pao na Lockerbie i u smrt povukao preko 250 osoba. I jer je to Gadafi Britancima rekao malo neuvijeno, ovi puste monstruma, umno i uljuđeno prihvaćajući da sila zakon mijenja.
Uz divljenje Britancima, ja se toplo nadam da će Gadafi ostat distanciran od Hrvatske.
Kaj misliš da počne befelat, koga se ima kamo i zašto pustit. Ili nam od škverova napravi devinjake.
Dobro je svakako da se mi koristimo partizanštinom; malim avionima i malim aerodromima. Ali vrag nikad ne spava, a Britancima kapa dole.

I zakaj se sad opet posebno divim Britancima.
Jer su prihvatili cajtgajst i živo ih briga za vlastiti đon i nejšenel i sajentifik heritiđ (uz već konstatiran manjak senzibiliteta humanog).
Pa tako, iskuju novi avionski motor. I vele da bu zdural 2.000 ciklusa do zamjene. Pa ga onda bjelosvjetske kompanije daju takvog, sigurnog i certificiranog, našarafit na svoje najveće putničke avione na svijetu. Pazi, Airbus 380 nosi putnika ko onaj trajekt, Estonija, što je potonula sa 850 ljudi. I čak i sami Britanci na svoje avione pošarafe iste takve motore, jerbo prodano je prodano.
Bat figu; frkne jedan takav nedavno i posada priličnim čudom spasi živote putnika i mrcinu od aviona. A dobri Britanci vele, pa okej, nou big dil; znali smo da motor nemre zdurat 2.000 ciklusof, nego samo 70. Do zamjene (po cijeni u desecima milijuna dolara). I još vispreno nadometnu, da nek se kompanije, bolje im budi, naviknu da nemreju ful gas furat tog Rolsa i Rojsa i da bu onda sve okej. Valjda.
(Na to su neke kompanije sjele i računale, i skužile da, primjerice, iz Los Anđelosa sa punim Airbusom 380 nemreju niti poletit, jerbo je pista kratka a avion pretežak, pa moraju dat gas. Ful. Ako su tu da lete. Ili, ako to ne mogu, smiju u avion pustiti maksimalno 80 putnika. Na voćnoj dijeti. Ostalih 720 sjedala ostaju prazna, da bi motori to zvlekli.)
I opet – nikom niš.
(A bojim se, i da trosne neki avion sa tim motorima, nikom niš. Il bi to Gadafi shendlal nekak.)
I zato se ja Britancima divim.
Dok nas ovakve, poštene i čiste, svi hebeju kak se sjete.

- 10:04 - Stisni pa pisni (16) - Papirni istisak - #

16.12.2010., četvrtak

Jezik u oku (praud tu bi Emeriken)

Zlo i naopako.
U doba partizanskih filmova, još sam mogao uživati u politički korektno groteskno karikiranom Švapskom iz televizora. Dapače, znalo bi se zalomiti ponešto Češkog, tu i tamo i Ruski bi zalutao, u ime šengajstovlja u radnika, seljaka i poštene inteligencije.

Onda je nešto škljocnulo i presložilo se i iz televizora je dugo kuljao samo Američki.
Ali jer je na jugoistoku Esadea ipak uvriježeniji Španjolski, Američani su nam počeli slati i taj jezik u telenovelizore.
I taman kad sam se suživio sa tom mišancijom jezika, koja mojim domom vlada u moje slobodno vrijeme (što još i plaćam), eto novosti, eto tvista. Turskog.
(Ne razumijem, zašto sad odjednom mojim milim suljudima preglasi, turski, kao od šale izlaze iz zubatih glava, a isti ti preglasi, njemački, u doba partizanskih filmova slovili su kao sablažnjiva fašistička neizrecivost).

I onda odlučim stati na kraj, i - dapače - ići korak dalje.
Odaberem film sa svog škoja. Miteleuropejski. Dapače, francuski.
Bez ijedne eksplozije, suze, incesta; jezik i mentalitet unije čelika i ugljena.
Ali – ajme. Ne razumijem.
Kraju, što ne govorim francuski.
Ali – radnju ne razumijem (niti naknadnim guglanjem).
Izvadim devede.
Vratim na telenovelizorske programe.
I zagrli me turski oko vrata... i američanski... i sve mi svane, i sve mi se kaže...
... feels so like home ... born to be Croat ... you know ...


