22.02.2011., utorak

Dear - J - letter

Draga Jadranka,

Prvo, izvini što dugo nisam pisao, iako se Ti meni tako često obraćaš.
Nisam imao previše vremena lejtli; u firmi nisu bili spremni na moj otkaz; navodno nema formulara za davanje otkaza kad je firma u stečaju. Mislim da muljaju, ali sredio sam preko frendice; nije me preveć koštalo, ali red je red, počastiti treba.
Nadam se da ću sad neopterećen uletiti u popisivače stanovnika; to je ipak perspektivan i ozbiljan posao. Mislim da će mi ostati nešto love kad poplaćam najnužnije režije i dio rate kredita, pa Ti i ovim putem zahvaljujem na prilici.
Usput, i klinci te pozdravljaju; oboje rade u nekakvoj pakirnici peciva; mali je presretan; čak misli da se neće niti vraćati iz te Kanade, jer im ostaje dosta love, pa će prvo proputovati Amerike i vidjeti, mogu li ostati tamo negdje. Strah me i pomisliti; nama taman kreće – baš kako Ti veliš - ali on veli da mu ne pada na pamet čuvati ovce. Zamisli!
(Rekao sam mu da Ti i dalje često sama kuhaš i pereš posuđe i usput smišljaš nove projekte za sve nas i da nam bude bolje, ali znaš kakvi su klinci; oni imaju neku svoju furku...)

Ovo Ti pišem i zbog auta. Znam da si se jako nadala da ću i ja uzeti novi, ali eto... Vele u banci – pitao sam – da ne odobravaju kredite potencijalnim popisivačima stanovništva. Uzalud sam im tvrdio da sam solidan i da uspijevam više poplaćati nego što zaradim, ali – ne; ne daju se krstiti. Sori dakle; znam da bi Ti svaka brojka o prodanom autu koristila sad.
(Prodao sam im i spiku da je Anica objesila doktorat o klin i da volontira na Kamešnici za pastiricu, ali ništa...)
Ma svakako i ovaj nam je auto dobar, a sad kad si poskupila gorivo, dobro nam dođe i tako još malo šparati. Baka svakako vjeruje u homeopatiju, sjećaš se, i sad nam stalnio priča kako ipak neće na operaciju kuka, jer otkako ide pješke na dijalizu, više ju ne boli. A nama je jeftinije jer ju ne vozimo više.

Jutros sam i ja došao od doktora; nije sve crno – baš kako Ti i veliš stalno.
Evo utvrdili su mi dijabetes i povišene masnoće i tlak. Zato mi je krivo slušati kako Te pljuju, jer da nam je ukupno loše, ja sigurno ne bih imao bolesti, koje imaju samo u razvijenim zemljama.
Doktor veli da svakako više ljudi ima te poremećaje, nego što ih ima novi auto. (Kolko nas iima... – sjećaš se one reklame?)
Možda bi to mogla iskoristiti u kampanji; baš mi zvuči agitpropovski, ali znam da se Ti bolje razumiješ u te stvari ...

Doktor je inače sa Kosova; veli da je odmah dobio posao kod nas jer naši doktori navodno mahom odlaze vani raditi. Nisam skužio, zašto onda oni sa Kosova odmah ne odu, kud naši idu. Pa bi naši ostali. Možda da to malo popričaš sa svojom ekipom; ima vani puno naših ljudi, daj da to uvežemo nekako, pa da ovima s Kosova pomognemo vani dobiti posao, a da nas ipak liječe naši dečki ... (Znam da nismo DDR, ali oni su bili uveli vize da spriječe odljev radne snage, i onda su uspjeli biti na vlasti četrdeset godina. Joj, izvini, opet Te učim; naravno ti najbolje znaš...)
I da; u banci mi je lik ispod ruke rekao da ako bi Ti bila sudužnik, da bi mogli stisnuti oko da mi kredit za auto ipak prođe. Znam da si i Ti u frci, ali eto, možda da razmisliš ... Bio bi to znak da nam kao familiji bolje ide. I Pero Te puno pozdravlja; i on Ti je rekao pisati i zamoliti Te...)

Još Ti moram javiti da je onih 300 i nešto tisuća flastera za Tebe jutros krenulo prema Zagrebu. Mislio sam da će biti puno veća pošiljka, ali prodavač na Arizoni pokazao mi je kako sa folijom i usisavačem napraviti male pakete.
Na grani sve pet; Šo je zažmiril. ;-)
Čujem da je danas Markov trg nekaj zatvoren, ali možda se šofer snađe pa Ti ga puste.
Imaš dnevne i noćne flastere, stavio sam i malo uložaka za svaki slučaj.
Ako brojka poraste, javi, pa šaljem još; nije problem.

I da, baš me zvao Gadafi; čuo za frku na Markusplatzu, pa pita bi li mijenjala narode. Svoj za njegov.

Eto, uglavnom, to Ti je to od nas.

