Pomalo tragikomično, u tami ispred mene pomicalo se malo svjetlo baterijske svjetiljke, popraćeno kratkim bljeskom plave rotacije uz cestu.
Kobeljao sam se iz polusvjesnog polurazmišljanja, zaustavljajući se tako da ne zapljusnem koščatog, brkatog policajca u prevelikoj uniformi, koji je stajao točno uz duboku lokvu.
Zvuk spuštanja prozora mogao je biti izazvan i mojom kretnjom ruke sa dokumentima.
Koščata ruka ovlaš dotiče rub kape, mrmlja neku amorfnost i hvata papire. Lik podsjeća na milicionere iz bliskoistočnih komedija.
Dobro večer, kud ste krenuli, imate li svu opremu, malo ste brže, eto, jelte, nemojte juriti, za vaše dobro, jelte, da, evo papiri, prijatno, hvala; laku noć; zvuk podizanja prozora moga je dopirati i iz mog lakta, dok sam uzimao dokumente.
Zadnji kotač bubnuo je u lokvu, uz koju je prevelika uniforma na premaloj vješalici visila uz cestu. Silueta u retrovizoru nije se niti pomaknula, nestajući u crnilu provincijske večeri, negdje neodređeno između nekih Gornjih i nekih Donjih, usred ogromne ravnice.
K. mi je oduvijek bila draga. Čudne su moje ljubavi; dopadnu mi se najbizarniji psi lutalice, najusamljeniji ljudi, najnezanimljivija mjesta.
K. je uvijek nosila prečudne cipele, oduvijek neprimjerene poslu koji je radila. Kući bi ponekad nosila debele vunene čarape, i ponekad sam zamišljao njezine lijepe, vretenaste noge, samo u vunenim dokoljenkama, ili pomalo nespretno podignute, dok bi se zadihano cokulama opirala o rub stola. K. je bila topla, draga, ružnjikava, zgodna, i znala je biti tako nesvjesno prisna i ranjiva i mazna i sretna, kako to samo znaju psi lutalice i usamljeni ljudi.
Ali K. je zapravo odavno trebala spadati u škatulicu sporadičnih sjećanja i pragmatičnog maštanja, zaključanu umišljajem vlastite sređenosti, umjesto da svako toliko posve bezobrazno i nepozvano iz nje iziđe.
Kratko dvojeći o posve neshvatljivom natpisu na putokazu, intuitivno sam skrenuo.
Ravnomjerno zujanje kotača na mokrom asfaltu prekidao bi reski zvuk prolaska kroz lokvu ili prasak pregažene grude zemlje sa nekog traktora.
Zvuk se neobično sljubljivao sa nemirom u trbuhu i srcem u grlu, dok sam se pitao, čemu se ja to ovaj put nadam.
Čemu ovaj de-tour; mogao bih za koji sat stići kući sa ionako napornog puta, otuširati se (uz pomisao na K., možda), i uz pivu okončati predug dan.
Ali ne; ne znam je li moj sms bio više sadizam ili tek ja-poruka u samozavaravanju nenadanja; tek – K. je odmah odgovorila (inače gotovo nikad nije odgovarala na poruke). Čeka sa kavom, napisala je, i nada se da ju neće sama hladnu popiti.
Čeka. Nada. Singular.
Sama kod kuće (prije par godina iznenada se udala i rodila dijete)...
I zato sam skrenuo.
Dok je maločas silueta policajca nestajala u retrovizoru, nastavio sam ritmično stiskati glupom prometnom kontrolom prekinuto sjećanje na susrete sa K.
Prisjetio sam se djetinjastog naguravanja i hrvanja sa K. u njezinom malom stanu prije dosta godina; ponovno sam osjetio čvrstoću njezinih listova i njezino nježno opiranje popraćeno grlenim smijehom, dok bi moja ruka klizila pod rub gaćica i bez ikakve sumnje u namjeru piplala niz čvrstu toplooblinu trbuha, ka uvijek začudno prijamčivoj Frizuri Sezone ...
