Zapravo sam bijesan, koliko i tužan.
Ništa mi ne pomaže mjehhurićima alkoholne pare iskavitirani mislotok o idealnoj konstrukciji trkaćeg auta po Ferdinandu Porscheu – onoj, koja je taman toliko lagana, čvrsta, jaka i trajna, da se raspadne prva iza ciljne linije.
Imali smo dakle svu silu demokratskih izbora, OESSova, klaftre postdiplomanata u pravosuđu posttranzicije Pribalkanja. Preživjeli smo Đodanovu cijenu mozga i magle guščje. Institucionalizirali etičke kodekse, imovinske kartice, odbore za sukob interesa. Postali smo uljuđeni, kompatibilni truloj Uniji.
I onda nam se desio Sanader.
Onaj sa Rive, onaj isti sa Gornjeg Grada, onaj, koji je većinu nas privolio na crtkane upitnike sotonizacije i na kičmanovićko ufanje u vlastitu podeksponiranost. Taman kad smo povjerovali da se zlo uljudilo, padoše nam i pukoše imovinska kartica i instrumentariji sukoba interesa i sprječavanja korupcije kao moralni kurton.
Tunižani na cesti. Grci svako malo. Španjolci. Nijemci.
Mi pak iz fotelje pred televizorom pod miljeićem grintamo, da IM pas mater.
No IM ne izlazimo pred seconds-from-slomljene noseve.
Pa sam dakle bijesan i tužan.
Bijesan sam i tužan, jer se sjetim svog povratka prekozidnoskočnog iz DDRa u Zagreb. Neki Omladinski Radio.
Pa se to počelo slušati, počelo se prepoznavati. Snimao se Galbrightov govor za očuvanje Stojedinice.
Bilo se u postrojbi, koja je trebala po potrebi intervenirati u metropoli neke tamo '97.; '98. Zbog Stojedinice.
Iste one, koja se tražila oko Novske i koja je bila prva asocijacija doma, poput zvuka otirača pred vratima, koja se slušala uz kuhanje, ručkove, na webstreamovima daleko; u inat deželi sve do pred Graz.
Sve u ime britke misli, otklona, drukčijosti.
I nije poanta što sve prođe.
Najljepši su avioni postali nerdologija. Karizmatične aute rijetki pamte. Tempus fuckit, svakako.
Ali, popušio sam.
Institut moje istine, moje domovnosti, moje gradstvenosti raspada se u muljaži, frakcijašenju, znali-smo-al-šutilizmu.
I ne znam, je li mi gore to, što se u Adezeju koso R i restlo bande pravi blesavo, ili što posljednjih par altruista Stojedinice sad kuka kako se i su sve znali od početka.
Eto, u Adezeju barem vele, nisu znali. Ali u mojoj Stojedinici – mojoj, preko dvadeset godina – vele – znali su.
Grozno blesav ispadam, skupa sa penzićkama i prekajkavajućom dotepenčadi koja je klicala Zrinki i Senderu Luminosu Mog Radija.
Uvijek mi Hrvati sve nešto znamo i uvijek kištre povijesne građe izvlačimo – naknadno.
Gori smo od bilokoje uneređene jungferice.
Znali smo za jugounitariste, četnike, masone, ove, one. Ali uvijek naknadno (zato uvijek furamo iglicu i konac; za pokrpat poderane štrample pred zoru...)
Znali smo – mili moji Stojediničari – za dugove, namještaljke, misiju trenutka, Hemingwayevsku istinu kako revolucija opstaje jedino diktaturom.
Ali što smo učinili?
Mi svi; birači, slušatelji, fanovi, dioničari, urednici?
Ništa.
Ništa protiv gamadi pljaškaške – koja i dalje docira, smješka se i rokće kroz medije, koje MI plaćamo.
I pustilo nas se popušit'.
/... da nije bilo putra od kikirikija, tko bi danas spominjao „Posljednji tango u Parizu“, BTW...? Također, pušenje ubija. /
Čemu dakle trepavični suzobac?!
Pitam se dvije stvari.
Prva je karnalna. Tko; ma tko sa strane ne bi htio samoživo mrknuti tupavu curku koja ne kuži, a baš se voli družiti i biti in, makar po cijenu Prozaca??
O nama govorim, nacionalno, državno, etički, stranački.
Gradski također.
Pa naravno ćemo do kraja naših dana drhtuljiti po zornicama u iluziji odriješenja, kad smo tupavi.
Drugo se pitam na koncu, zašto pred kolateralni zastoropad ne vidim razliku korumpirane stranačke gamadi pred kojom klečimo infantilno, i medija, kojeg smo smatrali kontrapolom; svjetionikom?
Je li do mene?
Pitam se i treću stvar.
Kraju politika. Kraju Stojedinica (i komad kojeg smo oženili nakon dvadeset godina nije zanimljiv; let's face it).
Ali – što sad? Radio Avenue Mall? Ornell Multimedia? Farma24 – TV?
HRN – sivilo (uz pozdrav Đodanu, ma gdje bio...)?
Orwell se za''eb'o.
Big Brothera nema.
Svi smo mi Big Brother.
(Odoh tražit' frekvenciju Antene. Spada me.)
|