P.S.
Blam me reći, ali, zamisli, sanjao sam da sam Te skinuo. Skroz. Daj zamisli! :-)

- 14:22 - Stisni pa pisni (22) - Papirni istisak - #

17.02.2011., četvrtak

Detour

Pomalo tragikomično, u tami ispred mene pomicalo se malo svjetlo baterijske svjetiljke, popraćeno kratkim bljeskom plave rotacije uz cestu.
Kobeljao sam se iz polusvjesnog polurazmišljanja, zaustavljajući se tako da ne zapljusnem koščatog, brkatog policajca u prevelikoj uniformi, koji je stajao točno uz duboku lokvu.
Zvuk spuštanja prozora mogao je biti izazvan i mojom kretnjom ruke sa dokumentima.
Koščata ruka ovlaš dotiče rub kape, mrmlja neku amorfnost i hvata papire. Lik podsjeća na milicionere iz bliskoistočnih komedija.
Dobro večer, kud ste krenuli, imate li svu opremu, malo ste brže, eto, jelte, nemojte juriti, za vaše dobro, jelte, da, evo papiri, prijatno, hvala; laku noć; zvuk podizanja prozora moga je dopirati i iz mog lakta, dok sam uzimao dokumente.
Zadnji kotač bubnuo je u lokvu, uz koju je prevelika uniforma na premaloj vješalici visila uz cestu. Silueta u retrovizoru nije se niti pomaknula, nestajući u crnilu provincijske večeri, negdje neodređeno između nekih Gornjih i nekih Donjih, usred ogromne ravnice.

K. mi je oduvijek bila draga. Čudne su moje ljubavi; dopadnu mi se najbizarniji psi lutalice, najusamljeniji ljudi, najnezanimljivija mjesta.
K. je uvijek nosila prečudne cipele, oduvijek neprimjerene poslu koji je radila. Kući bi ponekad nosila debele vunene čarape, i ponekad sam zamišljao njezine lijepe, vretenaste noge, samo u vunenim dokoljenkama, ili pomalo nespretno podignute, dok bi se zadihano cokulama opirala o rub stola. K. je bila topla, draga, ružnjikava, zgodna, i znala je biti tako nesvjesno prisna i ranjiva i mazna i sretna, kako to samo znaju psi lutalice i usamljeni ljudi.
Ali K. je zapravo odavno trebala spadati u škatulicu sporadičnih sjećanja i pragmatičnog maštanja, zaključanu umišljajem vlastite sređenosti, umjesto da svako toliko posve bezobrazno i nepozvano iz nje iziđe.

Kratko dvojeći o posve neshvatljivom natpisu na putokazu, intuitivno sam skrenuo.
Ravnomjerno zujanje kotača na mokrom asfaltu prekidao bi reski zvuk prolaska kroz lokvu ili prasak pregažene grude zemlje sa nekog traktora.
Zvuk se neobično sljubljivao sa nemirom u trbuhu i srcem u grlu, dok sam se pitao, čemu se ja to ovaj put nadam.
Čemu ovaj de-tour; mogao bih za koji sat stići kući sa ionako napornog puta, otuširati se (uz pomisao na K., možda), i uz pivu okončati predug dan.
Ali ne; ne znam je li moj sms bio više sadizam ili tek ja-poruka u samozavaravanju nenadanja; tek – K. je odmah odgovorila (inače gotovo nikad nije odgovarala na poruke). Čeka sa kavom, napisala je, i nada se da ju neće sama hladnu popiti.
Čeka. Nada. Singular.
Sama kod kuće (prije par godina iznenada se udala i rodila dijete)...
I zato sam skrenuo.

Dok je maločas silueta policajca nestajala u retrovizoru, nastavio sam ritmično stiskati glupom prometnom kontrolom prekinuto sjećanje na susrete sa K.
Prisjetio sam se djetinjastog naguravanja i hrvanja sa K. u njezinom malom stanu prije dosta godina; ponovno sam osjetio čvrstoću njezinih listova i njezino nježno opiranje popraćeno grlenim smijehom, dok bi moja ruka klizila pod rub gaćica i bez ikakve sumnje u namjeru piplala niz čvrstu toplooblinu trbuha, ka uvijek začudno prijamčivoj Frizuri Sezone ...
U mojoj mašti, bili smo stari ljubavnici; gotovo primireni u prijateljstvo.
Promeškoljio sam se na sjedalu, pokušavajući erekciju u neplanskom položaju i udaranje srca u grlu izmiriti kovitlacem kišnih kapljica nošenih strujom ledenog zraka kroz otvoren prozor.
Crveno svjetlo prvog semafora zapravo nije ništa reguliralo u večernjoj nedođiji.
Stajao sam, kao uhvaćen skrivenom kamerom.
Na obližnjem kolosijeku škripavo je zadrndao teretni vlak.
Zeleno.
(Žutog se ne mogu sjetiti. Možda ga tamo nema.)

Posljednja propitujuća misao rasplinula se stiskom tastera zvona. Svjetlo nije radilo (jesu li stepeništa uvijek duža u mraku?)
K. je širom otvorila vrata, širom se nasmiješila, širom raširila ruke. Čvrsto me zagrlila.
Mora da je upravo oprala i osušila kosu; mirisala je svježe, čisto, na šampon i bebi-ulje i njezin se miris miješao sa mirisom prženog luka iz kuhinje i moje se lupanje srca miješalo sa napetošću njezinih dojki pod crnom majicom i držao sam ju za bokove dopuštajući da osjeti sat i nešto mog erigiranog skretanja sa pravog puta kući i gledala me nasmiješeno, šutke, i usne su nam se spojile, dok sam pogledom iza nje pretraživao svjetlost iz otvorenih vrata sobe i kuhinje, tražeći pokret sjena ukućana.
Bila je sama.
I bila je uzbuđena.
„Nemoj... Ne!“, odgurne me uz smješak, prethodno par puta polako stisnuvši jagodice mojih prstiju sljubljene toplovlažnim pozdravom Frizure Ljeta Gospodnjeg ...

