Mili moji i moje još premilije,
Nikad neću zaboraviti jednu zgodu.
Ležim pod palmom sa svoje dvije pratilje. Jedna, svijetle puti, baroknog podvozja obezdahujućeg i grudi mlade šiparice; druga mrka, tamna, zgođušna i gotovo narogušene face.
Prilazi masnjivi zdepanko, ovlaš pogleda prema meni i sjedne do moje svijetlije pratilje, šapt, šapt, masaž, masaž.
Runje na leđima ritmično vijore na povjetarcu.
Ni tri minute kasnije, ona bez riječi ustaje, dobaci mi smiješak i ode za zdepankom, koji mi je, ustajući, dobacio smješak.
Niti tri iduće minute kasnije, vraćaju se, širokih smješkova. Ona gleda pred sebe i dobacuje da se ide okupati.
Kroz sve ispucalije kapilare vidim kako masnjikavi zdepanko sad sjeda uz moju tamniju pratilju – sad me nije niti pogledao, niti smješak dobacio – i ponovno počinje sa šapt, šapt, masaž, masaž.
Kako bih preduhitrio idući deja-vu kadar i slijed sebe kao treće sreće, zaurlam na zdepanka, taman dok me nasmiješena svijetloputa pratijla morem okupana mazno i podkopulirajući priupita, da što ja to vaginalizdim na čovjeka.
Ovaj ustaje, želi se rukovati sa mnom; napokon nestaje.
Sa obližnjeg šanka mi dolazi pivo; konobar upire prstom u zdepanka, koji sjeda par metara dalje uz neku pjegavu Britanku, dok mu se leđne runje ritmično zibaju.
Ja sam ispao odlučan (i pivu, kategorično grintajući, popio).
Tunižani pak zbilja imaju muda (potvrdila moja suputnica).
/Da jezikoslovlje dopušta post scrotum usred teksta, zapitao bih se, čemu mi je bilo bitno & stimulativno što se Tunižanin uspješno obrušio na prijateljicu, moju Prvozakonitu na koncu ostavivši tek ugodno prijamčivom.../
Ali, mile moje bezrepe sugrađanke i metroseksualci sa gradskim terencima i traktorima na leasing, probesjediti sam htio o nečem drugom, donekle. O kontroli kao ključnom elementu suvremenog kućanika.
Koliko vam se puta desilo da ustanete ujutro i odmah osjetite da dan kreće krivo?
Kuhalo podlijeva kipuću vodu, ali ne, ne bilokamo, nego po vašoj ruci. Mlaz vode iz tuša, led-leden, oplete vas suhe i bunovne, jer je kamenac opet zapekao onu malu fekalijicu na izvlačenje, koja bi idejom inženjerskom trebala zapravo prekinuti dotok vode u tuš kad tlak protoka padne ispod određene vrjednosti...
(O Kletvi kamenca, Jelo Žužinek će posebno postiti. Ili su prije pedeset godina mehanizmi bili neosjetljiviji i trajniji, ili voda naša današnja ima više kamenca, nego onomadna. Bojleri, bubrezi, vodokotlići, kuhala, perilice... katastrofa.)
Uglavnom, kao i sa obranom svojih Eurokrem – suputnica (crna i bijela, vidi gore), poanta je u kontroli.
Ne dopustite, mile moje i mili, da vam opeklina ruke pokvari jutro. Ili ledeni mlaz vode.
Ne dajte usisivaču, da vam digne živac notornim saplitanjem oko vaših nogu, prevrtanjem preko vlastitog kabela (posebno oni vodeni modeli), magarećim ukopavanjem na rubu prostirke ili obaranjem urne sa puničinim pepelom onim usisnim crijevom van ikakve kontrole.
Ne krećite vašoj usnuloj ljubavi takvi na oči.
Nju ili njega čeka naporan dan, ozbiljan posao, sastanci, odgovornost. On/a niti želi niti zaslužuje vaše banalne slobodnovremene hirove. Uostalom, idite se liječiti, a svakako vas kači i da besposlen pop i buhe krsti. Tko vas, napose, sili da se pačate po kuhinji i kupaoni?! „Gdje to piše?“
Vi svakako, dok osoba vašeg ljubljenja još hrkulji, imate vremena smisliti bezopeklinsku metodu korištenja kuhala za vodu. Vi stignete – i dužnost vam je – odkrečiti kuhalo i vodokotlić sa sedamdeset i dva plastična dijela.
Vi morate imati vremena, posvetiti se usisavaču i dresirati ga da ne uvija surlu, da sa svojim kotačima od pola metra promjera savladava prepreke do visine njihove osi (kako tvrde Autoklub te Katedra za motore i vozila) i da svojim kablom za struju ne zapinje pod skoro svaka vrata i pod apsolutno svaku prostirku.
Vama mora biti ispod digniteta, psovati i bacati devet čizmadi svoje ljubljene osobe, samo jer svaku ponaosob trebate izmaknuti radi usisavanja i samo jer svaka od njih, nakon što ste joj poremetili Va, minimalno triput pada na jednu pa drugu stranu dok vi stoički stojite sagnuti sa katanama zabijenim u kičmu, sugerirajući kasnije voljenoj osobi da ste izgubili samokontrolu i šutali njegov-z-inu obućicu uzduž hodnika, a i poprijeko.