- 12:59 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

14.12.2010., utorak

Holbrooke i 15 godina Daytonskog sporazuma

Holbrooke dakle nije doživio petnaesti rođendan Daytonskog sporazuma, čijom je kreacijom bitno doprinio miru u Bosni i Hercegovini.
Nakon Beiherc, on je otišao dalje, kratko bio ambasador SAD-a u majčinoj domovini Njemačkoj, a potom opet mirotvorac u Afganistanu i Pakistanu.
Umro je nakon što mu je pozlilo uz Clintonicu, tvrde mediji.

Da i ne pokušam mudrovati o miru u Pakistanu, o miru u Afganistanu, pa niti o cijeni tih i drugih mirova u kontekstu esadeovog mirotvorstva tuđim sudbinama i tuđom djecom, na pamet mi pada američki ljevičarski pjevač Dean Reed, koji je neke pradavne 1970. u Chileu protestirao protiv tadašnje politike SAD-a, javno perući zastavu svoje domovine. (http://auzmish.blog.hr/2007/12/1623831425/dean-who.html )
Hvatam se u premišljanju spina o mirotvorstvu, baziranog na pukoj, činjeničnoj i neosporivoj tragediji žrtava; pitam se, kamo bi prevagnula vaga kozmičke pravde, da se pokuša odvagnuti talaštvo rata i talaštvo mira.
Po ruskom ekonomu Kondratievu, civilizacija se uvijek kreće sinusoidnom koja uključuje razvoj, jačanje moći, potrebu za preraspodjelom koja vodi oružanom sukobu, pa ponovno kreće razvoj, unutar novog poretka ili odnosa sila.
I naravno, mir nema cijenu; život, fizički i psihički integritet pojedinca su nemjerivi i vječni ideali i univerzalne odrednice.
I naravno... ali.

Povodom nedavnog Dana ljudskih prava, a eto par dana prije obljetnice Daytonskog sporazuma, na istoj javnoj tribini našli su se jedan karizmatični bivši državnik i jedan nezaposleni bivši predstavnik međunarodne zajednice u BiH.
Bivši predsjednik, Stjepan Mesić, bio je pozvan osvrnuti se na povratak prognanih Posavljaka u BiH, točnije u Republiku Srpsku.
Bivši međunarodnjak bio sam ja (gotovo slučajno, zapravo).
I dok je bivši predsjednik mirnim glasom, naglašenim nonšalantnom rutinom i u držanju, pojašnjavao čimbenike raspada bivše države i svoju ulogu i prisnu komunikaciju sa Fuastom i Mephistom regije, Miloševićem i Tuđmanom, bivši međunarodnjak svako malo bi krenuo misliti kako je zaboravio ponijeti bilježnicu za izvještaje. Odmjeravao sam rečenice i njihov redoslijed, rečeno naspram nerečenog; ofrlje prebrojao prisutne u dvorani; pratio strukturu i minutažu izlaganja i koncept „pitanje – odgovor“ – Mesić bi slijedio klasiku javnog nastupa i pitanje iskoristio tek kao alibi za novu rundu monologa, prepuštajući klimavom djedici satisfakciju da je „pitao Mesića“.
I tako smo dijelili kadar i trenutak.
Eks -predsjednik u furci relevantnog političara; ja u furci trajne deformacije bivšom profesijom; obojica nekako zaraženi.

Samo izlaganje gospodina Mesića uglavnom je bio pokušaj demontaže Milorada Dodika kao kočničara povratku izbjeglica u Republiku Srpsku, uz apel o cjelovitosti BiH i nužnosti jačanja „hrvatske pozicije“. Uglavnom oskudno obučeni djedovi, njih sedamdesetak, sa odobravanjem bi kimali glavama na svako „mi“, „moramo“, „zajedno“, „odmah“, „ne dopustiti“. Kad je govornik pojasnio, kako legitimno izabranom Dodiku „mi“ trebamo „postaviti ultimatum“, par vodenastih očiju pod čupavim obrvama zakačilo se zbunjenim pogledima, kao po koreografiji prošao krupnim, grubim rukama kroz sijedu kosu i ostao zatečen groteskom trenutka (možda).