Zvuk ključa u bravi (...hm...) stopio se sa njezinim hitrim korakom u kuhinju i stopio se sa dječjim glasom i stopio se sa omanjom, čvrstom rukom njezinog muža u mojoj (...hm...) i sve se stopilo sa njezinim ponovnim izlaskom iz kuhinje; bila je malko rumena u licu; i stopilo se sa muževim pitanjem, jesam li dobro putovao, koje je odmah nezainteresirano pregazio opaskom kako K. nikako da shvati da je kuhinja mala i da bi trebala otvoriti prozor dok kuha, te se stopilo sa njegovom opservacijom da sam očito i ja upravo došao; ta ni jaknu nisam skinuo...
I sve se stapalo, uopće.
Ispričao sam se i otišao do kupaone, umio se, papirom obrisao par kaplji, kojima sam pozdravio K. na vratima; duboko sam udahnuo i prisjetio se par banalnih tema za eventualno čavrljanje, od kojih niti jedna zapravo ne bi opravdala ... skretanje sa pravog puta...

Ravnomjerno zujanje kotača na mokrom asfaltu prekidao bi reski zvuk prolaska kroz lokvu ili prasak pregažene grude zemlje sa nekog traktora.
Taj se zvuk neobično sljubljivao sa aromom kave i vinskog tanina u ustima, sa mojim melankoličnim polusmješkom zacijelo zaboravljenim na faci i sa prostranom prazninom, čija sam tanka i zanemariva opna bio u mrkloj, ravničarskoj predponoći škropljenoj sitnom kišicom.
Gotovo odsutno, udisao sam miris narančine kore i mora sa jagodica.
U tami ispred mene, gotovo tragikomično usred noćne nedođije osujećenog htijenja, pomicalo se malo svjetlo baterijske svjetiljke, popraćeno kratkim bljeskom plave rotacije.
„Opet vi“, reče prevelika uniforma na premaloj vješalici uz cestu, uz pronicljiv polusmješak.
„Kuda sad...?“
...

- 15:51 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

16.02.2011., srijeda

Kvantifukabilicija

Počeo sam učiti lekcije.
Ima ona stara kineska, da su svi isti. Ali postoje razlike.
Dakle nisu svi isti, iako ova tvrdnja poštenog kršćanina gura na marginu seksualne moralnosti i društvenog čudoređa.

Dobijem tako nacrt ugovora o suradnji.
U kojem se ofrlje konstatira da honorarno i bez ikakvih prava iz zakona o radu dajem na raspolaganje svoje ime i adresu, te da mi se za obavljene zadatke plaća po satu. Na slijedećih desetak deka papira minuciozno se navodi, kako sam obavezan čuvati poslovne tajne, kako ne smijem raditi za konkurenciju sad niti ikad, te koje su sankcije i nadležni sudovi u slučaju spora, prouzročene štete ili kršenja ugovora. Piše i kako svu opremu za obavljanje zadataka i sve pripadne troškove imam sam snositi.
Kakvo je vrijeme, ponuda je dobra. Tješim se.
I priupitam učtivo, koliko ću to biti plaćen po satu, te obračunava li se sat prevođenja isto kao sat čekanja na aerodromu, a ovaj isto kao akviriranje interesenta za šesteroznamenkastu vrijednost posla.
Odgovori mi se kako će kvantifikabilne usluge biti obračunate sa XX grašaka po satu, a nekvantifikabilne (?!) sa YY. Grašaka po satu.
Dobivši a) tako brojčanoslovno eksplicitan te, uopće, b) odgovor napismeno, isprintanog ga priheftah uz tekst ugovora, skrušeno potpisah i poslah...

I dakle, prvi zadatak...
Hitno prevesti privijene dokumente. Koji su dvojezični i dvopismeni, u gotovo nečitkoj kopiji rukopisa, dodatno zamrznutoj u PDF.
I hajde, Mujo, pomislih. Tipk, kuck, pretraž, prelist... I ode dan.
A jer je stvar kvantifikabilna, ja sav sretan. Jer dan ima osam radnih sati. Puta XX grašaka...
No, ne lezi, vraže, krenem i kontraračunicu; toliko i toliko znakova je toliko i toliko kartica, je – taman norm – dan takve usluge. Kvantifikabilne.
Unosi i iznosi se poklapaju /otkud mi sad kopanje nosa?!/

Pogledam već gotovo paranoično na ugovor i pojašnjenje obračunavanja, i pošaljem materijal uz opasku kako je to kvantificirano ovoliko-puta-toliko-jednako-etoga.
Odgovor je stigao maltene prije nego sam mail i poslao.
Da ups, o cijeni ćemo morati porazgovarati osobno, kad se vidimo oko sastanka.
Te sam ujedno zamoljen računati da će jedan sastanak biti u Dominđićima Pripotočkim a drugi u Podsiscima Donjim i da će trajati oko četiri sata ukupno.
Ukucam u Via Michelin polazište. Zagreb. Pa tranzitnu točku, gdje mi valja pokupiti nalogodavca. Pa od tamo u Dominđiće Pripotočke. Pa dalje u Podsisce. Donje. Pa natrag na aerodrom, pa doma u Zagreb (jerbo tu adresu ugovorno imam koristiti, hehe).
I veli mi Via Michelin, brat bratu, k'o tebi, 1.300 kilometara. Što je, isto tako kvantifikabilno, 14 sati. Uz 150 eura putnog troška.
Pling, plong.
Tome dodam tih četiri sata sastančenja.
Zbrojim.
Pling, plong (2)
Pošaljem to nalogodavcu recap-sheet, da ne bi bilo.
Odgovor je stigao maltene prije nego sam mail i poslao (Reloaded).
Da ups, i o toj cijeni ćemo morati porazgovarati osobno, prije nego se nakon obavljenog posla rastanemo u suzama i smijehu /četiri sata bila bi, veli lik, osnovica obračuna za all inclusive/.