U mojoj mašti, bili smo stari ljubavnici; gotovo primireni u prijateljstvo.
Promeškoljio sam se na sjedalu, pokušavajući erekciju u neplanskom položaju i udaranje srca u grlu izmiriti kovitlacem kišnih kapljica nošenih strujom ledenog zraka kroz otvoren prozor.
Crveno svjetlo prvog semafora zapravo nije ništa reguliralo u večernjoj nedođiji.
Stajao sam, kao uhvaćen skrivenom kamerom.
Na obližnjem kolosijeku škripavo je zadrndao teretni vlak.
Zeleno.
(Žutog se ne mogu sjetiti. Možda ga tamo nema.)
Posljednja propitujuća misao rasplinula se stiskom tastera zvona. Svjetlo nije radilo (jesu li stepeništa uvijek duža u mraku?)
K. je širom otvorila vrata, širom se nasmiješila, širom raširila ruke. Čvrsto me zagrlila.
Mora da je upravo oprala i osušila kosu; mirisala je svježe, čisto, na šampon i bebi-ulje i njezin se miris miješao sa mirisom prženog luka iz kuhinje i moje se lupanje srca miješalo sa napetošću njezinih dojki pod crnom majicom i držao sam ju za bokove dopuštajući da osjeti sat i nešto mog erigiranog skretanja sa pravog puta kući i gledala me nasmiješeno, šutke, i usne su nam se spojile, dok sam pogledom iza nje pretraživao svjetlost iz otvorenih vrata sobe i kuhinje, tražeći pokret sjena ukućana.
Bila je sama.
I bila je uzbuđena.
„Nemoj... Ne!“, odgurne me uz smješak, prethodno par puta polako stisnuvši jagodice mojih prstiju sljubljene toplovlažnim pozdravom Frizure Ljeta Gospodnjeg ...
Zvuk ključa u bravi (...hm...) stopio se sa njezinim hitrim korakom u kuhinju i stopio se sa dječjim glasom i stopio se sa omanjom, čvrstom rukom njezinog muža u mojoj (...hm...) i sve se stopilo sa njezinim ponovnim izlaskom iz kuhinje; bila je malko rumena u licu; i stopilo se sa muževim pitanjem, jesam li dobro putovao, koje je odmah nezainteresirano pregazio opaskom kako K. nikako da shvati da je kuhinja mala i da bi trebala otvoriti prozor dok kuha, te se stopilo sa njegovom opservacijom da sam očito i ja upravo došao; ta ni jaknu nisam skinuo...
I sve se stapalo, uopće.
Ispričao sam se i otišao do kupaone, umio se, papirom obrisao par kaplji, kojima sam pozdravio K. na vratima; duboko sam udahnuo i prisjetio se par banalnih tema za eventualno čavrljanje, od kojih niti jedna zapravo ne bi opravdala ... skretanje sa pravog puta...
Ravnomjerno zujanje kotača na mokrom asfaltu prekidao bi reski zvuk prolaska kroz lokvu ili prasak pregažene grude zemlje sa nekog traktora.
Taj se zvuk neobično sljubljivao sa aromom kave i vinskog tanina u ustima, sa mojim melankoličnim polusmješkom zacijelo zaboravljenim na faci i sa prostranom prazninom, čija sam tanka i zanemariva opna bio u mrkloj, ravničarskoj predponoći škropljenoj sitnom kišicom.
Gotovo odsutno, udisao sam miris narančine kore i mora sa jagodica.
U tami ispred mene, gotovo tragikomično usred noćne nedođije osujećenog htijenja, pomicalo se malo svjetlo baterijske svjetiljke, popraćeno kratkim bljeskom plave rotacije.
„Opet vi“, reče prevelika uniforma na premaloj vješalici uz cestu, uz pronicljiv polusmješak.
„Kuda sad...?“
...
Post je objavljen 17.02.2011. u 15:51 sati.