A te neke Bosne i Hercegovine, tog misaonog pojma, čiji je Alter Ego stvoren u Daytonu prije petnaest godina – nema. Zapravo nema.
Karadžićev i Plavšićkin Dodik uspješno brani i provodi sve što je obećao i naumio u RS-u, potvrđujući zapravo odabir svojih birača i dojam rijetko uspješnog, konkretnog političara (ma kakvim putem i metodama došavši do političnog legitimiteta).
S druge strane, Federacija ne prevazilazi grotesku, u kojoj je politika sama sebi svrha, tek retorikom oslonjena na (neku tamo, prosperitetnu, atraktivnu, zanimljivu) Bosnu i Hercegovinu, dapače, sa Republikom Srpskom kao dobrodošlim i korisnim alibijem tek za nastavak besmisla.
Jer – izbjegli djedice sa Mesićeve tribine neće se vratiti, sve i da imaju kamo. Njihovim sinovima po Hrvatskoj i dalje ne pada na pamet, živjeti u ovakvoj BiH niti slati svoju djecu u vrtiće i škole vegetirajućih općinica nekog tamo porijekla predaka.
Beiherc, osim ožiljcima i figama u džepu prošarane duše, ostaje samo tu i samo takva, nepotpuna, i jogunasta i rezignirana; sa svojim balvanima, neožbukanim kućama, doživotnim političarima i asimiliranom međunarodnom strančadi, koja je davno zaboravila da je došla tek u goste i da je ono malo staklenih fasada i fensi restorana tek prostodušno gostoprimstvo domaćina; da i oni ne odu... Ostaje Beiherc tu i takva; oprečno polariziranih entiteta, lišena sinergije, između jugonostalgije, nafake i putnih dokumenata okolnih država u dvije trećine džepova svojih državljana.
Ja ne vjerujem, da to Mesić ne zna.
Ja vjerujem i da je Holbrooke nastavio kovati mirove po svijetu svjestan da nije dovoljno koknuti zlikavca, nego i stvoriti perspektivu (kad te se već moli da se pačaš).
I ne mogu – opet ja – ne mogu ne misliti, kako je danas, na petnaestu obljetnicu potpisivanja Daytonskog sporazuma, Beiherc zapravo taoc svog mira, drukčije zamišljenog ...

- 14:52 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

12.12.2010., nedjelja

Crtice

Crtice.
Što ljubavniku... ljubavnici... radimo po golim ramenima i leđima jagodicama prstiju mirisno mineralnima, konspirativno intimnima, i od čega se on/a šutkesmješno ježi; iste one crtice, na pokušaj kojih se naši supružnici stresu uz opasku kako ih smetamo u čitanju knjige, u igranju igrice na mobitel ili uopće i inače.
Crtice dakle.

Crtice tijekom snježnomećavne vožnje zaleđeno neočišćenim autoputem, kojima u povremenom lelujanju stražnjeg kraja auta seciramo vlastitu nesigurnst vlastite spoznaje vlastito dugobračne monotonije kaširane vlastitom karijatidom dugorožne paralelke, koja logičnoj anonimnosti vlastite frustracije daje maskovito ime nekog fantoma neke opere, vlastite svakako....
Crtice, dakle (poput parožaka, besmisleno glavoslamno prepariranih kontra jacknicholsonskog smješka prolaznosti sprdocinično neumitne).

Crtice očekivano odlične večere u blagozibajućem restoranu na dunavskoj splavi, crtice večere koju slijedi noćna vožnja kovitlacem nijemostrujećih pahulja u snopu svjetala; vodoravno, onda poput rasterećenog lovca-bombardera /o, pardon, Canadera/ naglo uspinjućih.
U retrovizoru, rastuća kvadrila svjetala šlepera, turskog, vidiš kasnije, koji kao da će te zgurati sa ceste baš kad voljena osoba ultimativno zastenje kako više ne može izdržati pritisak pet salata – jedna je bila ljubavna, n.b. – i par vrsta ribe i deserta i vina i rakije, i kako će se unerediti ako odmah ne staneš, a šleper maltene češe stražnju karambolku bez ikakvog respekta za kovitlac ledenih kristala iza auta, dok pokušavaš vjerovati kraticama poput abees i aeser i vlastitoj procjeni tamannosti kuta proboja nanosa snijega uz zaustavni trak, a Turčin u šleperu uz prtljažnik sumanuto blica i trubi protiv tvojih stop - svjetala...

Crtice, dakle, i kovitlac rutina, sumnje, češnjakove marinade, dunjevače, njezine arome, njegovog parfema, prešućenog znanja i prešućenijih pitanja uzaludnih.
Crtice svadbeno - konfetijevskog dobacivanja role papira nekamo u mrak, gdje se upravo olakšava osoba tvoje ljubavi, nasukane na hridi vaše narcisoidno nesvjesne kreacije (da li?) ...
Crtice.

Crtice o truloj banani od trulije države – blažene li Danske šeksiprijanske – koja ni tuđinskog vlasnika pragmatične propulzivnosti da nađe...
Crtice o tamnoj strani vlastotog Mjeseca, reljefnog i prašnjavog besmislom krvavih referenci jezika, papira i kvalifikacija; crtice zrcaljenog pitanja „a dokad misliš biti nezaposlen opet“; crtice nasukane na hrid opaske kako si „gubitkom posla poremetio sve naše planove“ i kako ti „otkako si izgubio posao čak i tvoja majka ide psihijatru“.
Crtice o njezinoj distanciranosti, presrdačnom kućnom prijatelju, kasnim sms-ovima; crtice o mučninama i razdražljivosti.
Crtice...

... koje te večeri stvaraš gotovo neprimjetnim povećanjem otklona kuta papučice gasa... i koje se posve krotko i bez iznimke podređuju tvojoj volji i diferencijalnom prirastu kuta papučice; crtice skraćene duljine dužine proporcionalno prirastu njega ili ga... Teški, mokri snijeg ubrzan centrifugalnom silom kotača; translacija sa preklopljenom rotacijom udara bučno u blatobrane, aritmično /poput Bolera, maltene/, iscrtavajući u polutamnom prokletom polusvjetlu trajektorije poput prokletih crtica....
... crtica... crtice...

Iz dosad neutvrđenog razloga, četrdesetogodišnji muškarac zasad nepoznatog identiteta i njegova suputnica u osobnom vozilu XXX poginuli su u kasnim noćnim satima na autoputu YY - ZZ. Kako javlja portal ŽBRLJ, vatrogascima je na ledom okovanom autoputu tek nakon nekoliko sati uspjelo izvaditi neprepoznatljiva tijela poginulih iz potpuno smrskanog vozila, koje je bez vidljivog uzroka ili tragova kočenja ili gubitka kontrole velikom brzinom udarilo u potporni stup nadvožnjaka. Po prvim, neslužbenom informacijama, radi se o sredovječnom bračnom paru iz ŽMUKNL. Oboje su, kako doznajemo, bili pod utjecajem alkohola, a ženska osoba trudna u četvrtom mjesecu. Promet autocestom YY – ZZ uspostavljen je jutros oko 02:45.
MUP će detalje o nesreći objaviti po okončanju istrage.