I tako... sjedim blago raširenih stražnjih nogu i odsutnog pogleda mazim vime...

P.S.
Sa sekundarnim sirovinama nije ništa bolje u državi moje prekodesetljetne privremenosti. Izvoz je zabranjen bez dozvole Agencije. I kažnjiv. Na upit, od Ministarstva Masnobrkih Transvestita doznajem da Agencija još nije osnovana (Zakon donešen prije desetak godina), ali da bez obzira ne smijem „izvoz't'“, ako nemam dozvolu „Age-eee-nc'je“ uz bluzoglasno promljackani, šuškavi bonus – „Jes'ti uuuopće ćitoo zaaakon, dijećko draagi?!“
Naručitelj robe hitno treba informaciju, koliko čega može dobiti u kojoj dinamici. Ali ni u ludilu ne odaje, koliko je spreman platiti.
Ponuđač robe ni u ludilu ne odaje, koliko čega može nabaviti i pripremiti u kojoj dinamici. Jer mu nije ponuđena cijena.
A meni Agencije ni'đe.
Dok na usijanom mobitelu mogu i svoja jaja peći, život između čekića i nakovnja zbilja zna biti zanimljiv.
Odoh bacit' pantomimu pred ogledalom.
Prva rijeĆ ....
...

- 10:24 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

12.02.2011., subota

Jelo Žužinek - muda i odlučnost, ključ kontrole i kletva emancipacije

Mili moji i moje još premilije,

Nikad neću zaboraviti jednu zgodu.
Ležim pod palmom sa svoje dvije pratilje. Jedna, svijetle puti, baroknog podvozja obezdahujućeg i grudi mlade šiparice; druga mrka, tamna, zgođušna i gotovo narogušene face.
Prilazi masnjivi zdepanko, ovlaš pogleda prema meni i sjedne do moje svijetlije pratilje, šapt, šapt, masaž, masaž.
Runje na leđima ritmično vijore na povjetarcu.
Ni tri minute kasnije, ona bez riječi ustaje, dobaci mi smiješak i ode za zdepankom, koji mi je, ustajući, dobacio smješak.
Niti tri iduće minute kasnije, vraćaju se, širokih smješkova. Ona gleda pred sebe i dobacuje da se ide okupati.
Kroz sve ispucalije kapilare vidim kako masnjikavi zdepanko sad sjeda uz moju tamniju pratilju – sad me nije niti pogledao, niti smješak dobacio – i ponovno počinje sa šapt, šapt, masaž, masaž.
Kako bih preduhitrio idući deja-vu kadar i slijed sebe kao treće sreće, zaurlam na zdepanka, taman dok me nasmiješena svijetloputa pratijla morem okupana mazno i podkopulirajući priupita, da što ja to vaginalizdim na čovjeka.
Ovaj ustaje, želi se rukovati sa mnom; napokon nestaje.
Sa obližnjeg šanka mi dolazi pivo; konobar upire prstom u zdepanka, koji sjeda par metara dalje uz neku pjegavu Britanku, dok mu se leđne runje ritmično zibaju.
Ja sam ispao odlučan (i pivu, kategorično grintajući, popio).
Tunižani pak zbilja imaju muda (potvrdila moja suputnica).
/Da jezikoslovlje dopušta post scrotum usred teksta, zapitao bih se, čemu mi je bilo bitno & stimulativno što se Tunižanin uspješno obrušio na prijateljicu, moju Prvozakonitu na koncu ostavivši tek ugodno prijamčivom.../

Ali, mile moje bezrepe sugrađanke i metroseksualci sa gradskim terencima i traktorima na leasing, probesjediti sam htio o nečem drugom, donekle. O kontroli kao ključnom elementu suvremenog kućanika.
Koliko vam se puta desilo da ustanete ujutro i odmah osjetite da dan kreće krivo?
Kuhalo podlijeva kipuću vodu, ali ne, ne bilokamo, nego po vašoj ruci. Mlaz vode iz tuša, led-leden, oplete vas suhe i bunovne, jer je kamenac opet zapekao onu malu fekalijicu na izvlačenje, koja bi idejom inženjerskom trebala zapravo prekinuti dotok vode u tuš kad tlak protoka padne ispod određene vrjednosti...
(O Kletvi kamenca, Jelo Žužinek će posebno postiti. Ili su prije pedeset godina mehanizmi bili neosjetljiviji i trajniji, ili voda naša današnja ima više kamenca, nego onomadna. Bojleri, bubrezi, vodokotlići, kuhala, perilice... katastrofa.)

