Pregled posta

Upitnost posta bložanskog, Makarow i Matija Gubec

Post je čudna stvar.
Vjerujem u izgladnjivanje nekih tumora.
Ne vjerujem da ćemo glađu dokinuti gamad (iako, sumnjam i da jesmo gladni, pluralno. Koliko vidim, puši se sve u šesnaest).
Dakle, ne ide mi pošćenje lejtli.
Možda, jer ne priznajem prigodnost (da zornica čuje kletve ranoranioca, sama bi se ukinula).
Utoliko, u dilemi sam.
Postiti folklorno – tek običaja i traga radi; bez htijenja da smisao prožme obje strane pera bložanskog?
Ili, oružajuć' se protiv mora zala, otporom ih... – kako god ono reče tkogod.

Pokušaj:
Čudo televizije, simbol napretka – a uz ove SlimLineove današnje ni pošten miljeić se ne da staviti na aparat – zrači me slikama krvi i prostrijelnih rana. Neki tamo Tunis (sjetim se našeg berberskog vozača, M.). Neki tamo Egipt. Glas njemačkog novinara trućka kako su kandidatkinje za nekakav izbor za miss biločega zabrinute, ali shooting se nastavlja. Veli on.
Glas hrvatskog turoperatora nazalno kajkavuši kako su naši turisti dobro i koriste Faktor 45 i ne brinu; sve je ćeće. (Da baš ima glas turoperatora – uz svo štovanje odabira – uviđam kasnije, perući zube i afektirano pljujući pjenu.)
Mi, tradiciju štujući, samo gledamo. Kako se Koso R smiješi.
Poput Mubaraka.
OK, tko bi na sebe.
Kužim.

Pokušaj drugi:

Sjećam se – upostio sam to prije par ljeta – prvog slijetanja u tada sovjetsku Rusiju.
Bio sam malomaturant DDR-a; starom sam pisao kud idem na maturalac; bio je prestravljen da će nas kidnapirati i strpati u neku tugaljivu sovjetsku postrojbu u Afganistanu (Sovjeri su tamo ginuli prije Amera).
Starom se urezalo u sjećanje moje pismo, da sam sa šesnaest godina odlikovan strijelcem na Kalašnjikovu i Makarovu.
Stari je živio u svijetu Berije, OZNE, UDBE.
Uglavnom, kad sam ušetao u jeftino parfimiranu zgradu tada lenjingradskog aerodroma Pulkovo – do nje nas je od famoznog Iljušina dovezao šleper sa putničkom poluprikolicom; noć; minus dvadesetak – prvo sam ugledao ogromne, desetak metara visoke glavurde Lenjina, Marxa. Možda su bile nešto manje; sjećanje i intelektualna , špekulacija s godinama postaju fenomenalno nerazdvojni.
Uglavnom, srce mi je odšetalo u grlo, trbušna šupljina ispraznila se toplim ničim, dok je mene i moju dedeerovsku osobnu knjižicu mjerkala groteskno našminkana oficiruša sa šubarom (.. Nikita, you'll never know.... )
Zamišljao sam se u kamenopješčanim gudurama Afganistana, sa kažiprstom spremno ispruženim kraj okidača svog Kalašnjikova.
Lost during maturalac.
Par dana kasnije – tijelo je tada bestrzajno i nežgaravično - nemučninski podnosilo strahobalne količine votke i sovjetskoga šampanjskoga po besramno niskim cijenama za nas zapadnjake iz DDRa – vijest o padu američkog Space Shuttlea smatrao sam komunističkom propagandom. Neposredno i bešavno nakon te misli, posvetio sam se obločvrstoj guzi sumaturantice usnule sinoć u kadi moje sobe.
Možda je bilo samo do Bijelih Noći (fck, to je bio Lenjingrad, '88., ali ista stvar. I slična guza u istovjetno kapljućoj kadi.)
(Da "Insomnia"... Been there. Done that. Bought a T-Shirt.)
Whatever.
Poanta ovog odlomka je uvođenje motiva.
Kritičnog uma.

Bio je politički Istok diktatura.
Da se ne farbamo - ne općesalonska, sa devizama, zapadnim autima i putovnicopasošima. Ne; diktatura socijalnog minimuma za masu; diktatura dvotaktja i sovjetske okupacijske zone /pardon, oslobodilačke/, ali i prodavanja političkih zatvorenika Zapadu za devize, trgovanja narkoticima za financiranje terorističkih ćelija na Zapadu; diktatura sistemskog & sustavnog mobinga.
I svi smo u školi pisali o kvantnom skoku svijesti i rastućem broju socijalističkih zemalja i o spinu zapadnih medija i o vojno – industrijskim kompleksima, koji besramno profitiraju od izvezenih ratova potaknutih radom beskrupuloznih tajnih službi.

Gastarbajterima - Tunižanima, Kubancima, Angolancima /postoji li Angola još??/, Nikaragvancima smo se smješkali (ili ih ganjali po zakucima, kako tko...)
Na team – buildingu gimnazije, između 11. i 12. razreda, na ljetovanju na Baltiku, prije odbojke na pijesku na kazetu bismo snimali jutarnje vijesti i nakon doručka u kampu u aktualnopolitičkom satu iznosili sročene stavove i analize međunardnih političkih zbivanja i domaćih privrednih uspjeha. Krava Lisa postala rekorderka među muzarama. Potrošnja Trabanta smanjena za 0,2 deci. Ulja. Na sto kilometara. Sagrađen stohiljaditi stan od betonskih ploča za naše radnike i seljake.
(O prvom gay baru u Leipzigu, negdje 1986., nije bilo izvještaja, jerbo su u socijalizmu ljudi jednaki pa to ni režimu istoka nije vijest.)

Prije baltičkog Team – buildinga gimnazije, muščad bi dva tjedna provela u nekoj hitlerovoj kasarni preuzetoj od Sovjeta i prepuštenoj Nacionalnoj narodnoj Vojsci (u uniformama kopiranim od Wehrmachta). Opet bi sa plinskim maskama trčali po pješčanom krugu i povraćali u filtere od iscrpljenosti, gađali fotografije zapadnonjemačkih oficira i pisali eseje o odumirućem trulom kapitalističkom zapadu čija ideoligija prikriva parazitarnost klasnog društva i profit manjine u vladavini nad većinom.
Ponekad, najbolji bi rad bio nagrađen; ne danom odsustva, nego sa par desetaka metaka za streljanu. Makarow.
Ponekad, drug major K. pripit bi ubauljao u spavaonu, probudio nas i zapovjedio da dugokosi hipik, M., na svojoj usnoj harmonici svira Marleya, Dylana. Praznog pogleda, isteturao bi kasnije, svjetlo je ugasio, očinskim glasom nam zapovjedivši spavanje.
Učinilo nam se da je plakao jedne večeri.
/Našli su ga prostrijeljene glave jednog jutra./

Znalo se.
Poanta kritičnog uma.
Naravno, oportunisti, karijeristi, pragmatici. I toga je bilo u generaciji gimnazijalaca, dvije i pol decenije A.F. (Ante Facebook).
I naravno, o diktaturi kapitala, vojno -industrijskim kompleksima, izvozu toksične industrije, subverziji suvereniteta, narko – kartelskim i naftaškim interesima infiltriranim pod plašt demokracije štićene krstarećim projektilima pisalo se eseje, kako bi se mimimalnim naporom osiguralo besplatno školovanje i poštedilo roditelje šikane na poslu. Išlo se u pet ujutro na praksu u tvornice i na polja. U ime njemačko – sovjetskog prijateljstva oblokavalo se po Lenjingradima i Moskvama i utapalo u očima najljepše sovjetske učenice u Wittenbergu ikad, Oksane-Nešto.
Zapadnonjemačka televizija se gledala iz gušta, a na satu državljanstva u školi klečalo bi se na zorničkom kukuruzu IPD-a zdušno secirajući namjere i motive autora emisije (!) i vođenja kamere; geste prikazanih industrijalaca i profitom zaraženih političara odmaklih od morala, javnog interesa i humanizma kao temelja našeg socijalističkog društva. Mediji zapada, bilo nam je kalkulantski i pubertetski prištavo jasno u polusvijesti, manipulirali su mase u nekritičnost, iza koje interesni lobiji ostvaruju interes manjine, kroje pravosuđe, upravu, fiskus. Javno mišljenje. U ime vlastite guzice kapitalističke.
Posebnu ulogu, mantrali smo i nemilice uništavali kiselosmrdljivi vlaknasti papir za eseje, igraju zapadni mediji.
Erozija sustava vrijednosti, sugestija lažnih načela i pozicija moći i pravde; dvojni moral.
/Nije bilo oportuno reći da je Hollywood tek ideološki židovski izum oplemenjen gestapovsko-goebbelsovskim metodama... U DDR-u su Židovi i nacizam bili tabu, izuzev antifašističkog pokreta Liebknecht & Luxemburg & Ulbricht et al.../
Ma...
... i baklje smo nosili u znak prosvjeda /ne, nismo znali da je i to, „Fackelumzüge“, DDR od Hitlera preuzeo, slijedom antičkog Rima. Kao što su preuzeli, banalnošću trgovine pamet-za-slobodu, Američani raketnu tehniku i ideološke koncepte, a Sovjeti mlazne motore i strojarstvo načeno .../

I dok dakle gledam Gumuz meets Ezel, dok Šeherezada zdvaja (jer se Marisol više nitko ne sjeća), blago zdvajam.
Pita me dvadeset-i-nešto godišnji bosanski sumještanin, budući novinar, da što je to – Una.
Pita me londonska magistrantica iz Bileće, da što je to AFŽ.
Te da kako to mislim, da se pitanje definicije terorizma može postaviti i oko uloge britanskog pravosuđa u oslobađanju bombaša Lockerby-a.
I gledam Superkrečko meets Red Crapet meets dr House meets CSI meets Breaking Diarrhea Live.
I gledam tunišku krv (sretno Tvojoj djeci, M.!), i egipatsku. I slušam o teutonskim misicama koje prkosno nastavljaju casting, i o našim turistima koje ni barutni dim ni pucanje lubanja ne uznemiruje u brčkanju egipatskim plažama (ok, Ćiro je Bosanac... )
Gledam.
Gledamo.
Mi uvijek samo gledamo.
Neke Njih.
(Da im pas mat'', kolateralno i poprijeko...)

P.S.
Ako duše putuju, ovim putem u San Pedru pozdravljam, i mirno more i nikad povratak, želim i Matiji Gupcu....

P.P.S.
Velim; ne ide mi post više.







Post je objavljen 01.02.2011. u 23:06 sati.