Jezik u oku (praud tu bi Emeriken)
|
Zlo i naopako. U doba partizanskih filmova, još sam mogao uživati u politički korektno groteskno karikiranom Švapskom iz televizora. Dapače, znalo bi se zalomiti ponešto Češkog, tu i tamo i Ruski bi zalutao, u ime šengajstovlja u radnika, seljaka i poštene inteligencije. Onda je nešto škljocnulo i presložilo se i iz televizora je dugo kuljao samo Američki. Ali jer je na jugoistoku Esadea ipak uvriježeniji Španjolski, Američani su nam počeli slati i taj jezik u telenovelizore. I taman kad sam se suživio sa tom mišancijom jezika, koja mojim domom vlada u moje slobodno vrijeme (što još i plaćam), eto novosti, eto tvista. Turskog. (Ne razumijem, zašto sad odjednom mojim milim suljudima preglasi, turski, kao od šale izlaze iz zubatih glava, a isti ti preglasi, njemački, u doba partizanskih filmova slovili su kao sablažnjiva fašistička neizrecivost). I onda odlučim stati na kraj, i - dapače - ići korak dalje. Odaberem film sa svog škoja. Miteleuropejski. Dapače, francuski. Bez ijedne eksplozije, suze, incesta; jezik i mentalitet unije čelika i ugljena. Ali – ajme. Ne razumijem. Kraju, što ne govorim francuski. Ali – radnju ne razumijem (niti naknadnim guglanjem). Izvadim devede. Vratim na telenovelizorske programe. I zagrli me turski oko vrata... i američanski... i sve mi svane, i sve mi se kaže... ... feels so like home ... born to be Croat ... you know ... |