Uglavnom, kao i sa obranom svojih Eurokrem – suputnica (crna i bijela, vidi gore), poanta je u kontroli.
Ne dopustite, mile moje i mili, da vam opeklina ruke pokvari jutro. Ili ledeni mlaz vode.
Ne dajte usisivaču, da vam digne živac notornim saplitanjem oko vaših nogu, prevrtanjem preko vlastitog kabela (posebno oni vodeni modeli), magarećim ukopavanjem na rubu prostirke ili obaranjem urne sa puničinim pepelom onim usisnim crijevom van ikakve kontrole.
Ne krećite vašoj usnuloj ljubavi takvi na oči.
Nju ili njega čeka naporan dan, ozbiljan posao, sastanci, odgovornost. On/a niti želi niti zaslužuje vaše banalne slobodnovremene hirove. Uostalom, idite se liječiti, a svakako vas kači i da besposlen pop i buhe krsti. Tko vas, napose, sili da se pačate po kuhinji i kupaoni?! „Gdje to piše?“

Vi svakako, dok osoba vašeg ljubljenja još hrkulji, imate vremena smisliti bezopeklinsku metodu korištenja kuhala za vodu. Vi stignete – i dužnost vam je – odkrečiti kuhalo i vodokotlić sa sedamdeset i dva plastična dijela.
Vi morate imati vremena, posvetiti se usisavaču i dresirati ga da ne uvija surlu, da sa svojim kotačima od pola metra promjera savladava prepreke do visine njihove osi (kako tvrde Autoklub te Katedra za motore i vozila) i da svojim kablom za struju ne zapinje pod skoro svaka vrata i pod apsolutno svaku prostirku.
Vama mora biti ispod digniteta, psovati i bacati devet čizmadi svoje ljubljene osobe, samo jer svaku ponaosob trebate izmaknuti radi usisavanja i samo jer svaka od njih, nakon što ste joj poremetili Va, minimalno triput pada na jednu pa drugu stranu dok vi stoički stojite sagnuti sa katanama zabijenim u kičmu, sugerirajući kasnije voljenoj osobi da ste izgubili samokontrolu i šutali njegov-z-inu obućicu uzduž hodnika, a i poprijeko.

Stvar je dakle - kontrole. A ona dolazi, ako volite to što radite, ako ne krećete sa figom u džepu, ako se ne osjećate prisiljeni.
Usisavajte s ljubavlju! Budite zahvalni na opeklini ruke, koja vas navodi na promišljanje unutrašnjeg mira i zadovoljstva! Shvatite hladan tuš kao blagonaklonu kušnju, kojim vam Stvoritelj – osim tijela prolaznog – čeliči i strpljenje, kako biste sa smješkom meli pepeo, kojeg je prosuo usisavač. Recimo.
Budite inspirirani!
I ne zaboravite oprati kosu.
A sve da biste dočekali svog narađenog, kiselonogog, umornog partnera, koji je, ili koja je, i tog dana radila za vaše dobro, stvarala i doprinosila. Ili o. radio. Stvarao. Doprinosio.
Budite nasmiješeni.
Udite počešljani.
Budite mirisni.
To je najmanje što možete ponuditi osobi koja radi i ima odgovornost.

No ipak...
Ta kletva emancipacije...
Ne dopustimo tiraniju, braćo!
Ne dajmo više, ni sebe, ni manje, a ni njima!
Dosta više!!!
Budimo poput Tunižana!
/Ne, ne pozivam na kopulaciju tuđeg.../
Ali – izborimo se!

Jer što, muži moji?!
Koliko vam se puta desilo da ste izgubili posao u racionalizacijama, mantrama recesije, zbog međunožja novopridošle fufe u minici ili, jednostavno, radi vlastite precjene?
I eto vas, opet ste gospodin hausfrau. Opet ste umjesto Kreše Odborića - Katica Domestos.
/Vaša ljubljena osoba radi toga će ići psihijatru i gutati pilule. Vaša majka također. Jer VI ste opet bez posla!/
I koliko ste dakle puta svoju bezrepu partnericu – ili partnera, ili repatu partnericu – baš vi dočekali parketom izglancanim od njezinih/njegovih stopala ljepljivih?
Niste li baš vi stvorili naviku da je haustor prozračen, stube oprane, cvijeće zaliveno, ručak skuhan, usisivač (kojeg ste u naleti bijesa opleli o zid pa u diskreciji vlastitog prostora pokrpali i zid i njega) na svom mjestu? Da njezine ili njegove prljave čarape, gaće, trenirke, grudnjaci više ne puštaju korijenje po stanu, već uredno postrojeni vise na štriku, tiramolu, sušilu?
Da je svih šenmdanaest punjača ovoga-i-onoga – umjesto prikaza proljetne sjetve cijelostanske – uredno složeno na policu?
Zar niste jutrom ranim iza ljubljene osobe brisali sinoć brisane pločice, nakon što je hodaola po stanu sa četkicom za zube i mobitelom istovremeno...?
I ne recite mi da niste taman utapkali u pola četiri predzorno po tablete za spavanje u kuhinju, osjetivši miris hladne sarme sa ostavljenog tanjura, garniran krušnim mrvicama po sinoć završno kuhinjospremno brisanom podu, naravno ne mogavši previdjeti kruh uredno položen na postelju mrva i krpe, u koju vam ga je zamotati, a što narađena i iznurena osoba vaše zapravske ljubavi točno zna. Aaaaaaa. Znaaaaaaa.
Jel'da, mili moji, češće ste vi to sve, nego što se nutarbračno seksate.
/Nutarbračno zvuči vlajski... Bi'će zbog NU. Op. J.Ž./
O dlačadi u kadi, uloščadi zalijepljenoj na nutrinu (ili poklopac) kantice, o uvijek vašem mokrom ručniku na podu – neću; ispalo bi, pretjerujem seksistički.
/Postoji li seksizam bez tjelesnosti?/
I onda se desi.
Neki poziv; ili partner ili ica s nekim odtrepta neku večeru (za dalje ne pitati) i priopći da opet imate posao.
I vi jutrom kljusate u firmu, ili iz muške grudi bolno pumpate kolostrum svom vlastoručnom biznisu. Dođete doma iscijeđeni, napotpisivani, naribani, stotine kilometara vam vire iz razbucane ritice. A osobica vašeg odabira ispod dekice bjesomučno šalta turske telenovele i onom opernoarijski podignuto cijuknutom prvom riječju krene konstatirati, kako em su štenge prašnjave em di je ručak em jesi kupio vodu em kuhalo podlijeva em čime da se ja brišem em zaštopan je odvod em hajde ti iznesi smeće. Jer – „... ja sam RADIoLA!“, reći će cendravo i priagresivno