Stvar je dakle - kontrole. A ona dolazi, ako volite to što radite, ako ne krećete sa figom u džepu, ako se ne osjećate prisiljeni.
Usisavajte s ljubavlju! Budite zahvalni na opeklini ruke, koja vas navodi na promišljanje unutrašnjeg mira i zadovoljstva! Shvatite hladan tuš kao blagonaklonu kušnju, kojim vam Stvoritelj – osim tijela prolaznog – čeliči i strpljenje, kako biste sa smješkom meli pepeo, kojeg je prosuo usisavač. Recimo.
Budite inspirirani!
I ne zaboravite oprati kosu.
A sve da biste dočekali svog narađenog, kiselonogog, umornog partnera, koji je, ili koja je, i tog dana radila za vaše dobro, stvarala i doprinosila. Ili o. radio. Stvarao. Doprinosio.
Budite nasmiješeni.
Udite počešljani.
Budite mirisni.
To je najmanje što možete ponuditi osobi koja radi i ima odgovornost.
No ipak...
Ta kletva emancipacije...
Ne dopustimo tiraniju, braćo!
Ne dajmo više, ni sebe, ni manje, a ni njima!
Dosta više!!!
Budimo poput Tunižana!
/Ne, ne pozivam na kopulaciju tuđeg.../
Ali – izborimo se!
Jer što, muži moji?!
Koliko vam se puta desilo da ste izgubili posao u racionalizacijama, mantrama recesije, zbog međunožja novopridošle fufe u minici ili, jednostavno, radi vlastite precjene?
I eto vas, opet ste gospodin hausfrau. Opet ste umjesto Kreše Odborića - Katica Domestos.
/Vaša ljubljena osoba radi toga će ići psihijatru i gutati pilule. Vaša majka također. Jer VI ste opet bez posla!/
I koliko ste dakle puta svoju bezrepu partnericu – ili partnera, ili repatu partnericu – baš vi dočekali parketom izglancanim od njezinih/njegovih stopala ljepljivih?
Niste li baš vi stvorili naviku da je haustor prozračen, stube oprane, cvijeće zaliveno, ručak skuhan, usisivač (kojeg ste u naleti bijesa opleli o zid pa u diskreciji vlastitog prostora pokrpali i zid i njega) na svom mjestu? Da njezine ili njegove prljave čarape, gaće, trenirke, grudnjaci više ne puštaju korijenje po stanu, već uredno postrojeni vise na štriku, tiramolu, sušilu?
Da je svih šenmdanaest punjača ovoga-i-onoga – umjesto prikaza proljetne sjetve cijelostanske – uredno složeno na policu?
Zar niste jutrom ranim iza ljubljene osobe brisali sinoć brisane pločice, nakon što je hodaola po stanu sa četkicom za zube i mobitelom istovremeno...?
I ne recite mi da niste taman utapkali u pola četiri predzorno po tablete za spavanje u kuhinju, osjetivši miris hladne sarme sa ostavljenog tanjura, garniran krušnim mrvicama po sinoć završno kuhinjospremno brisanom podu, naravno ne mogavši previdjeti kruh uredno položen na postelju mrva i krpe, u koju vam ga je zamotati, a što narađena i iznurena osoba vaše zapravske ljubavi točno zna. Aaaaaaa. Znaaaaaaa.
Jel'da, mili moji, češće ste vi to sve, nego što se nutarbračno seksate.
/Nutarbračno zvuči vlajski... Bi'će zbog NU. Op. J.Ž./
O dlačadi u kadi, uloščadi zalijepljenoj na nutrinu (ili poklopac) kantice, o uvijek vašem mokrom ručniku na podu – neću; ispalo bi, pretjerujem seksistički.
/Postoji li seksizam bez tjelesnosti?/
I onda se desi.
Neki poziv; ili partner ili ica s nekim odtrepta neku večeru (za dalje ne pitati) i priopći da opet imate posao.
I vi jutrom kljusate u firmu, ili iz muške grudi bolno pumpate kolostrum svom vlastoručnom biznisu. Dođete doma iscijeđeni, napotpisivani, naribani, stotine kilometara vam vire iz razbucane ritice. A osobica vašeg odabira ispod dekice bjesomučno šalta turske telenovele i onom opernoarijski podignuto cijuknutom prvom riječju krene konstatirati, kako em su štenge prašnjave em di je ručak em jesi kupio vodu em kuhalo podlijeva em čime da se ja brišem em zaštopan je odvod em hajde ti iznesi smeće. Jer – „... ja sam RADIoLA!“, reći će cendravo i priagresivno
I zato velim.
Tunižani i muda im.
Ista nam valja hitno staviti u funkciju. Zbiti redove. Stisnuti pljunute šake. Zasukati rukave.
Jer – TAK' VIŠE NEM'RE!
Dosta više!
Dajmo im što ih spada!
Pol Domestosa; ni manje ni više!
P.S., sad dakle.
Naravno, dok bu pravica pobedila.... bumo durali...
/Je li mi Tunižanin namjerno uvalil uz smješak baš zelenu bocu?/
|