Počeo sam učiti lekcije.
Ima ona stara kineska, da su svi isti. Ali postoje razlike.
Dakle nisu svi isti, iako ova tvrdnja poštenog kršćanina gura na marginu seksualne moralnosti i društvenog čudoređa.
Dobijem tako nacrt ugovora o suradnji.
U kojem se ofrlje konstatira da honorarno i bez ikakvih prava iz zakona o radu dajem na raspolaganje svoje ime i adresu, te da mi se za obavljene zadatke plaća po satu. Na slijedećih desetak deka papira minuciozno se navodi, kako sam obavezan čuvati poslovne tajne, kako ne smijem raditi za konkurenciju sad niti ikad, te koje su sankcije i nadležni sudovi u slučaju spora, prouzročene štete ili kršenja ugovora. Piše i kako svu opremu za obavljanje zadataka i sve pripadne troškove imam sam snositi.
Kakvo je vrijeme, ponuda je dobra. Tješim se.
I priupitam učtivo, koliko ću to biti plaćen po satu, te obračunava li se sat prevođenja isto kao sat čekanja na aerodromu, a ovaj isto kao akviriranje interesenta za šesteroznamenkastu vrijednost posla.
Odgovori mi se kako će kvantifikabilne usluge biti obračunate sa XX grašaka po satu, a nekvantifikabilne (?!) sa YY. Grašaka po satu.
Dobivši a) tako brojčanoslovno eksplicitan te, uopće, b) odgovor napismeno, isprintanog ga priheftah uz tekst ugovora, skrušeno potpisah i poslah...
I dakle, prvi zadatak...
Hitno prevesti privijene dokumente. Koji su dvojezični i dvopismeni, u gotovo nečitkoj kopiji rukopisa, dodatno zamrznutoj u PDF.
I hajde, Mujo, pomislih. Tipk, kuck, pretraž, prelist... I ode dan.
A jer je stvar kvantifikabilna, ja sav sretan. Jer dan ima osam radnih sati. Puta XX grašaka...
No, ne lezi, vraže, krenem i kontraračunicu; toliko i toliko znakova je toliko i toliko kartica, je – taman norm – dan takve usluge. Kvantifikabilne.
Unosi i iznosi se poklapaju /otkud mi sad kopanje nosa?!/
Pogledam već gotovo paranoično na ugovor i pojašnjenje obračunavanja, i pošaljem materijal uz opasku kako je to kvantificirano ovoliko-puta-toliko-jednako-etoga.
Odgovor je stigao maltene prije nego sam mail i poslao.
Da ups, o cijeni ćemo morati porazgovarati osobno, kad se vidimo oko sastanka.
Te sam ujedno zamoljen računati da će jedan sastanak biti u Dominđićima Pripotočkim a drugi u Podsiscima Donjim i da će trajati oko četiri sata ukupno.
Ukucam u Via Michelin polazište. Zagreb. Pa tranzitnu točku, gdje mi valja pokupiti nalogodavca. Pa od tamo u Dominđiće Pripotočke. Pa dalje u Podsisce. Donje. Pa natrag na aerodrom, pa doma u Zagreb (jerbo tu adresu ugovorno imam koristiti, hehe).
I veli mi Via Michelin, brat bratu, k'o tebi, 1.300 kilometara. Što je, isto tako kvantifikabilno, 14 sati. Uz 150 eura putnog troška.
Pling, plong.
Tome dodam tih četiri sata sastančenja.
Zbrojim.
Pling, plong (2)
Pošaljem to nalogodavcu recap-sheet, da ne bi bilo.
Odgovor je stigao maltene prije nego sam mail i poslao (Reloaded).
Da ups, i o toj cijeni ćemo morati porazgovarati osobno, prije nego se nakon obavljenog posla rastanemo u suzama i smijehu /četiri sata bila bi, veli lik, osnovica obračuna za all inclusive/.
I tako... sjedim blago raširenih stražnjih nogu i odsutnog pogleda mazim vime...
P.S.
Sa sekundarnim sirovinama nije ništa bolje u državi moje prekodesetljetne privremenosti. Izvoz je zabranjen bez dozvole Agencije. I kažnjiv. Na upit, od Ministarstva Masnobrkih Transvestita doznajem da Agencija još nije osnovana (Zakon donešen prije desetak godina), ali da bez obzira ne smijem „izvoz't'“, ako nemam dozvolu „Age-eee-nc'je“ uz bluzoglasno promljackani, šuškavi bonus – „Jes'ti uuuopće ćitoo zaaakon, dijećko draagi?!“
Naručitelj robe hitno treba informaciju, koliko čega može dobiti u kojoj dinamici. Ali ni u ludilu ne odaje, koliko je spreman platiti.
Ponuđač robe ni u ludilu ne odaje, koliko čega može nabaviti i pripremiti u kojoj dinamici. Jer mu nije ponuđena cijena.
A meni Agencije ni'đe.
Dok na usijanom mobitelu mogu i svoja jaja peći, život između čekića i nakovnja zbilja zna biti zanimljiv.
Odoh bacit' pantomimu pred ogledalom.
Prva rijeĆ ....
...
Post je objavljen 16.02.2011. u 10:24 sati.