I zato velim.
Tunižani i muda im.
Ista nam valja hitno staviti u funkciju. Zbiti redove. Stisnuti pljunute šake. Zasukati rukave.
Jer – TAK' VIŠE NEM'RE!
Dosta više!
Dajmo im što ih spada!
Pol Domestosa; ni manje ni više!

P.S., sad dakle.
Naravno, dok bu pravica pobedila.... bumo durali...
/Je li mi Tunižanin namjerno uvalil uz smješak baš zelenu bocu?/

- 15:29 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

07.02.2011., ponedjeljak

Salt Lake City. Salzburg. Tuzla.

Dvije godine života.
Dvije godine...
Dvije sam godine živio u tom gradu. I kao da nisam.
Dvije godine - nadanje eutanaziji, nadanje začeću, nadanje poslu. Dvije godine medenog mjeseca, dvije godine do pomilovanja.
Kako kome.
I da; mjesto je prisno. Ali - nema tog emotivnog ključa, kojeg očekujem gurnuti u bravu prolazeći sumanutu petlju na Šićkom i koji bi trebao otvoriti vrata sobi punoj glasova, sjećanja, dodira, mirisa. Tek činjenica - dvije godine.
D. je u Ougadouguu.
L. je u Maputu.
S. je u Washingtonu.
H. u Bruxellesu.
Druga S. u New Yorku.
Neki su po Afganistanima, Iracima, Sudanima.
Razvedeni. Mrtvi. U transkontinentalnim brakovima. Bajpasirani.
Tuzla.
Dvije godine mog života...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

P.S.
Živjela, Makedo! ;-)











- 20:14 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

05.02.2011., subota

Pismo za L.

Draga Levant,

idi kvragu. I Ti i Tvoje štrikanje i Tvoje pušenje i Tvoj mali smrznuti auto i Trokut i pesek i sve što smo uopće rekli.
Makni se više iz mog kvarta.
...

Već sam skoro zaboravio – ili, kad sam ovdje, nisam imao vremena primijetiti, između budilice i autoceste...
Prvom zorom, neboderi prekoputa srebrno su modri.
Dok u zagasitom plavetnilu Levanta, gotovo baršunastom, bez svjetla kuham malu kavu i osluškujem krckanje cijevi centralnog grijanja, Tvoja se prokleta strana svijeta uporno presvlači poput smirene ljubavnice; bešumno odijeva sve svjetlije plave, i taman uz ritmični huk vlaka nedalekom prugom gura sve te tonove plave ka zapadu i odlučuje se za vatrenonarančaste, spektakularne, tek prošarane pokojim tankoduguljastim tamnim oblakom.
Krckanje grijanja budi prve aute pod balkonom. Prve vlakove kroz Klaru. Prve dostavne kamione.

/Čemu li toliko ljudi u zgradi baš oko pet počinje puštati vodu? Nije vrag, da ćeš dobiti toliko nesanicom ispisanih i kavom umrljanih pisama, draga Levant...?!/

Neboderi žarko rumene – ni na istoku ni na zapadu igrokaza, biraju stajati pred neodređeno svijetloplavom – a svjetla njihovih stanova blijede i nestaju poput svjetala barki na pučini, zorom.
I dakle, neka mi nitko ne kaže da su betonski neboderi sivi. Točno sam promatrao. Za dan, oni se šminkaju u sivo, zapravo plavi, srebrni, narančasti. Zezaju nas.

Dok ovo pišem, draga Levant, stvari postaju blijedunjavo plavičastosivonarančaste, svjetlopaušalnije ili paušalnosvjetlije uglavnom (mislim, uvijek si se furala na te kojkakve boje štrikanja).
Nisam niti primijetio da sam popio svu kavu.
I dalje se pitam, čemu ovi iz zgrade prekoputa vješaju CDe po balkonima. Igrokaz zlaćanih bljeskova na zidu dnevne sobe svakako je zanimljiv; hvala susjedima prekoputa dakle.
Meni sviđa, rekla bi Ti.
Ali velim.
Idi kvragu, Levant. I miči se iz mog kvarta.
Što Te se imam sjetiti svako malo?!

- 07:55 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

01.02.2011., utorak

Upitnost posta bložanskog, Makarow i Matija Gubec

Post je čudna stvar.
Vjerujem u izgladnjivanje nekih tumora.
Ne vjerujem da ćemo glađu dokinuti gamad (iako, sumnjam i da jesmo gladni, pluralno. Koliko vidim, puši se sve u šesnaest).
Dakle, ne ide mi pošćenje lejtli.
Možda, jer ne priznajem prigodnost (da zornica čuje kletve ranoranioca, sama bi se ukinula).
Utoliko, u dilemi sam.
Postiti folklorno – tek običaja i traga radi; bez htijenja da smisao prožme obje strane pera bložanskog?
Ili, oružajuć' se protiv mora zala, otporom ih... – kako god ono reče tkogod.

Pokušaj:
Čudo televizije, simbol napretka – a uz ove SlimLineove današnje ni pošten miljeić se ne da staviti na aparat – zrači me slikama krvi i prostrijelnih rana. Neki tamo Tunis (sjetim se našeg berberskog vozača, M.). Neki tamo Egipt. Glas njemačkog novinara trućka kako su kandidatkinje za nekakav izbor za miss biločega zabrinute, ali shooting se nastavlja. Veli on.
Glas hrvatskog turoperatora nazalno kajkavuši kako su naši turisti dobro i koriste Faktor 45 i ne brinu; sve je ćeće. (Da baš ima glas turoperatora – uz svo štovanje odabira – uviđam kasnije, perući zube i afektirano pljujući pjenu.)
Mi, tradiciju štujući, samo gledamo. Kako se Koso R smiješi.
Poput Mubaraka.
OK, tko bi na sebe.
Kužim.

Pokušaj drugi:

Sjećam se – upostio sam to prije par ljeta – prvog slijetanja u tada sovjetsku Rusiju.
Bio sam malomaturant DDR-a; starom sam pisao kud idem na maturalac; bio je prestravljen da će nas kidnapirati i strpati u neku tugaljivu sovjetsku postrojbu u Afganistanu (Sovjeri su tamo ginuli prije Amera).
Starom se urezalo u sjećanje moje pismo, da sam sa šesnaest godina odlikovan strijelcem na Kalašnjikovu i Makarovu.
Stari je živio u svijetu Berije, OZNE, UDBE.
Uglavnom, kad sam ušetao u jeftino parfimiranu zgradu tada lenjingradskog aerodroma Pulkovo – do nje nas je od famoznog Iljušina dovezao šleper sa putničkom poluprikolicom; noć; minus dvadesetak – prvo sam ugledao ogromne, desetak metara visoke glavurde Lenjina, Marxa. Možda su bile nešto manje; sjećanje i intelektualna , špekulacija s godinama postaju fenomenalno nerazdvojni.
Uglavnom, srce mi je odšetalo u grlo, trbušna šupljina ispraznila se toplim ničim, dok je mene i moju dedeerovsku osobnu knjižicu mjerkala groteskno našminkana oficiruša sa šubarom (.. Nikita, you'll never know.... )
Zamišljao sam se u kamenopješčanim gudurama Afganistana, sa kažiprstom spremno ispruženim kraj okidača svog Kalašnjikova.
Lost during maturalac.
Par dana kasnije – tijelo je tada bestrzajno i nežgaravično - nemučninski podnosilo strahobalne količine votke i sovjetskoga šampanjskoga po besramno niskim cijenama za nas zapadnjake iz DDRa – vijest o padu američkog Space Shuttlea smatrao sam komunističkom propagandom. Neposredno i bešavno nakon te misli, posvetio sam se obločvrstoj guzi sumaturantice usnule sinoć u kadi moje sobe.
Možda je bilo samo do Bijelih Noći (fck, to je bio Lenjingrad, '88., ali ista stvar. I slična guza u istovjetno kapljućoj kadi.)
(Da "Insomnia"... Been there. Done that. Bought a T-Shirt.)
Whatever.
Poanta ovog odlomka je uvođenje motiva.
Kritičnog uma.

Bio je politički Istok diktatura.
Da se ne farbamo - ne općesalonska, sa devizama, zapadnim autima i putovnicopasošima. Ne; diktatura socijalnog minimuma za masu; diktatura dvotaktja i sovjetske okupacijske zone /pardon, oslobodilačke/, ali i prodavanja političkih zatvorenika Zapadu za devize, trgovanja narkoticima za financiranje terorističkih ćelija na Zapadu; diktatura sistemskog & sustavnog mobinga.
I svi smo u školi pisali o kvantnom skoku svijesti i rastućem broju socijalističkih zemalja i o spinu zapadnih medija i o vojno – industrijskim kompleksima, koji besramno profitiraju od izvezenih ratova potaknutih radom beskrupuloznih tajnih službi.

Gastarbajterima - Tunižanima, Kubancima, Angolancima /postoji li Angola još??/, Nikaragvancima smo se smješkali (ili ih ganjali po zakucima, kako tko...)
Na team – buildingu gimnazije, između 11. i 12. razreda, na ljetovanju na Baltiku, prije odbojke na pijesku na kazetu bismo snimali jutarnje vijesti i nakon doručka u kampu u aktualnopolitičkom satu iznosili sročene stavove i analize međunardnih političkih zbivanja i domaćih privrednih uspjeha. Krava Lisa postala rekorderka među muzarama. Potrošnja Trabanta smanjena za 0,2 deci. Ulja. Na sto kilometara. Sagrađen stohiljaditi stan od betonskih ploča za naše radnike i seljake.
(O prvom gay baru u Leipzigu, negdje 1986., nije bilo izvještaja, jerbo su u socijalizmu ljudi jednaki pa to ni režimu istoka nije vijest.)

Prije baltičkog Team – buildinga gimnazije, muščad bi dva tjedna provela u nekoj hitlerovoj kasarni preuzetoj od Sovjeta i prepuštenoj Nacionalnoj narodnoj Vojsci (u uniformama kopiranim od Wehrmachta). Opet bi sa plinskim maskama trčali po pješčanom krugu i povraćali u filtere od iscrpljenosti, gađali fotografije zapadnonjemačkih oficira i pisali eseje o odumirućem trulom kapitalističkom zapadu čija ideoligija prikriva parazitarnost klasnog društva i profit manjine u vladavini nad većinom.
Ponekad, najbolji bi rad bio nagrađen; ne danom odsustva, nego sa par desetaka metaka za streljanu. Makarow.
Ponekad, drug major K. pripit bi ubauljao u spavaonu, probudio nas i zapovjedio da dugokosi hipik, M., na svojoj usnoj harmonici svira Marleya, Dylana. Praznog pogleda, isteturao bi kasnije, svjetlo je ugasio, očinskim glasom nam zapovjedivši spavanje.
Učinilo nam se da je plakao jedne večeri.
/Našli su ga prostrijeljene glave jednog jutra./

Znalo se.
Poanta kritičnog uma.
Naravno, oportunisti, karijeristi, pragmatici. I toga je bilo u generaciji gimnazijalaca, dvije i pol decenije A.F. (Ante Facebook).
I naravno, o diktaturi kapitala, vojno -industrijskim kompleksima, izvozu toksične industrije, subverziji suvereniteta, narko – kartelskim i naftaškim interesima infiltriranim pod plašt demokracije štićene krstarećim projektilima pisalo se eseje, kako bi se mimimalnim naporom osiguralo besplatno školovanje i poštedilo roditelje šikane na poslu. Išlo se u pet ujutro na praksu u tvornice i na polja. U ime njemačko – sovjetskog prijateljstva oblokavalo se po Lenjingradima i Moskvama i utapalo u očima najljepše sovjetske učenice u Wittenbergu ikad, Oksane-Nešto.
Zapadnonjemačka televizija se gledala iz gušta, a na satu državljanstva u školi klečalo bi se na zorničkom kukuruzu IPD-a zdušno secirajući namjere i motive autora emisije (!) i vođenja kamere; geste prikazanih industrijalaca i profitom zaraženih političara odmaklih od morala, javnog interesa i humanizma kao temelja našeg socijalističkog društva. Mediji zapada, bilo nam je kalkulantski i pubertetski prištavo jasno u polusvijesti, manipulirali su mase u nekritičnost, iza koje interesni lobiji ostvaruju interes manjine, kroje pravosuđe, upravu, fiskus. Javno mišljenje. U ime vlastite guzice kapitalističke.
Posebnu ulogu, mantrali smo i nemilice uništavali kiselosmrdljivi vlaknasti papir za eseje, igraju zapadni mediji.
Erozija sustava vrijednosti, sugestija lažnih načela i pozicija moći i pravde; dvojni moral.
/Nije bilo oportuno reći da je Hollywood tek ideološki židovski izum oplemenjen gestapovsko-goebbelsovskim metodama... U DDR-u su Židovi i nacizam bili tabu, izuzev antifašističkog pokreta Liebknecht & Luxemburg & Ulbricht et al.../
Ma...
... i baklje smo nosili u znak prosvjeda /ne, nismo znali da je i to, „Fackelumzüge“, DDR od Hitlera preuzeo, slijedom antičkog Rima. Kao što su preuzeli, banalnošću trgovine pamet-za-slobodu, Američani raketnu tehniku i ideološke koncepte, a Sovjeti mlazne motore i strojarstvo načeno .../

I dok dakle gledam Gumuz meets Ezel, dok Šeherezada zdvaja (jer se Marisol više nitko ne sjeća), blago zdvajam.
Pita me dvadeset-i-nešto godišnji bosanski sumještanin, budući novinar, da što je to – Una.
Pita me londonska magistrantica iz Bileće, da što je to AFŽ.
Te da kako to mislim, da se pitanje definicije terorizma može postaviti i oko uloge britanskog pravosuđa u oslobađanju bombaša Lockerby-a.
I gledam Superkrečko meets Red Crapet meets dr House meets CSI meets Breaking Diarrhea Live.
I gledam tunišku krv (sretno Tvojoj djeci, M.!), i egipatsku. I slušam o teutonskim misicama koje prkosno nastavljaju casting, i o našim turistima koje ni barutni dim ni pucanje lubanja ne uznemiruje u brčkanju egipatskim plažama (ok, Ćiro je Bosanac... )
Gledam.
Gledamo.
Mi uvijek samo gledamo.
Neke Njih.
(Da im pas mat'', kolateralno i poprijeko...)

P.S.
Ako duše putuju, ovim putem u San Pedru pozdravljam, i mirno more i nikad povratak, želim i Matiji Gupcu....

P.P.S.
Velim; ne ide mi post više.

Image and video hosting by TinyPic




- 23:06 - Stisni pa pisni (7) - Papirni istisak - #

< veljača, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic