Holbrooke dakle nije doživio petnaesti rođendan Daytonskog sporazuma, čijom je kreacijom bitno doprinio miru u Bosni i Hercegovini.
Nakon Beiherc, on je otišao dalje, kratko bio ambasador SAD-a u majčinoj domovini Njemačkoj, a potom opet mirotvorac u Afganistanu i Pakistanu.
Umro je nakon što mu je pozlilo uz Clintonicu, tvrde mediji.
Da i ne pokušam mudrovati o miru u Pakistanu, o miru u Afganistanu, pa niti o cijeni tih i drugih mirova u kontekstu esadeovog mirotvorstva tuđim sudbinama i tuđom djecom, na pamet mi pada američki ljevičarski pjevač Dean Reed, koji je neke pradavne 1970. u Chileu protestirao protiv tadašnje politike SAD-a, javno perući zastavu svoje domovine. (http://auzmish.blog.hr/2007/12/1623831425/dean-who.html )
Hvatam se u premišljanju spina o mirotvorstvu, baziranog na pukoj, činjeničnoj i neosporivoj tragediji žrtava; pitam se, kamo bi prevagnula vaga kozmičke pravde, da se pokuša odvagnuti talaštvo rata i talaštvo mira.
Po ruskom ekonomu Kondratievu, civilizacija se uvijek kreće sinusoidnom koja uključuje razvoj, jačanje moći, potrebu za preraspodjelom koja vodi oružanom sukobu, pa ponovno kreće razvoj, unutar novog poretka ili odnosa sila.
I naravno, mir nema cijenu; život, fizički i psihički integritet pojedinca su nemjerivi i vječni ideali i univerzalne odrednice.
I naravno... ali.
Povodom nedavnog Dana ljudskih prava, a eto par dana prije obljetnice Daytonskog sporazuma, na istoj javnoj tribini našli su se jedan karizmatični bivši državnik i jedan nezaposleni bivši predstavnik međunarodne zajednice u BiH.
Bivši predsjednik, Stjepan Mesić, bio je pozvan osvrnuti se na povratak prognanih Posavljaka u BiH, točnije u Republiku Srpsku.
Bivši međunarodnjak bio sam ja (gotovo slučajno, zapravo).
I dok je bivši predsjednik mirnim glasom, naglašenim nonšalantnom rutinom i u držanju, pojašnjavao čimbenike raspada bivše države i svoju ulogu i prisnu komunikaciju sa Fuastom i Mephistom regije, Miloševićem i Tuđmanom, bivši međunarodnjak svako malo bi krenuo misliti kako je zaboravio ponijeti bilježnicu za izvještaje. Odmjeravao sam rečenice i njihov redoslijed, rečeno naspram nerečenog; ofrlje prebrojao prisutne u dvorani; pratio strukturu i minutažu izlaganja i koncept „pitanje – odgovor“ – Mesić bi slijedio klasiku javnog nastupa i pitanje iskoristio tek kao alibi za novu rundu monologa, prepuštajući klimavom djedici satisfakciju da je „pitao Mesića“.
I tako smo dijelili kadar i trenutak.
Eks -predsjednik u furci relevantnog političara; ja u furci trajne deformacije bivšom profesijom; obojica nekako zaraženi.
Samo izlaganje gospodina Mesića uglavnom je bio pokušaj demontaže Milorada Dodika kao kočničara povratku izbjeglica u Republiku Srpsku, uz apel o cjelovitosti BiH i nužnosti jačanja „hrvatske pozicije“. Uglavnom oskudno obučeni djedovi, njih sedamdesetak, sa odobravanjem bi kimali glavama na svako „mi“, „moramo“, „zajedno“, „odmah“, „ne dopustiti“. Kad je govornik pojasnio, kako legitimno izabranom Dodiku „mi“ trebamo „postaviti ultimatum“, par vodenastih očiju pod čupavim obrvama zakačilo se zbunjenim pogledima, kao po koreografiji prošao krupnim, grubim rukama kroz sijedu kosu i ostao zatečen groteskom trenutka (možda).
A te neke Bosne i Hercegovine, tog misaonog pojma, čiji je Alter Ego stvoren u Daytonu prije petnaest godina – nema. Zapravo nema.
Karadžićev i Plavšićkin Dodik uspješno brani i provodi sve što je obećao i naumio u RS-u, potvrđujući zapravo odabir svojih birača i dojam rijetko uspješnog, konkretnog političara (ma kakvim putem i metodama došavši do političnog legitimiteta).
S druge strane, Federacija ne prevazilazi grotesku, u kojoj je politika sama sebi svrha, tek retorikom oslonjena na (neku tamo, prosperitetnu, atraktivnu, zanimljivu) Bosnu i Hercegovinu, dapače, sa Republikom Srpskom kao dobrodošlim i korisnim alibijem tek za nastavak besmisla.
Jer – izbjegli djedice sa Mesićeve tribine neće se vratiti, sve i da imaju kamo. Njihovim sinovima po Hrvatskoj i dalje ne pada na pamet, živjeti u ovakvoj BiH niti slati svoju djecu u vrtiće i škole vegetirajućih općinica nekog tamo porijekla predaka.
Beiherc, osim ožiljcima i figama u džepu prošarane duše, ostaje samo tu i samo takva, nepotpuna, i jogunasta i rezignirana; sa svojim balvanima, neožbukanim kućama, doživotnim političarima i asimiliranom međunarodnom strančadi, koja je davno zaboravila da je došla tek u goste i da je ono malo staklenih fasada i fensi restorana tek prostodušno gostoprimstvo domaćina; da i oni ne odu... Ostaje Beiherc tu i takva; oprečno polariziranih entiteta, lišena sinergije, između jugonostalgije, nafake i putnih dokumenata okolnih država u dvije trećine džepova svojih državljana.
Ja ne vjerujem, da to Mesić ne zna.
Ja vjerujem i da je Holbrooke nastavio kovati mirove po svijetu svjestan da nije dovoljno koknuti zlikavca, nego i stvoriti perspektivu (kad te se već moli da se pačaš).
I ne mogu – opet ja – ne mogu ne misliti, kako je danas, na petnaestu obljetnicu potpisivanja Daytonskog sporazuma, Beiherc zapravo taoc svog mira, drukčije zamišljenog ...
Post je objavljen 14.12.2010. u 14:52 sati.