- 21:30 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

08.12.2010., srijeda

Ne rječka mi se...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


- 12:39 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

07.12.2010., utorak

Vikingov piš (Wikileaks), ili - posve nerazumljiv post, još jedan

Ovo s Wikileaksom ja i dalje ne kužim.
Nitko ni da obrvu podigne nad objavljenim sadržajima, a svjetska diplomacija se ljulja oko etike objave i istinom narušene sigurnosti. Pazi, istinom narušene; činjeničnim stavovima, procjenama i zbivanjima narušenim poretkom. Ne istinom kao takvom.
Kod nas, Balenovićka je nakon zviždukanja oko INE slijedom otkaza pokrenula spor protiv Hrvatske pred Europskim sudom u Strasbourgu. I izgubila. Jer, otprilike, po stavu suda, nije vjerojatnu istinu iznosila radi istine same, nego je reagirala osvetnički, iz osobne povrijeđenosti.
Istina je dakle tek usputnost; poanta je, čemu je korištena ili u čijem interesu prešućivana.
Narode, nije bitno jeste li snimali gole šiparice ili mrknuli lovu ili doživotno uzdržavanu a nikako umiruću babu gurnuli niz stepenice. Bitno je, uči nas svijet oko nas, hoće li se saznati.
(Svije nas dalje uči da, ako se i sazna, imamo pravo biti konsternirani i tražiti satisfakciju. Dobra fora. Probat ću sa presretačem na autoputu... )

Evo hajde, kod nas je bolje ipak.
Tako, koso R nekidan tustim ručicama plješće u svoj odraz u leći kamere, kako su odlučili da se lopovima i tatovima, bagri pronevjeriteljskoj i prevarantskoj, ima oduzimati sva imovina.
Mislim, ja da tako sebi presudim, ne bih imao petlje za radovanje i potcikivanje. Svaka čast.
No, ja ni Wikileaks ne kužim, a na izborima ću do kraja svog vijeka samo izbacit' jezik postrance i povuć' crtu preko listića, kol'ko niš' ne kužim.

Ljudi, nama je mozgom zavrtilo. Jel do vode, do čudnih preleta NATOovih aviona nedavno – vraže znaj. Ali mi više ne povezujemo sliku i ton; ne mislimo kritično, gori smo od gusaka u magli.
Jer pazi sad.
Što bi rekle naše mile runjave feministice širokijeh pleća, da se, recimo, krenu proizvoditi mobiteli „samo za muške“. Ili da, okreni kako hoćeš, na cestama oni slikari krenu markirati traku „samo za žene“. To bi bio kraj diskusije. Odma' bi krenuli neki vojni manevri Amazonkih i Zdruga im.
E ali, svi mi muški prihvaćamo da nas se općeprihvaćenim uzusom sili na vršenje nužde baš u muškim šekretima. Tup! Ti na, posred čela, marš tamo, u ono zašpricano, uneređeno...
Bošsačuvaj odeš u ženski, fin, čist, mirisan; sukladan pretenzijama vlastitim.
I da kaj sad tu??
Da kaj??

Pa čekajmo malo.
Kad se rit sljubi sa poklopcem toaletnim, i našim milim bezrepim sugrađankama i nama reponjicama uvjeti su isti. Onih dvadeset i pet-do-sedam deka sa iste visine pada u vodu ispod.
(Istina, nisam sa frendicama popričao, dešava li se i njima, ali znam da zdušno mrzim dizajnere vece školjki, koje prispijeće moje pošiljke uredno kvitiraju povratnim mlazom vode, koji poškropi moj rođeni visuljak i drito ga u okce pogodi.)
Ali, eto, degutantno je, pustimo i taj aspekt dizajnerske tiranije, kao i činjenicu da su najestetičnije školjke upravo one, u koje vodu morate pustiti triput. Da one stvari odu.
A dizajn se studira. Pazi!
I to je tematski link.
Jer, nismo li mi muži osuđeni na šekret – aparthejd tuđom podvalom; čistim seksizmom dizajna, dapače??
Svaki prištavi brucoš strojarstva potvrdit će, da relativno širok i nestalan mlaz fluida, koji pod relativno velikim kutem i sa relativno velike visine udara u tvrdu podlogu – o stijenku toaleta dakle – ne može ne unerediti okoliš.
Zato, baš zato, prozori imaju klupice; krovovi oluke; kamionski kotači gumene zavjesice.
A mi muži kaj sve zašpricamo poradi fizike i dizajna – da pajceki, da fuj. A daj budi prozor bez klupice, daj budi krov bez oluka. O kamionu bez gumenih zavjesica da ne govorim.
Mi smo izručeni.
Žrtvovani smo.
I pušimo foru.

Ali ja sam mislio, mislio i smislio.
Interdisciplinarnost je jako potcijenjen potencijal tehnološkog razvoja.
Recimo sad vani po svijetu imaš onu sušilicu za ruke, di ih samo pustiš da vise u nekoj kutiji sa prorezom, i za par sekundi su suhe. Ništa ne dotičeš, ne potežeš, ne bacaš oko kante. Mila majka fora.
Pa zakaj samo tu škrabicu ne prešarafit pol metra niže i ne preštekat polovlje, pa da ta sprava vleče zrak nutra. I onda napaćeni kamiondžija punog mjehura samo pimpilimpića zavjesi unutra, pusti mlaz olakšanja bez brige i straha; bez traume nišanjenja neuspješnog; ništa ne dotiče, i jaaaaka struja zraka prema nutrini te škatule odradi posao; niš ne šprica; sve miriše, nju ejđ u indirektno osvijetljenoj pozadini (prostorije)...
Ili, ajmo dalje.
Koliko ste puta vidjeli Mladena Stubljara kako gestikulira po nekoj štali sa kravicama, pa u pozadini neka bakica stavlja one sisalice od muzilice kravicama na vime... I to vam je uuuuvijek, ali uuuvijek, bilo nekak... ko da tu nekaj ima...
Pa ima.
Evo opet - javni šekret. Za muške. Zum zum, kajjaznam, pustiš šest mužih nutra, prispoji im se ili si sami tu muzilicu na pimpija, cap, cap, slurp, pomuz, i eto. Ni kapljica da ode okolo. /K tome, svi sretni, manje udesa zbog živčanosti; redovitiji seksualni život i sve to./
A ne ovo.
K'o u tor nas tjera.
Jer da, kao, muži ne pogađaju, pa fuj, pa eto; mi, oni. Dobri, zli. Tako ratovi počinju, ljudi moji...
(O frendici kaj piški stojećki i kako joj onda čižmice zgledaju, drugi put.)

Veza između Wikileaksa, Balenovićke, koso R i seksističke segregacije institutom krivo dizajniranih šekreta i javnih toaleta?
Mi pristajemo na to.

Image and video hosting by TinyPic


- 09:44 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

01.12.2010., srijeda

Assange ne va plus

Anne Frank je institucija u ime istine. Assangea, u ime vjerojatne ist-i-ne, žele smaknuti. U doba osviještene javnosti.

Škverovi...
Ne znam. Koreja megatankere štanca kao lonce. Na tekućoj traci. Rentabilno.
Naše škverove država drž(av)i umjetnim disanjem, ali makar škverani prosvjeduju (mene uz Savu nitko ne percipira solidarnim). Uz ispriku - - ne kužim se, a osim što mi je srce lijevo, i južno će uvijek biti, poput pepela mi.

Stojedinica.
Program se treba mijenjat', treba se prilagođavat'.
Deseci tisuća prosvjednika na Trgu. Ja snimao Galbrightov govor podrške; velike se promjene slutilo; veliku, našu stvar. Neka tamo brigada, naša, trebala izić' po potrebi.
Sad - sporadične vijesti o nekoj tamo Stojedinici. Na blogu danas ne vidjeh ništa (pardon, o sajmu erotike ima).

I ponavljam, tempus fugit, ok; možda ideali blijede i možda ih vodovrijeme odnosi.
Možda je Stojedinica dala svoje, a mi se tek oportunistički samodopadljivo zibamo u furci salonske revolucije onomadne, ne videći da zbiljske oklagije, aktualne, britke, više nema.
Možda zbilja škverove treba skinuti sa intenzivne njege, makar u ime neke kritične mase, nekog kvalitativnog skoka (ups); buđenja nekog.
I što ostaje...?
Gledati kako je nekoj fufi dano na gospodarenje Dobro od podosta bilijuna dolara, eura, zlatnih poluga, i kako ih ona, i svi njezini, i svi joj oponenti, rasipaju i rasturaju bez ikakve natruhe odgovornosti, sankcije ili medijski neprikazive mrlje organske na pločniku.
Ne znam...
Zbilja ne znam.

- 20:27 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

< prosinac, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic